Kako unaprijediti demokraciju za eru Interneta

Pia Mancini i njene kolege žele unaprijediti demokraciju u Argentini i onkraj. Kroz njihovu mobilnu platformu otvorenog koda žele uvesti građane u zakonodavni proces, te kandidirati zastupnike koji će slušati što govore.

Imam osjećaj da se svi možemo složiti

da se krećemo prema novom

modelu države i društva.

Ali nemamo pojma što to jest

ili što to treba biti.

Čini se kao da moramo

razgovarati o demokraciji

u našem vremenu i dobu.

Razmislimo o tome ovako:

Mi smo građani 21. stoljeća, dajući sve

najbolje od sebe da budemo
u interakciji sa institucijama 19. stoljeća

koje su bazirane na
informacijskoj tehnologiji 15. stoljeća.

Pogledajmo neke od

karakteristika ovog sustava.

Prvo, dizajniran je
za informacijsku tehnologiju

koja je starija od 500 godina.

I najbolji mogući sustav

koji je mogao biti stvoren za nju

je onaj gdje mali broj ljudi
donosi svakodnevne odluke

u ime mnogih.

I mnogi glasaju svakih nekoliko godina.

Na drugom mjestu, trošak

sudjelovanja u ovim sustavima je

nevjerojatno visok.

Ili morate imati popriličnu svotu novca

i utjecaja, ili morate posvetiti čitav svoj

život politici.

Morate postati član stranke

i polako se uspinjati u redovima

dok možda, jednog dana,
ne sjedite za stolom

gdje se donose odluke.

I posljednje, iako ne manje važno,

jezik sustava --

nevjerojatno je kriptičan.

Napravljen je za odvjetnike,
od odvjetnika,

i nitko drugi ga ne razumije.

Dakle, to je sustav gdje možemo

birati našu vlast,

ali smo izostavljeni
iz toga kako ta vlast

donosi svoje odluke.

Pa, u vremenu kada nova
informacijska tehnologija

omogućava globalno sudjelovanje
u bilo kojem razgovoru,

naše barijere za informacije
su posve spuštene

i možemo, više no ikad prije

izraziti naše želje i brige.

Naš politički sustav ostao je isti

posljednjih 200 godina

i očekuje od nas da budemo zadovoljni
kao pasivni primatelji

monologa.

Tako da nije iznenađujuće

da takav sustav može proizvesti samo

dvije vrste rezultata:

tišinu ili buku.

Tišinu, u smislu da se
građani ne uključuju,

jednostavno ne žele sudjelovati.

Postoji ta uvriježena [ideja]
koja mi se nikako, nikako ne sviđa,

i to je ideja da smo mi građani

prirodno apatični. Da odbacujemo obvezu.

Ali, možete li nas kriviti

što ne skačemo na priliku da idemo

u središte grada usred

radnog dana da bi bili fizički prisutni

na javnom saslušanju bez ikakvog utjecaja

na išta?

Sukobi se moraju dogoditi između sustava

koji više ne zastupa,
niti ima ikakav kapacitet za dijalog,

i građana koji su sve više naviknuti

da sami zastupaju sebe.

I onda nađemo buku:

Čile, Argentina, Brazil, Meksiko,
Italija, Francuska, Španjolska i Amerika,

sve su to demokracije.

Njihovi građani imaju pristup

glasačkim kutijama.
Ali oni i dalje osjećaju potrebu,

oni trebaju izaći
na ulice da bi ih se čulo.

Meni, to izgleda kao 18.stoljetni

slogan koji je bio temelj nastajanja

naših modernih demokracija:
"Nema oporezivanja

bez zastupanja,"

se sada može dograditi sa
"nema zastupanja bez razgovora"

Želimo svoje mjesto za stolom.

I sa pravom.

Ali da bi bili dio ovog razgovora,

moramo znati što želimo slijedeće,

jer politička akcija je biti sposoban

preći iz agitacije

u izgradnju.

