Budućnosti vijesti? Virtualna stvarnost

Što kad biste mogli iskusiti priču sa cijelim tijelom, ne samo svojim umom? Nonny de la Peña radi na novom obliku novinarstva koje kombinira tradicionalno izvještavanje sa novim tehnologijama virtualne stvarnosti i stavlja publiku unutar priče. Rezultat je snažno iskustvo koje će pomoći ljudima da shvate vijesti na potpuno novi način, de la Peña se nada.

Što kad bi vam mogla predstaviti priču

koju biste zapamtili cijelim
tijelom

a ne samo svojim umom?

Cijeloga života kao novinarka,
morala sam

pisati priče koje
čine razliku

i možda nadahnuti ljude da mare.

Radila sam u tiskari.
Radila sam na dokumentarcima.

Radila sam na prijenosu.

No, sve dok se nisam počela baviti
virtualnom stvarnošću

nisam vidjela zaista
intenzivne

autentične reakcije ljudi

koje su me zapanjile.

Stvar je što vas VR,
virtualna stvarnost,

može staviti na poprište događanja

u središte priče.

Stavljanjem naočala koje prate
gdje god pogledate,

cijelim tijelom vas prožme osjećaj

kao da ste zaista ondje.

Prije pet godina sam zaista počela
pomicati granice mogućeg

koristeći virtualnu stvarnost i
novinarstvo zajedno.

Željela sam raditi na priči o gladi.

Obitelji u Americi gladuju,
banke hrane su prezaposlene,

i često ostanu bez hrane.

Znala sam da ne mogu ljude
učiniti gladnima,

no možda mogu smisliti način
da osjećaju nešto fizički.

Tako da -- ovo je bilo prije pet godina --

kombiniranje novinarstva i
virtualne stvarnosti

se smatralo gorim nego
polusmišljena ideja,

i nisam imala financiranje.

Vjerujte mi, mnoštvo kolega
mi se smijalo.

Iako sam imala stvarno odličnog
stažista,

ženu imena Michaela Kobsa-Mark.

I zajedno smo otišli do banaka hrane

i počeli snimati zvuk i
fotografije.

Dok jednog dana nije došla do mog ureda

i derala se, plakala je.

Bila je u dugačkom redu,

gdje je žena koja vodi red
bila ekstremno preplavljena,

i vikala je,
"Ima previše ljudi!

Ima previše ljudi!"

I jedan čovjek sa dijabetesom
ne dobije hranu na vrijeme,

šećer mu padne prenisko,
i padne u komu.

Čim sam čula taj snimak,

znala sam da će biti
snažan komad

koji zaista može opisati
što se događa u tim bankama hrane.

Evo stvarnog reda.
Možete vidjeti koliko je dugačak bio, jel?

I opet, kao što sam rekla,
nismo imali financiranje,

tako da sam morala reproducirati
virtualne ljude koji su nam poklonjeni,

a ljudi su preklinjali i posuđivali
da bi mi pomogli stvoriti modele

i da bi stvari bile što točnije.

A onda smo pokušali prenijeti
što se dogodilo taj dan

sa što većom točnošću mogućom.

(Video) Glas: Ima previše ljudi!
Ima previše ljudi!

Glas: OK, on ima napad.

Glas: Trebamo hitnu pomoć.

Nonny de la Peña: Tako da je čovjek desno,

za njega, on se kreće oko tijela.

Njemu se čini da je u prostoriji
s tijelom.

Kao da mu je pored stopala.

Iako putem perifernog vida,

može vidjeti da je u laboratoriju,

može vidjeti da nije zaista na ulici,

no ipak se osjeća kao da je tamo
sa tim ljudima.

Vrlo je oprezan da ne stane na
tog čovjeka

koji nije zaista ondje, zar ne?

Ovaj komad je završio na Sundance
festivalu 2012. godine,

nevjerojatna stvar, ovo je prvi
film koji koristi virtualnu stvarnost

ikad.

Kada smo otišli, bila sam prestravljena.

Nisam znala kako će ljudi reagirati

i što će se dogoditi.

A pojavili smo se sa samoljepljivim parom
naočala.

(Video) Oh, ti plačeš.
Plačeš. Gina, ti plačeš.

Možete čuti iznenađenje u
mom glasu, zar ne?

A ova reakcija je ona koju smo
vidjeli

opet i opet i opet:

ljudi na zemlji pokušavaju
utješiti žrtvu napada,

pokušavaju šaptati nešto u njegovo uho

ili pomoći na neki način,
iako ne mogu.

Mnogo ljudi je na izlasku govorilo,

"O moj Bože, bio sam toliko frustriran.
Nisam mogao pomoći tipu,"

i ponijelo to sa sobom u svakodnevne
živote.

Nakon što smo napravili ovaj film,

dekan filmske škole na USC-u,
Sveučilište Južna Kalifornija,

je doveo šefa Svjetskog ekonomskog
foruma da pogleda "Glad",

i kad je skinio naočale,

naručio je film o Siriji istog trenutka.

