Imam osjećaj da se svi možemo složiti
da se krećemo prema novom
modelu države i društva.
Ali nemamo pojma što to jest
ili što to treba biti.
Čini se kao da moramo
razgovarati o demokraciji
u našem vremenu i dobu.
Razmislimo o tome ovako:
Mi smo građani 21. stoljeća, dajući sve
najbolje od sebe da budemo
u interakciji sa institucijama 19. stoljeća
koje su bazirane na
informacijskoj tehnologiji 15. stoljeća.
Pogledajmo neke od
karakteristika ovog sustava.
Prvo, dizajniran je
za informacijsku tehnologiju
koja je starija od 500 godina.
I najbolji mogući sustav
koji je mogao biti stvoren za nju
je onaj gdje mali broj ljudi
donosi svakodnevne odluke
u ime mnogih.
I mnogi glasaju svakih nekoliko godina.
Na drugom mjestu, trošak
sudjelovanja u ovim sustavima je
nevjerojatno visok.
Ili morate imati popriličnu svotu novca
i utjecaja, ili morate posvetiti čitav svoj
život politici.
Morate postati član stranke
i polako se uspinjati u redovima
dok možda, jednog dana,
ne sjedite za stolom
gdje se donose odluke.
I posljednje, iako ne manje važno,
jezik sustava --
nevjerojatno je kriptičan.
Napravljen je za odvjetnike,
od odvjetnika,
i nitko drugi ga ne razumije.
Dakle, to je sustav gdje možemo
birati našu vlast,
ali smo izostavljeni
iz toga kako ta vlast
donosi svoje odluke.
Pa, u vremenu kada nova
informacijska tehnologija
omogućava globalno sudjelovanje
u bilo kojem razgovoru,
naše barijere za informacije
su posve spuštene
i možemo, više no ikad prije
izraziti naše želje i brige.
Naš politički sustav ostao je isti
posljednjih 200 godina
i očekuje od nas da budemo zadovoljni
kao pasivni primatelji
monologa.
Tako da nije iznenađujuće
da takav sustav može proizvesti samo
dvije vrste rezultata:
tišinu ili buku.
Tišinu, u smislu da se
građani ne uključuju,
jednostavno ne žele sudjelovati.
Postoji ta uvriježena [ideja]
koja mi se nikako, nikako ne sviđa,
i to je ideja da smo mi građani
prirodno apatični. Da odbacujemo obvezu.
Ali, možete li nas kriviti
što ne skačemo na priliku da idemo
u središte grada usred
radnog dana da bi bili fizički prisutni
na javnom saslušanju bez ikakvog utjecaja
na išta?
Sukobi se moraju dogoditi između sustava
koji više ne zastupa,
niti ima ikakav kapacitet za dijalog,
i građana koji su sve više naviknuti
da sami zastupaju sebe.
I onda nađemo buku:
Čile, Argentina, Brazil, Meksiko,
Italija, Francuska, Španjolska i Amerika,
sve su to demokracije.
Njihovi građani imaju pristup
glasačkim kutijama.
Ali oni i dalje osjećaju potrebu,
oni trebaju izaći
na ulice da bi ih se čulo.
Meni, to izgleda kao 18.stoljetni
slogan koji je bio temelj nastajanja
naših modernih demokracija:
"Nema oporezivanja
bez zastupanja,"
se sada može dograditi sa
"nema zastupanja bez razgovora"
Želimo svoje mjesto za stolom.
I sa pravom.
Ali da bi bili dio ovog razgovora,
moramo znati što želimo slijedeće,
jer politička akcija je biti sposoban
preći iz agitacije
u izgradnju.
Moja je generacija
bila nevjerojatno dobra u
korištenju novih mreža i tehnologija
da organizira prosvjede,
prosvjede koji su bili sposobni uspješno
nametnuti agende,
poništiti izuzetno opasno zakonodavstvo,
pa čak i zbaciti autoritarne vlade.
I trebali bismo biti neizmjerno
ponosni na to.
Ali, također moramo i priznati da
nismo bili dobri u korištenju tih
istih mreža i tehnologija
da uspješno uobličimo
alternativu onome što vidimo
i nađemo konsenzus i
uspostavimo savezništva potrebna
da se ona ostvari.
I tako rizici s kojim smo suočeni
su da možemo napraviti
te velike praznine moći
koje će vrlo brzo biti ispunjene de facto
silama, poput vojske ili vrlo
motiviranih i već organiziranih grupa
koje općenito leže u ekstremima.
Ali naša demokracija nije niti
samo stvar glasanja jednom svakih
nekoliko godina.
Ali nije niti sposobnost
izvođenja milijuna na ulice.
Tako da pitanje koje bih
voljela postaviti ovdje,
a vjerujem da je to najvažnije
pitanje na koje moramo odgovoriti,
je ovo:
Ako je Internet novi tiskarski stroj,
onda što je demokracija za eru Interneta?
Koje to ustanove želimo sagraditi
za društvo 21. stoljeća?
Nemam odgovor, za svaki slučaj.
Ne mislim da itko ima.
Ali uistinu vjerujem da si više
ne možemo priuštiti ignorirati to pitanje.
Pa bih voljela podijeliti naše iskustvo
i što smo do sad naučili
i nadam se dodati svoja dva centa
ovom razgovoru.
Prije dvije godine,
sa grupom prijatelja iz Argentine,
počeli smo razmišljati:
"Kako možemo potaknuti naše zastupnike,
naše izabrane zastupnike
da nas zastupaju?"
Marshall McLuhan
je jednom rekao da politika
rješava današnje probleme
s jučerašnjim alatima.