Moja je generacija
bila nevjerojatno dobra u

korištenju novih mreža i tehnologija

da organizira prosvjede,

prosvjede koji su bili sposobni uspješno

nametnuti agende,

poništiti izuzetno opasno zakonodavstvo,

pa čak i zbaciti autoritarne vlade.

I trebali bismo biti neizmjerno

ponosni na to.

Ali, također moramo i priznati da

nismo bili dobri u korištenju tih

istih mreža i tehnologija

da uspješno uobličimo
alternativu onome što vidimo

i nađemo konsenzus i
uspostavimo savezništva potrebna

da se ona ostvari.

I tako rizici s kojim smo suočeni

su da možemo napraviti
te velike praznine moći

koje će vrlo brzo biti ispunjene de facto

silama, poput vojske ili vrlo

motiviranih i već organiziranih grupa

koje općenito leže u ekstremima.

Ali naša demokracija nije niti

samo stvar glasanja jednom svakih

nekoliko godina.

Ali nije niti sposobnost
izvođenja milijuna na ulice.

Tako da pitanje koje bih
voljela postaviti ovdje,

a vjerujem da je to najvažnije
pitanje na koje moramo odgovoriti,

je ovo:

Ako je Internet novi tiskarski stroj,

onda što je demokracija za eru Interneta?

Koje to ustanove želimo sagraditi

za društvo 21. stoljeća?

Nemam odgovor, za svaki slučaj.

Ne mislim da itko ima.

Ali uistinu vjerujem da si više
ne možemo priuštiti ignorirati to pitanje.

Pa bih voljela podijeliti naše iskustvo

i što smo do sad naučili

i nadam se dodati svoja dva centa

ovom razgovoru.

Prije dvije godine,
sa grupom prijatelja iz Argentine,

počeli smo razmišljati:
"Kako možemo potaknuti naše zastupnike,

naše izabrane zastupnike

da nas zastupaju?"

Marshall McLuhan
je jednom rekao da politika

rješava današnje probleme
s jučerašnjim alatima.

Tako da je pitanje koje
nas je motiviralo bilo:

možemo li pokušati i riješiti
neke od današnjih problema

s alatima koje u životu
koristimo svakodnevno?

Naš je prvi pristup bio
osmisliti i razviti

komad softwarea nazvanog DemocracyOS.

DemocracyOS je web aplikacija
otvorenog koda

koja je osmišljena da postane most

između građana
i njihovih izabranih zastupnika

da nam olakša sudjelovanje
iz naših svakodnevnih života.

Pa prije svega, da se možete
informirati tako da svaki novi

projekt koji se predstavlja u Kongresu

odmah biva preveden i objašnjen

u običnom jeziku na ovoj platformi.

Ali svi znamo da društvena promjena

neće doći samo od saznavanja

više informacija,

već od djelovanja s njima u skladu.

Dakle bolji pristup informacijama

bi trebao voditi ka razgovoru

o tome što ćemo raditi dalje,

a DemocracyOS omogućuje baš to.

Jer vjerujemo da demokracija nije

samo stvar slaganja

preferenci, jednih preko drugih,

već kako bi naša zdrava
i snažna javna rasprava

trebala biti, ponovno,
jedna od njenih temeljnih vrijednosti.

Tako da je DemocracyOS
o uvjeravanju i o bivanju uvjerenim.

Riječ je o postizanju konsenzusa

jednako koliko i o nalaženju pravog načina

da se izbistre naša neslaganja.

I konačno, možete glasati

kako biste voljeli
da vaš izabrani zastupnik glasa.

A ako se ne osjećate ugodno

spram glasanja o određenoj temi,

uvijek možete delegirati svoj glas

nekome drugome, omogučujući

dinamično i iz društva nastajuće vodstvo.

Odjednom je postalo jako lagano

jednostavno usporediti te rezultate

sa onime kako su naši zastupnici

glasali u Kongresu.

