Liječnički slučaj s medicinskom konopljom

Liječnik David Casarett bio je umoran od slušanja razvikanih priča i poluistina o medicinskoj konoplji, stoga je s priličnom skepsom počeo sam istraživati. Vraća se s fascinantnim izvješćem o tome što znamo i ne znamo, kao i što bi službena medicina mogla naučiti od modernih ambulanti u kojima se izdaje medicinska konoplja.

Ispričao bih vam najneugodniju situaciju

koja mi se ikada dogodila u dugogodišnjoj
praksi kao liječniku palijativne njege.

Dogodilo se to prije nekoliko godina.

Tražili su me da kao konzultant
posjetim ženu od 70-ak godina,

umirovljenu profesoricu engleskog
koja je imala tumor gušterače.

Tražili su me da je vidim jer je patila
od boli, mučnine, povraćanja...

Kada sam je posjetio,
pričali smo o tim simptomima

i tijekom te konzultacije,

pitala me mislim li može li joj
pomoći medicinska konoplja.

Prisjetio sam se svega

što sam naučio na fakultetu
o medicinskoj konoplji,

što nije dugo trajalo,
jer nisam naučio apsolutno ništa.

I tako sam joj rekao da, koliko znam,

od medicinske konoplje
nema baš nikakve koristi.

Nasmijala se, kimnula i posegnula
za svojom torbicom pored kreveta

i izvukla snop od desetak
nasumično kontroliranih pokusa,

koji pokazuju da medicinska konoplja
ima povoljne učinke

za simptome poput mučnine,
bolova i tjeskobe.

Dala mi je te članke i rekla:

"Možda biste trebali ovo pročitati
prije negoli dajete svoje mišljenje,

doktore."

(Smijeh)

I pročitao sam.

Te noći pročitao sam sve te članke
i našao još hrpu novih.

Kada sam je posjetio sljedeće jutro,

morao sam priznati da izgleda
kako postoji neki dokaz

da konoplja može biti medicinski korisna

i predložio sam joj,
ako je zaista zainteresirana,

neka je proba.

Znate li što je rekla?

Ta 73-godišnja umirovljena
profesorica engleskog?

Rekla je: "Probala sam je
prije otprilike šest mjeseci.

Bilo je nevjerojatno.

Od tada je uzimam svaki dan.

To je najbolji lijek koji sam otkrila.

Ne znam zašto mi je trebalo 73 godine
da je otkrijem."

(Smijeh)

'Nevjerojatna je.'

To je bio trenutak u kojem sam shvatio

da trebam nešto naučiti o
medicinskoj konoplji

jer ono za što sam se
pripremao na fakultetu,

nije imalo veze sa stvarnošću.

Stoga sam počeo čitati više članaka,
razgovarati s istraživačima,

počeo sam razgovarati s liječnicima,

i najvažnije, počeo sam slušati pacijente.

I tako sam napisao knjigu koja se
temelji na tim razgovorima,

i ta knjiga je zaista
obradila tri iznenađenja,

iznenađenja za mene.

Jedno, koje sam već dao naslutiti,

da medicinska konoplja
zaista daje neke povoljne učinke.

Ti učinci ne moraju biti
toliko veliki ili zapanjujući,

kao što bi neki od najgorljivijih
predlagatelja medicinske konoplje

željeli da vjerujemo,

no, ti učinci su stvarni.

Drugo iznenađenje,

medicinska konoplja ima neke rizike.

Ti rizici ne moraju biti
toliko veliki ili zastrašujući,

kao što bi neki od protivnika
medicinske konoplje željeli da vjerujemo,

ali to jesu stvarni rizici,
bez obzira na sve.

No, treće iznenađenje bilo je

najiznenađujuće.

A to je da mnogi pacijenti
s kojima sam razgovarao,

a koji su se okrenuli
medicinskoj konoplji radi pomoći,

nisu joj se okrenuli samo zbog
njezinih povoljnih učinaka,

ili zbog ravnoteže
između rizika i koristi,

ili zato što su mislili
da je ona čudotvoran lijek,

nego zato što im je pružila
kontrolu nad njihovom bolešću.

Pomoću nje upravljali su svojim zdravljem

na produktivan i učinkovit način,

te učinkovit i ležeran za njih same.

Da bolje predočim, pričat ću

i o drugom pacijentu.

Robin je bila u svojim ranim
40-im godinama kada sam je upoznao.

No, izgledala je kao da je
u svojim kasnim 60-ima.