Tako da je pitanje koje
nas je motiviralo bilo:
možemo li pokušati i riješiti
neke od današnjih problema
s alatima koje u životu
koristimo svakodnevno?
Naš je prvi pristup bio
osmisliti i razviti
komad softwarea nazvanog DemocracyOS.
DemocracyOS je web aplikacija
otvorenog koda
koja je osmišljena da postane most
između građana
i njihovih izabranih zastupnika
da nam olakša sudjelovanje
iz naših svakodnevnih života.
Pa prije svega, da se možete
informirati tako da svaki novi
projekt koji se predstavlja u Kongresu
odmah biva preveden i objašnjen
u običnom jeziku na ovoj platformi.
Ali svi znamo da društvena promjena
neće doći samo od saznavanja
više informacija,
već od djelovanja s njima u skladu.
Dakle bolji pristup informacijama
bi trebao voditi ka razgovoru
o tome što ćemo raditi dalje,
a DemocracyOS omogućuje baš to.
Jer vjerujemo da demokracija nije
samo stvar slaganja
preferenci, jednih preko drugih,
već kako bi naša zdrava
i snažna javna rasprava
trebala biti, ponovno,
jedna od njenih temeljnih vrijednosti.
Tako da je DemocracyOS
o uvjeravanju i o bivanju uvjerenim.
Riječ je o postizanju konsenzusa
jednako koliko i o nalaženju pravog načina
da se izbistre naša neslaganja.
I konačno, možete glasati
kako biste voljeli
da vaš izabrani zastupnik glasa.
A ako se ne osjećate ugodno
spram glasanja o određenoj temi,
uvijek možete delegirati svoj glas
nekome drugome, omogučujući
dinamično i iz društva nastajuće vodstvo.
Odjednom je postalo jako lagano
jednostavno usporediti te rezultate
sa onime kako su naši zastupnici
glasali u Kongresu.
Ali, također je postalo vrlo očito kako
tehnologija neće biti dovoljna
da se to postigne..
Ono što smo trebali napraviti je naći
čimbenike koji će biti sposobni
zgrabiti to znanje raspodijeljeno
u društvu i upotrijebiti ga
da donose bolje i poštenije odluke.
Pa smo posegnuli ka
tradicionalnim političkim strankama
i ponudili im DemocracyOS.
Rekli smo:"Gledajte, ovdje imate
platformu koju možete koristiti za
dvostrani razgovor sa svojim biračima."
I da, podbacili smo.
Strašno smo podbacili.
Poslani smo da se igramo
vani kao mala djeca.
Među ostalim, nazvani smo naivnima.
I moram biti iskrena:
mislim, gledajući unazad, bili smo.
Jer izazovi s kojima se sučeljavamo nisu
tehnološki, već kulturni.
Političke stranke nisu nikad bile voljne
promijeniti način na koji donose odluke.
Pa je odjednom postalo nekako očito
da ako želimo ići naprijed s tom idejom,
moramo ići osobno.
I tako smo se odlučili vjerovati u to,
i u kolovozu prošle godine, osnovali
našu vlastitu političku stranku,
El Partido de la Red,
ili Net stranku,
u gradu Buenos Airesu.
I vjerujući još više,
unatoč svim dokazima za suprotno,
natjecali smo se na izborima
u listopadu prošle godine
s ovom idejom:
ako dobijemo mjesto u Kongresu,
naš kandidat, naši zastupnici
će uvijek glasati u skladu s onim
što građani odluče preko DemocracyOS.
Svaki projekt koji se predstavi
u Kongresu, glasali bismo
u skladu s odlukom građana
na online platformi.
To je bio naš način
hakiranja politčkog sustava..
Shvatili smo da ako želimo
postati dio razgovora,
imati mjesto za stolom,
moramo postati valjani dioničari,
a jedini način da to postignemo
je igrati po pravilima sustava.
Ali koristili smo mogućnosti u tom smislu
što smo korijenski promijenili
način na koji politička stranka
donosi odluke.
Po prvi put, donosili bismo odluke
zajedno sa onima na koje bismo
izravno utjecali izvršavanjem tih odluka.
To je bio vrlo, vrlo hrabar potez
za dva mjeseca staru stranku
u gradu Buenos Airesu.
Ali dobila je pozornost.
Dobili smo 22.000 glasova,
to je 1,2 posto glasova,
i bili smo drugi u lokalnim opcijama.
Pa, iako to nije bilo dovoljno da osvoji
mjesto u Kongresu, bilo je dovoljno
da postanemo dio razgovora,
u opsegu da slijedeći mjesec,
Kongres kao ustanova, šalje
po prvi put u povijesti Argentine,
DemocracyOS na raspravu,
s građanima, tri zakona:
dva o urbanom prijevozu te
jedan o korištenju javnog prostora.
Naravno, naši izabrani zastupnici ne
govore: "Da, glasat ćemo
u skladu s odlukom građana,"
ali su voljni probati.
Voljni su otvoriti novi prostor
za uključenje građana i nadajmo se
da će biti voljni i slušati.
Naš politički sustav može
biti trasnformiran,
i to ne obaranjem, ne uništavanjem,
već preinakom uz pomoć alata
koje nam Internet sada omogućuje.
Ali pravi je izazov naći, osmisliti
stvoriti, opunomoćiti te spojke
koje su u stanju uvesti novine,
promijeniti
buku i tišinu u signal
i konačno dovesti naše demokracije
u 21. stoljeće.
Ne kažem da je lagano.
Ali po našem iskustvu,
zbilja imamo priliku
učiniti da radi.
A u mom srcu, posve sigurno osjećam
da vrijedi probati.
Hvala vam.
(Pljesak)