David Brooks: David Brooks: Trebate li živjeti za vaš životopis... ili vaš posmrtni govor?

U svakom od nas postoje dva ja, predložio je David Brooks u svom meditativnom kratkom govoru: ja koji teži uspjehu, koji gradi životopis, i ja koji traži povezanost, društvenost, ljubav -- vrijednosti koje se spominju u posmrtnom govoru. (Joseph Soloveitchin je zvao ove ličnosti "Adam I" i "Adam II".) Brooks pita: možemo li uravnotežiti ove dvije ličnosti?

Dakle, razmišljao sam o razlici između

životopisnih vrlina i vrlina za posmrtni govor.

Životopisne vrline jesu one
koje stavljate u životopis,

poput vještina koje
donosite na tržište.

Vještine za posmrtni govor su one

koje se spomenu u vašem posmrtnom govoru,

koje su dublje; tko ste,
vaša nutrina,

obilježja vaših odnosa s drugima,

jeste li hrabri, srdačni, pouzdani, dosljedni?

I većina nas, uključujući
i mene samog, bi rekla

da su od tih dviju vrsta vrlina
vrline za posmrtni govor važnije.

No, bar u mom slučaju,
jesu li one te o kojima

najviše razmišljam?
Odgovor je, ne.

Stoga sam razmišljao o tom problemu,

i mislilac koji mi je
pomogao u razmišljanju o tome

jest Joseph Soloveitchik, i bio je rabin

koji je napisao knjigu
"Usamljeni vjernik" 1965. g.

Soloveitchik je rekao da naše biće ima dvije strane,

koje je nazivao Adam I
i Adam II.

Adam I je svjetovna, ambiciozna,

vanjska strana naše prirode.

Želi graditi, stvarati,
osnivati tvrtke,

uvoditi inovacije.

Adam II je krotka strana
čovječje prirode.

Adam II ne želi samo raditi
dobro nego i biti dobar,

živjeti na način koji iznutra

poštuje Boga, stvaranje i sve naše mogućnosti.

Adam I želi pokoriti svijet.

Adam II želi čuti svoj
poziv i služiti svijetu.

Adam I uživa u uspješnosti.

Adam II uživa unutarnju
dosljednost i snagu.

Adam I se pita kako stvari rade.

Adam II se pita zašto smo ovdje.

Moto Adama I je "uspjeh."

Moto Adama II je "ljubav, pokajanje i povratak."

I Soloveitchik se zalagao
za to da su ove dvije strane

naše prirode zaraćene,
jedna protiv druge

Živimo u neprekidnom samo-sukobu

između vanjskog uspjeha i unutarnje vrijednosti.

I problem je, rekao
bih, u svezi ovih

naših dviju strana, što ih navode

različite logike.

Vanjska logika je
ekonomična logika:

uzrok donosi posljedicu,
rizik donosi nagradu.

Nutarnja strana naše prirode

je moralna logika,
i počesto obrnuta logika.

Trebaš dati da bi primio.

Trebaš se predati
nečemu izvan sebe

da bi izgradio unutarnju snagu.

Trebaš pokoriti želju
kako bi dobio ono što želiš.

Da bi se ispunio,
trebaš se zaboraviti.

Trebaš se izgubiti
kako bi se našao.

Živimo u društvu
koje daje prvenstvo Adamu I,

a često zanemaruje Adama II.

I problem je u tome što vas to
pretvara u prepredenu životinju

koja se životu odnosi kao prema igri

i postajete hladno,
proračunato stvorenje

koje se uljulja u jednu vrstu osrednjosti

u kojoj shvaćate da ima razlike

između vašeg željenog 'ja'
i vašeg stvarnog 'ja'.

Ne zarađujete vrstu posmrtnog govora kakvog želite,

za koju se nadate da će vam biti dana.

Nemate dubinskih uvjerenja.

Nemate emocionalni sklad, zvučnost.

Niste posvećeni radnjama

koje zahtijevaju posvećivanje više od jednog života.

Podsjetilo me na opći odgovor
povijesti na to

kako izgraditi čvrstog Adama II,

kako izgraditi dubok karakter.

Kroz povijest
ljudi su se vraćali

u vlastitu prošlost,

ponekad u vrijedni
trenutak u njihovom životu,

u njihovo djetinjstvo,

i potom često um teži u prošlosti nekom

trentku srama,

nekog počinjenog grijeha,
nekog sebičnog čina,

činu izostavljanja, plitkosti

grijehu bijesa, grijehu samosažaljenja,

pokušavanju da se udovolji
svima, nedostatku hrabrosti,

Adam I se izgrađuje izgrađivanjem
svojih jakih strana.

Adam II se izgrađuje borbom
protiv vlastitih slabosti.

Uđete u sebe,
nađete grijeh

koji ste počinili iznova i iznova
u toku svog života,

grijeh s vašim potpisom

iz kojeg ostali grijesi proizlaze

i borite se protiv tog grijeha i hrvate se s njim,

i iz tog hrvanja,
te patnje,

izgrađuje se duboki karakter.

I često nas ne uče prepoznati

grijeh unutar nas,

i nismo naučeni u ovoj kulturi

kako se hrvati s njim,

kako mu se suprotstaviti
i kako se boriti protiv njega.

Živimo u kulturi Adam I mentaliteta

u kojoj smo neuki
u svezi Adama II.

Na kraju, Reinhold Niebuhr

je zaokružio taj sukob, potpuno proživljen

život s Adamom I i Adamom II, na ovaj način:

"Ništa što je vrijedno
ne postiže se za našeg života;

stoga nas mora
spasiti nada.

Ništa istinito,
lijepo ili dobro nema

nikakvog smisla u tom trenutnom kontekstu povijesti;

stoga nas mora spasiti vjera.

Ništa što učinimo, ma kako čestito,
ne možemo postići sami;

stoga nas mora spasiti ljubav.

Ni jedan čestit čin nije tako čestit

iz gledišta našeg prijatelja ili
neprijatelja, kao što je iz našeg gledišta.

Stoga nas mora spasiti
posljednji oblik ljubavi,

a to je oprost."

Hvala vam.

(Pljesak)