Imam osjećaj da se svi možemo složiti da se krećemo prema novom modelu države i društva. Ali nemamo pojma što to jest ili što to treba biti. Čini se kao da moramo razgovarati o demokraciji u našem vremenu i dobu. Razmislimo o tome ovako: Mi smo građani 21. stoljeća, dajući sve najbolje od sebe da budemo u interakciji sa institucijama 19. stoljeća koje su bazirane na informacijskoj tehnologiji 15. stoljeća. Pogledajmo neke od karakteristika ovog sustava. Prvo, dizajniran je za informacijsku tehnologiju koja je starija od 500 godina. I najbolji mogući sustav koji je mogao biti stvoren za nju je onaj gdje mali broj ljudi donosi svakodnevne odluke u ime mnogih. I mnogi glasaju svakih nekoliko godina. Na drugom mjestu, trošak sudjelovanja u ovim sustavima je nevjerojatno visok. Ili morate imati popriličnu svotu novca i utjecaja, ili morate posvetiti čitav svoj život politici. Morate postati član stranke i polako se uspinjati u redovima dok možda, jednog dana, ne sjedite za stolom gdje se donose odluke. I posljednje, iako ne manje važno, jezik sustava -- nevjerojatno je kriptičan. Napravljen je za odvjetnike, od odvjetnika, i nitko drugi ga ne razumije. Dakle, to je sustav gdje možemo birati našu vlast, ali smo izostavljeni iz toga kako ta vlast donosi svoje odluke. Pa, u vremenu kada nova informacijska tehnologija omogućava globalno sudjelovanje u bilo kojem razgovoru, naše barijere za informacije su posve spuštene i možemo, više no ikad prije izraziti naše želje i brige. Naš politički sustav ostao je isti posljednjih 200 godina i očekuje od nas da budemo zadovoljni kao pasivni primatelji monologa. Tako da nije iznenađujuće da takav sustav može proizvesti samo dvije vrste rezultata: tišinu ili buku. Tišinu, u smislu da se građani ne uključuju, jednostavno ne žele sudjelovati. Postoji ta uvriježena [ideja] koja mi se nikako, nikako ne sviđa, i to je ideja da smo mi građani prirodno apatični. Da odbacujemo obvezu. Ali, možete li nas kriviti što ne skačemo na priliku da idemo u središte grada usred radnog dana da bi bili fizički prisutni na javnom saslušanju bez ikakvog utjecaja na išta? Sukobi se moraju dogoditi između sustava koji više ne zastupa, niti ima ikakav kapacitet za dijalog, i građana koji su sve više naviknuti da sami zastupaju sebe. I onda nađemo buku: Čile, Argentina, Brazil, Meksiko, Italija, Francuska, Španjolska i Amerika, sve su to demokracije. Njihovi građani imaju pristup glasačkim kutijama. Ali oni i dalje osjećaju potrebu, oni trebaju izaći na ulice da bi ih se čulo. Meni, to izgleda kao 18.stoljetni slogan koji je bio temelj nastajanja naših modernih demokracija: "Nema oporezivanja bez zastupanja," se sada može dograditi sa "nema zastupanja bez razgovora" Želimo svoje mjesto za stolom. I sa pravom. Ali da bi bili dio ovog razgovora, moramo znati što želimo slijedeće, jer politička akcija je biti sposoban preći iz agitacije u izgradnju. Moja je generacija bila nevjerojatno dobra u korištenju novih mreža i tehnologija da organizira prosvjede, prosvjede koji su bili sposobni uspješno nametnuti agende, poništiti izuzetno opasno zakonodavstvo, pa čak i zbaciti autoritarne vlade. I trebali bismo biti neizmjerno ponosni na to. Ali, također moramo i priznati da nismo bili dobri u korištenju tih istih mreža i tehnologija da uspješno uobličimo alternativu onome što vidimo i nađemo konsenzus i uspostavimo savezništva potrebna da se ona ostvari. I tako rizici s kojim smo suočeni su da možemo napraviti te velike praznine moći koje će vrlo brzo biti ispunjene de facto silama, poput vojske ili vrlo motiviranih i već organiziranih grupa koje općenito leže u ekstremima. Ali naša demokracija nije niti samo stvar glasanja jednom svakih nekoliko godina. Ali nije niti sposobnost izvođenja milijuna na ulice. Tako da pitanje koje bih voljela postaviti ovdje, a vjerujem da je to najvažnije pitanje na koje moramo odgovoriti, je ovo: Ako je Internet novi tiskarski stroj, onda što je demokracija za eru Interneta? Koje to ustanove želimo sagraditi za društvo 21. stoljeća? Nemam odgovor, za svaki slučaj. Ne mislim da itko ima. Ali uistinu vjerujem da si više ne možemo priuštiti ignorirati to pitanje. Pa bih voljela podijeliti naše iskustvo i što smo do sad naučili i nadam se dodati svoja dva centa ovom razgovoru. Prije dvije godine, sa grupom prijatelja iz Argentine, počeli smo razmišljati: "Kako možemo potaknuti naše zastupnike, naše izabrane zastupnike da nas zastupaju?" Marshall McLuhan je jednom rekao da politika rješava današnje probleme s jučerašnjim alatima. Tako da je pitanje koje nas je motiviralo bilo: možemo li pokušati i riješiti neke od današnjih problema s alatima koje u životu koristimo svakodnevno? Naš je prvi pristup bio osmisliti i razviti komad softwarea nazvanog DemocracyOS. DemocracyOS je web aplikacija otvorenog koda koja je osmišljena da postane most između građana i njihovih izabranih zastupnika da nam olakša sudjelovanje iz naših svakodnevnih života. Pa prije svega, da se možete informirati tako da svaki novi projekt koji se predstavlja u Kongresu odmah biva preveden i objašnjen u običnom jeziku na ovoj platformi. Ali svi znamo da društvena promjena neće doći samo od saznavanja više informacija, već od djelovanja s njima u skladu. Dakle bolji pristup informacijama bi trebao voditi ka razgovoru o tome što ćemo raditi dalje, a DemocracyOS omogućuje baš to. Jer vjerujemo da demokracija nije samo stvar slaganja preferenci, jednih preko drugih, već kako bi naša zdrava i snažna javna rasprava trebala biti, ponovno, jedna od njenih temeljnih vrijednosti. Tako da je DemocracyOS o uvjeravanju i o bivanju uvjerenim. Riječ je o postizanju konsenzusa jednako koliko i o nalaženju pravog načina da se izbistre naša neslaganja. I konačno, možete glasati kako biste voljeli da vaš izabrani zastupnik glasa. A ako se ne osjećate ugodno spram glasanja o određenoj temi, uvijek možete delegirati svoj glas nekome drugome, omogučujući dinamično i iz društva nastajuće vodstvo. Odjednom je postalo jako lagano jednostavno usporediti te rezultate sa onime kako su naši zastupnici glasali u Kongresu. Ali, također je postalo vrlo očito kako tehnologija neće biti dovoljna da se to postigne.. Ono što smo trebali napraviti je naći čimbenike koji će biti sposobni zgrabiti to znanje raspodijeljeno u društvu i upotrijebiti ga da donose bolje i poštenije odluke. Pa smo posegnuli ka tradicionalnim političkim strankama i ponudili im DemocracyOS. Rekli smo:"Gledajte, ovdje imate platformu koju možete koristiti za dvostrani razgovor sa svojim biračima." I da, podbacili smo. Strašno smo podbacili. Poslani smo da se igramo vani kao mala djeca. Među ostalim, nazvani smo naivnima. I moram biti iskrena: mislim, gledajući unazad, bili smo. Jer izazovi s kojima se sučeljavamo nisu tehnološki, već kulturni. Političke stranke nisu nikad bile voljne promijeniti način na koji donose odluke. Pa je odjednom postalo nekako očito da ako želimo ići naprijed s tom idejom, moramo ići osobno. I tako smo se odlučili vjerovati u to, i u kolovozu prošle godine, osnovali našu vlastitu političku stranku, El Partido de la Red, ili Net stranku, u gradu Buenos Airesu. I vjerujući još više, unatoč svim dokazima za suprotno, natjecali smo se na izborima u listopadu prošle godine s ovom idejom: ako dobijemo mjesto u Kongresu, naš kandidat, naši zastupnici će uvijek glasati u skladu s onim što građani odluče preko DemocracyOS. Svaki projekt koji se predstavi u Kongresu, glasali bismo u skladu s odlukom građana na online platformi. To je bio naš način hakiranja politčkog sustava.. Shvatili smo da ako želimo postati dio razgovora, imati mjesto za stolom, moramo postati valjani dioničari, a jedini način da to postignemo je igrati po pravilima sustava. Ali koristili smo mogućnosti u tom smislu što smo korijenski promijenili način na koji politička stranka donosi odluke. Po prvi put, donosili bismo odluke zajedno sa onima na koje bismo izravno utjecali izvršavanjem tih odluka. To je bio vrlo, vrlo hrabar potez za dva mjeseca staru stranku u gradu Buenos Airesu. Ali dobila je pozornost. Dobili smo 22.000 glasova, to je 1,2 posto glasova, i bili smo drugi u lokalnim opcijama. Pa, iako to nije bilo dovoljno da osvoji mjesto u Kongresu, bilo je dovoljno da postanemo dio razgovora, u opsegu da slijedeći mjesec, Kongres kao ustanova, šalje po prvi put u povijesti Argentine, DemocracyOS na raspravu, s građanima, tri zakona: dva o urbanom prijevozu te jedan o korištenju javnog prostora. Naravno, naši izabrani zastupnici ne govore: "Da, glasat ćemo u skladu s odlukom građana," ali su voljni probati. Voljni su otvoriti novi prostor za uključenje građana i nadajmo se da će biti voljni i slušati. Naš politički sustav može biti trasnformiran, i to ne obaranjem, ne uništavanjem, već preinakom uz pomoć alata koje nam Internet sada omogućuje. Ali pravi je izazov naći, osmisliti stvoriti, opunomoćiti te spojke koje su u stanju uvesti novine, promijeniti buku i tišinu u signal i konačno dovesti naše demokracije u 21. stoljeće. Ne kažem da je lagano. Ali po našem iskustvu, zbilja imamo priliku učiniti da radi. A u mom srcu, posve sigurno osjećam da vrijedi probati. Hvala vam. (Pljesak)