Željela sam naoraviti nešto za
djecu izbjeglice iz Sirije,

jer su djeca najviše pogođena
sirijskim građanskim ratom.

Poslala sam tim na granicu Iraka da
snimi materijal u izbjegličkim kampovima,

u područje gdje ne bih slala tim sada,

jer ondje ISIS ima sjedište.

Rekreirali smo scenu na ulici

u kojoj mala djevojčica pjeva
i bomba eksplodira.

Kad ste u središtu takve scene

i čujete te zvukove,

i vidite ozlijeđene ljude oko sebe,

nevjerojatno je strašno i stvarno.

Pojedinci koji su iskusili stvarno
bombardiranje su mi rekli

da pobuđuje sličan osjećaj straha.

[Građanski rat u Siriji se čini udaljen]

[dok ga ne iskusite osobno.]

(Djevojčica pjeva)

(Eksplozija)

[Projekt Sirija]

[Iskustvo virtualne stvarnosti]

NP: Onda su nas pozvali da donesemo film

u Victoria i Albert muzej u Londonu.

Nismo ga reklamirali.

Stavili su nas u sobu s tapiserijama.

Nije bilo vijesti o tome,

tako da nas je svatko tko se našao u
muzeju taj dan

mogao vidjeti sa tim ludim svjetlima.

Znate, možda su htjeli vidjeti
staro pripovjedanje tapiserija.

Ali su bili suočeni sa našim
kamerama virtualne stvarnosti.

No, mnogo ljudi ih je isprobalo i
nakon pet dana

smo imali 54 stranice komentara u
knjizi posjetilaca,

a tamošnji kustosi su nam rekli

da nikad nisu vidjeli toliki priljev
gostiju.

Stvari kao, "Tako je stvarno,"
"Apsolutno uvjerljivo,"

ili, naravno, jedan koji me najviše
uzbudio,

"Stvarni osjećaj kao da ste usred nečega

što najčešće vidite na TV-u u vijestima."

Tako da radi, zar ne? Ova stvar radi.

I nije bitno odakle ste ili
koliko godina imate --

Zaista je moćno.

Nemojte me krivo shvatiti -- ne govorim da
dok ste tamo

zaboravljate da ste ovdje.

Ali ispada da se možemo osjećati kao
da smo na dva mjesta odjednom.

Možemo iskusiti ono što ja zovem
dvojnost prisustva,

i mislim da je to ono što mi omogućava da
zagazimo u osjećaje empatije.

Zar ne?

To znači, naravno,

da moram biti veoma oprezna pri
stvaranju ovih filmova.

Moram stvarno pratiti najbolje
novinarske vještine

i osigurati da ove moćne priče

budu stvorene s integritetom.

Ako ne sami ne snimimo materijal,

moramo biti ekstremno strogi

pri saznavanju podrijetla i
odakle su te stvari došle

i jesu li autentične?

Dat ću vam primjer.

Slučaj Trayvona Martina,
ovo je tip, dečko,

koji je imao 17 godina i kupio sok
i slatkiš u trgovini,

i na putu prema kući ga je pratio
čuvar susjedstva

imena George Zimmerman koji ga je
naposljetku upucao i ubio.

Da bi napravili ovaj film,

nabavili smo arhitektonske crteže
cijelog kompleksa,

i ponovo sagradili cijelu scenu
izvana i iznutra, na temelju tih crteža.

Cijeli događaj

je popraćen stvarnim snimljenim pozivima
policiji.

Zanimljivo, sa ovom pričom smo
došli do novih saznanja.

Forenzička kuća koja je radila audio
rekonstrukciju, Primeau Productions,

je rekla da će svjedočiti

da je George Zimmerman,
kad je izašao iz vozila,

da je napeo pištolj prije potjere za
Martinom.

Možete vidjeti da se temeljni prinicipi
novinarstva,

ne mijenjaju puno ovdje, zar ne?

Mi i dalje pratimo ista načela kao
uvijek.

Ono što je drukčije je
osjećaj da smo na poprištu,

bilo da gledate čovjeka koji se
ruši od gladi

ili osjećate kao da ste usred
bombaškog napada.

To je ono što me tjera naprijed sa ovim
filmovima,

i razmišljanju kako da ih napravim.

Pokušavamo ovo napraviti, očito,
mogućim i bez slušalica, dostupnije.

Pravimo mobilne komade
kao što je Trayvon Martin film.

Ove stvari su imale utjecaja.

Neki Amerikanci su mi rekli da su
donirali,

direktnim skidanjem s bankovnog računa,
novac koji će ići djeci izbjeglicama iz Sirije.

A "Glad u LA-u" je pomogao
pokrenuti

novi oblik novinarstva

koji će se, ja mislim, pridružiti
svim ostalim normalnim platformama

u budućnosti.

Hvala vam.

(Pljesak)