Ali, također je postalo vrlo očito kako

tehnologija neće biti dovoljna
da se to postigne..

Ono što smo trebali napraviti je naći

čimbenike koji će biti sposobni

zgrabiti to znanje raspodijeljeno

u društvu i upotrijebiti ga
da donose bolje i poštenije odluke.

Pa smo posegnuli ka
tradicionalnim političkim strankama

i ponudili im DemocracyOS.

Rekli smo:"Gledajte, ovdje imate
platformu koju možete koristiti za

dvostrani razgovor sa svojim biračima."

I da, podbacili smo.

Strašno smo podbacili.

Poslani smo da se igramo
vani kao mala djeca.

Među ostalim, nazvani smo naivnima.

I moram biti iskrena:
mislim, gledajući unazad, bili smo.

Jer izazovi s kojima se sučeljavamo nisu

tehnološki, već kulturni.

Političke stranke nisu nikad bile voljne

promijeniti način na koji donose odluke.

Pa je odjednom postalo nekako očito

da ako želimo ići naprijed s tom idejom,

moramo ići osobno.

I tako smo se odlučili vjerovati u to,

i u kolovozu prošle godine, osnovali

našu vlastitu političku stranku,

El Partido de la Red,

ili Net stranku,
u gradu Buenos Airesu.

I vjerujući još više,
unatoč svim dokazima za suprotno,

natjecali smo se na izborima
u listopadu prošle godine

s ovom idejom:

ako dobijemo mjesto u Kongresu,

naš kandidat, naši zastupnici

će uvijek glasati u skladu s onim

što građani odluče preko DemocracyOS.

Svaki projekt koji se predstavi

u Kongresu, glasali bismo

u skladu s odlukom građana
na online platformi.

To je bio naš način
hakiranja politčkog sustava..

Shvatili smo da ako želimo

postati dio razgovora,

imati mjesto za stolom,

moramo postati valjani dioničari,

a jedini način da to postignemo
je igrati po pravilima sustava.

Ali koristili smo mogućnosti u tom smislu

što smo korijenski promijenili
način na koji politička stranka

donosi odluke.

Po prvi put, donosili bismo odluke

zajedno sa onima na koje bismo

izravno utjecali izvršavanjem tih odluka.

To je bio vrlo, vrlo hrabar potez
za dva mjeseca staru stranku

u gradu Buenos Airesu.

Ali dobila je pozornost.

Dobili smo 22.000 glasova,
to je 1,2 posto glasova,

i bili smo drugi u lokalnim opcijama.

Pa, iako to nije bilo dovoljno da osvoji

mjesto u Kongresu, bilo je dovoljno

da postanemo dio razgovora,

u opsegu da slijedeći mjesec,

Kongres kao ustanova, šalje

po prvi put u povijesti Argentine,

DemocracyOS na raspravu,

s građanima, tri zakona:

dva o urbanom prijevozu te

jedan o korištenju javnog prostora.

Naravno, naši izabrani zastupnici ne

govore: "Da, glasat ćemo

u skladu s odlukom građana,"

ali su voljni probati.

Voljni su otvoriti novi prostor

za uključenje građana i nadajmo se

da će biti voljni i slušati.

Naš politički sustav može
biti trasnformiran,

i to ne obaranjem, ne uništavanjem,

već preinakom uz pomoć alata

koje nam Internet sada omogućuje.

Ali pravi je izazov naći, osmisliti

stvoriti, opunomoćiti te spojke

koje su u stanju uvesti novine,
promijeniti

buku i tišinu u signal

i konačno dovesti naše demokracije

u 21. stoljeće.

Ne kažem da je lagano.

Ali po našem iskustvu,
zbilja imamo priliku

učiniti da radi.

A u mom srcu, posve sigurno osjećam

da vrijedi probati.

Hvala vam.

(Pljesak)