Patila je reumatoidnog artritisa
preko 20 godina,

ruke su joj zbog artritisa bile kvrgave,

kralježnica iskrivljena,

morala je koristiti invalidska kolica
kako bi se kretala.

Izgledala je nemoćno i slabo,

mislim da je fizički
vjerojatno i bila takva,

no emocionalno, kognitivno, psihološki,

bila je među najčvršćim ljudima
koje sam ikada upoznao.

I kada sam sjeo pored nje

u jednoj ambulanti za
medicinsku konoplju,

u Sjevernoj Karolini,

kako bih je pitao zašto se okrenula
uzimanju medicinske konoplje,

kako je utjecala na nju
i kako joj je pomogla,

počela mi je govoriti o stvarima

koje sam već čuo
od mnogih pacijenata prije.

Pomogla joj je kod tjeskobe,

pomogla joj je kod boli,

kada se bol smanjila
počela je bolje spavati.

A sve bih to čuo i prije.

No, tada je rekla nešto
što još nikada nisam čuo,

a to je da joj je dala
kontrolu nad životom

i nad njezinim zdravljem.

Mogla ju je koristiti kada je htjela,

kako je htjela,

u onoj dozi i onoliko često
koliko joj je odgovaralo.

A ako joj nije odgovaralo,
mogla je to mijenjati.

Sve je ovisilo o njoj.

Najvažnija stvar koju ju rekla,

bila je ta da nije trebala
ničije dopuštenje,

ni zakazani termin u bolnici,
ni liječnički recept,

ni uputu od strane ljekarnika.

Sve je ovisilo o njoj.

Imala je kontrolu.

I ako se to čini kao mala stvar
za nekoga tko ima kroničnu bolest,

nije, nije uopće.

Kada se suočimo s ozbiljnom
kroničnom bolešću,

bio to reumatoidni artritis, lupus,
tumor ili dijabetes,

ili ciroza,

mi gubimo kontrolu.

I uočavate što sam rekao -
'kada', a ne 'ako'.

Svi ćemo se u nekom trenutku u životu
suočiti s ozbiljnom kroničnom bolešću,

zbog koje ćemo izgubiti kontrolu.

Gledat ćemo kako nam otkazuju vitalne
funkcije, kod nekih i kognitivne funkcije,

više se nećemo moći sami brinuti za sebe,

raditi ono što želimo.

Tijelo će nas izdati,

i u tom procesu, izgubit ćemo kontrolu.

A to je strašno.

Ne samo strašno, to je zastrašujuće,

užasavajuće.

Kada pričam sa svojim pacijentima
s palijativne njege,

od koji se mnogi suočavaju s bolešću
od koje će umrijeti,

oni zaista imaju od čega biti uplašeni.

Bol, mučnine, povraćanje,
zatvor, umor,

nadolazeći kraj.

No, ono što ih plaši više od svega,

je mogućnost da će u nekom trenutku,

sutra ili za mjesec dana,

izgubiti kontrolu nad svojim zdravljem,

nad svojim životima,

zdravstvenom njegom,

i da će postati ovisni o drugima,

a to je zastrašujuće.

Stoga nije uopće čudo
da se pacijenti poput Robin,

o kojoj sam vam upravo pričao,

koju sam sreo u toj klinici,

okreću medicinskoj konoplji

pokušavajući vratiti neki privid kontrole.

Kako to čine?

Kako te ambulante u kojima se
izdaje medicinska konoplja

poput one u kojoj sam sreo Robin,

kako oni pacijentima poput Robin
vraćaju kontrolu koja im je potrebna?

I kako to uspjevaju

kada redovne bolnice i klinike,

barem kod Robin, nisu uspjele?

Koja je njihova tajna?

Stoga sam odlučio saznati.

Otišao sam u kliniku na
Venice Beach-u u Kaliforniji

i dobio preporuku

koja mi dozvoljava kao pacijentu
korištenje medicinske konoplje.

Dobio sam pismo preporuke koje mi
dozvoljava kupnju medicinske konoplje.

Dobio sam tu preporuku ilegalno,

budući nisam stanovnik Kalifornije,

trebam to istaknuti.

Trebam istaknuti također, neka se zna,

da nikada nisam iskoristio
to pismo preporuke kako bih je kupio,

i za sve vas agente DEA-e tamo vani...

(Smijeh)

cijenim to što radite,

samo nastavite.

(Smijeh)

Iako mi to nije omogućilo kupnju,

to pismo je bilo neprocjenjivo,
jer mi je omogućilo da postanem pacijent.

