Zašto su tete iz kantine heroji

Autor dječjih knjiga Jarret Krosoczka dijeli s nama porijeklo stripa Teta iz kantine, u kojem školski heroji na tajnom zadatku poslužuju ručak...i pravdu! Njegov novi projekt, Dan Heroja Školskog Ručka, otkriva kako osoblje iz kantine daje više od hrane, i ilustrira kako moćno može biti hvala.

Kada je objavljena moja
prva knjiga za djecu

2001.,

vratio sam se u svoju staru osnovnu školu

kako bih pričao kako je biti autor

i ilustrator,

i kada sam postavljao svoj projektor,

u kantini,

pogledao sam preko sobe,

i ona je tamo bila:

moja stara teta iz kantine.

Još je bila u školi

i bila je zauzeta pripremajući
ručkove za taj dan.

Prišao sam kako bih ju pozdravio,

i rekao sam, "Zdravo Jeannie! Kako si?"

I pogledala me, i znao sam

da me prepoznala,

ali me nije mogla smjestiti,
i pogledala me i rekla,

"Stephen Krosoczka?"

I bio sam zadivljen kako
je znala da sam Krosoczka,

ali Stephen je moj ujak
koji je 20 godina stariji od mene,

i bila je njegova teta
iz kantine kada je bio dijete,

I počela mi je pričati o unučadi,

i to me zapanjilo.

Teta iz kantine imala je unučad,

samim time djecu,

i samim time odlazila
je iz škole na kraju dana?

Mislio sam da živi u kantini

sa grabilicama.

Nikad nisam razmišljao o tome.

Taj slučajni susret potaknuo je moju maštu,

i stvorio sam strip Teta iz kantine,

seriju stripova o teti iz kantine

koja koristi svoje nunčake od ribljih štapića

kako bi se borila protiv zlih zamjena kiborga,

čudovišta iz školskog busa,
i matematičara mutanata,

i na kraju svake knjige,

uhvate zlikovca mrežicom za kosu,

i izjavi, "Pravda je poslužena!"

(Smijeh) (Pljesak)

I bilo je odlično, jer je serija

bila tako dobro prihvaćena
od strane djece,

i slali su mi divna pisma,

i razglednice i crteže.

I primjetio sam kako sam posjećivao škole,

da je osoblje iz kantine
bilo uključeno u program

na vrlo značajan način.

I od obale do obale,

sve tete rekle su mi istu stvar:

"Hvala ti što si napravio
superheroja koji sliči na nas."

Jer teta iz kantine nije tretirana

lijepo u pop kulturi kroz vrijeme.

Ali najviše je to značilo Jeannie.

Kada su knjige objavljene,

pozvao sam ju na zabavu lansiranja,

i ispred svih ljudi ondje,

svih koje je hranila tokom godina,

dao sam joj umjetničko djelo i neke knjige.

Dvije godine nakon ove slike,

preminula je,

i bio sam na njenom bdijenju,

i ništa me nije moglo
pripremiti za ono što sam vidio ondje,

jer pored njenog lijesa bila je ova slika,

i njen suprug rekao mi je
kako puno joj je značilo

da sam priznao njen naporan rad,

da sam potvrdio ono što je činila.

I to me inspiriralo da stvorim dan

gdje bih mogao ponovno stvoriti taj osjećaj

u kantinama diljem zemlje.

Dan Heroja Školskog Ručka,
dan kada djeca

mogu napraviti kreativne projekte
za osoblje iz kantine.

I u partnerstvu sa
Školskom Asocijacijom za Ishranu,

i jeste li znali da preko 30 milijuna djece

sudjeluje u školskim programima
za ručak svakog dana.

To je jednako otprilike
pet milijardi ručaka

koji se naprave svake školske godine.

Priče o herojstvu idu daleko iznad toga

da dijete dobije
nekoliko komadića piletine više

na svom poslužavniku za ručak.

To je gospođa Brenda u Kaliforniji,

koja pazi na svakog učenika
koji prolazi njenom linijom

i onda javlja školskim savjetnicima

ako nešto ne štima.

Tu su i tete iz Kentuckya

koje su shvatile da
67 posto njihovih učenika

ovisi o tim obrocima svaki dan,

i da će biti bez hrane preko ljeta,

pa su preuredile školski bus

kako bi stvorile
mobilnu jedinicu za prehranu

i putovale su naseljima

hraneći 500 djece tijekom ljeta.

I djeca su napravila najdivnije projekte.

Znao sam da hoće.

Djeca su pravile kartonske hamburgere

od konstrukcijskog papira.

Slikali su glave svojih teta iz kantina

i ljepili ih na moje nacrtane

i to pričvršćivali na kartone mlijeka

i darivali im cvijeće.

I stvarali su vlastite stripove,

sa crtanom tetom iz kantine

zajedno sa stvarnim tetama iz kantine.

I radili su pizze zahvalnice,

gdje je svako dijete
potpisalo različtii nadjev

na pizzi od papira.

Za mene, ja sam bio tako dirnut odgovorom

koji je došao od teta iz kantine,

jer jedna žena mi je rekla, rekla mi je,

"Prije ovoga dana, osjećala sam se kao da sam

na kraju planeta u ovoj školi.

Nisam mislila da nas itko primjećuje."

Druga žena rekla mi je,

"Znaš, to što sam dobila iz ovoga

je da je ono što radim važno."

I naravno da je ono što radi važno.

Sve što čine je važno.

Hrane našu djecu svakoga dana,

i prije nego dijete može učiti,

trbuh im mora biti pun,

i ove žene i muškarci

rade na prvoj crti kako bi stvorili

educirano društvo.

Nadam se da

nećete čekati Dan Heroja Školskog Ručka

da bi rekli hvala vašem
osoblju koje se brine za ručak,

i nadam se da ćete upamtiti

kako snažno može biti hvala.

Hvala može promijeniti život.

Mijenja život osobe koja ga prima,

i mijenja život osobe

koja ga izražava.

Hvala vam.

(Pljesak)