Omogućilo mi je steći iskustvo
koje prolaze pacijenti poput Robin

kada idu u ambulantu gdje se izdaje
medicinska konoplja.

I kroz što sam sve prošao,

kroz što oni prolaze svakodnevno,

stotine tisuća ljudi poput Robin,

bilo je zaista nevjerojatno.

Ušao sam u kliniku,

i od trenutka kada sam ušao
u mnoge od tih klinika i ambulanti,

imao sam osjećaj kako je
ta ambulanta, ta klinika,

tu zbog mene.

Bilo je pitanja na početku
o tome tko sam,

što točno radim,

što točno želim tražeći recept
za medicinsku marihuanu,

ili proizvod,

koji su moji ciljevi,
koji su moji prioriteti,

moje nade,

što mislim, čemu se nadam,
kako bi mi to moglo pomoći,

čega se bojim.

To su vrste pitanja

koja se pacijentima poput Robin
neprestano postavljaju.

To su vrste pitanja s kojima sam siguran

da osoba s kojom razgovaram
iskreno radi u mojem najboljem interesu

i želi me dobro upoznati.

Druga stvar koju sam naučio
u tim klinikama

je dostupnost informacija.

Informiranost od strane osoblja za pultom,

ali i od ljudi u čekaonici.

Ljudi koje sam sretao bili su
više nego srdačni, dok sam sjedio uz njih,

ljudi poput Robin,

kako bi mi ispričali tko su,
zašto uzimaju medicinsku konoplju,

što im pomaže, kako im pomaže,

te kako bi mi dali savjet i preporuke.

Te čekaonice su zaista poput košnica
za interakciju, savjete i podršku.

I treće, osoblje za pultom.

Bio sam zadivljen
koliko su ti ljudi bili željni

provesti ponekad sat vremena i više,
pričajući mi o nijansama

ove vrste biljke naspram one druge,

pušenja naspram udisanja pare,

uzimanja kroz hranu naspram tinktura,

sve to, zapamtite, bez da sam išta kupio.

Sjetite se kada ste zadnji puta
otišli u neku bolnicu illi kliniku

i kada je zadnji puta itko s vama proveo
jedan sat, objašnjavajući vam ovako nešto.

Činjenica da pacijenti
poput Robin idu u te klinike,

idu u te ambulante,

i dobivaju ovakvu vrstu osobne,
prilagođene pažnje

potrebne informacije i uslugu,

zaista treba postati poziv na buđenje
sustavu zdravstvene skrbi.

Ljudi poput Robin okreću leđa
službenoj medicini,

okreću se ambulantama
za medicinsku konoplju,

jer im one daju ono što im treba.

Ako je ovo poziv na buđenje
medicinskom sustavu,

poziv je također kojeg
mnogi moji kolege ili ne čuju,

ili ne žele čuti.

Kada razgovaram sa svojim kolegama,
naročito s liječnicima,

o medicinskoj konoplji,

oni kažu: 'Trebamo više dokaza o tome.'

Trebamo više istraživanja o povoljnim
učincima te više dokaza o rizicima.'

I znate što? U pravu su.

Apsolutno su u pravu.

Zaista trebamo mnogo više dokaza o
povoljnim učincima medicinske konoplje.

Trebamo također tražiti našu vladu
da prebaci konoplju u skupinu II,

ili posve izbaci iz klasifikacija,
kako bi se omogućilo istraživanje.

Također, trebamo više istraživanja
o rizicima medicinske konoplje.

Rizicima medicinske konoplje,

mnogo znamo o rizicima
rekreativne uporabe,

a ne znamo skoro ništa
o rizicima medicinske konoplje.

Dakle, apsolutno trebamo istraživanja,

ali reći da trebamo istraživanja,

a ne reći da trebamo sada
i nešto promijeniti,

znači posve promašiti bit svega.

Ljudi poput Robin ne traže
medicinsku konoplju

jer misle da je ona čudotvoran lijek,

ili jer misle da nema nikakvih rizika.

Traže je jer okruženje u kojem se ona
isporučuje te njome upravlja

i koristi,

daje im jednu vrstu kontrole
koja im je potrebna nad njihovim životom.

I to je poziv na buđenje kojem zaista
trebamo posvetiti pažnju.

Ipak, dobra vijest je što postoje lekcije
koje danas možemo naučiti

od tih mjesta koja izdaju
medicinsku konoplju.

I to su lekcije koje zaista
trebamo usvojiti.

To su često mala okruženja

koja vode osobe
bez medicinskog obrazovanja.

I dok je neugodno i pomisliti

da mnoge od tih klinika i ambulanti
pružaju usluge i podršku,

zadovoljavajući potrebe pacijenata,

na načine na koje zdravstveni sustavi
vrijedni milijarde dolara to ne čine,

trebalo bi nas biti sram zbog toga,

no, iz toga možemo i nešto naučiti.

Postoje vjerojatno najmanje tri lekcije

koje možemo naučiti
od tih malih ambulanti.

Prva, moramo naći načina
da pacijentima damo više kontrole

kroz male ali važne načine.

Kako komunicirati
s medicinskim djelatnicima,

gdje komunicirati
s medicinskim djelatnicima,

kako uzimati lijekove
a da im oni koriste.

U svojoj vlastitoj praksi,

postao sam mnogo
kreativniji i fleksibilniji

u podršci pacijentima, da koriste
lijekove na siguran način,

nadzirući simptome,

s naglaskom na sigurnost.

Mnogi lijekovi koje propisujem su oni
poput opioida ili benzodiazepina,

koji mogu biti opasni
ako se premaši doza.

Ali ovo je ključno.

Oni mogu biti opasni
ako se premaši doza,

ali mogu biti i bez učinka
ako se ne koriste na način,

koji je dosljedan u onome što
pacijenti žele i trebaju.

Zato ta fleksibilnost,
ako je pružena na siguran način,

može biti izvanredno vrijedna
za pacijente i njihove obitelji.

To je prvo.

Drugo - edukacija.

Ogromne su mogućnosti

za naučiti neke od trikova tih ustanova
koje izdaju medicinsku konoplju,

da bi se pružilo više edukacije

a koja ne traži nužno
mnogo vremena od strane liječnika,

ili ikakvo njegovo vrijeme,

već mogućnosti da naučimo
koje lijekove koristimo

i zašto,

prognoze, tijek bolesti,

i ono najvažnije,

mogućnosti za pacijente
da uče jedni od drugih.

Kako možemo preslikati
ono što se događa

u čekaonicama tih klinika
i medicinskih ambulanti?

Kako pacijenti uče jedni od drugih,
kako ljudi međusobno dijele iskustva.

I zadnje, ali ne manje važno,

stavljajući pacijente na prvo mjesto,
kao što to rade te male ambulante,

čime bi se pacijenti osjećali
da imaju pravo na ono što žele

i ono što trebaju,

razlog je što smo mi,

pružatelji medicinskih usluga, ovdje.

Pitati pacijente za njihove nade,
strahove, ciljeve i prioritete.

Kao pružatelj palijativne njege,

pitam sve svoje pacijente
čemu se nadaju i čega se boje.

Ali stvar je u sljedećem.

Pacijenti ne bi trebali čekati
da postanu teško, kronično bolesni,

često blizu kraja svog života,

ne bi smjeli čekati da
posjete liječnika poput mene,

prije nego ih netko upita,

'Čemu se nadate?'

'Čega se bojite?'

To bi trebalo biti sastavni dio onoga
što zdravstvena skrb pruža.

Mi to možemo,

zaista možemo.

Ambulante i klinike diljem zemlje,
koje izdaju medicinsku konoplju

to shvaćaju.

One to shvaćaju

na načine za kojima veliki, standardni
zdravstveni sustavi zaostaju godinama.

No, mi možemo učiti od njih,

i moramo učiti od njih.

Samo moramo progutati svoj ponos,

na minutu staviti misao po strani,

da to što imamo mnogo slova
i titula iza svog imena,

jer mi smo ipak stručnjaci,

jer smo važne medicinske osobe
u velikom sustavu zdravstvene skrbi,

da zato znamo sve što treba o tome
kako zadovoljiti potrebe pacijenata.

Trebamo progutati svoj ponos.

Trebamo posjetiti nekoliko ustanova
koje izdaju medicinsku konoplju.

Moramo shvatiti što oni rade.

Moramo shvatiti zašto
toliko pacijenata poput Robin

napušta naše standardne medicinske klinike

i umjesto njih odlaze u te ustanove
gdje se izdaje medicinska konoplja.

Moramo shvatiti koji su njihovi trikovi,

koji su njihovi alati

i moramo učiti od njih.

I ako to učinimo,

a mislim da možemo
i apsolutno mislim da moramo,

možemo jamčiti da će svi naši pacijenti
imati mnogo bolje iskustvo.

Hvala vam.

(Pljesak)