Dakle, razmišljao sam o razlici između životopisnih vrlina i vrlina za posmrtni govor. Životopisne vrline jesu one koje stavljate u životopis, poput vještina koje donosite na tržište. Vještine za posmrtni govor su one koje se spomenu u vašem posmrtnom govoru, koje su dublje; tko ste, vaša nutrina, obilježja vaših odnosa s drugima, jeste li hrabri, srdačni, pouzdani, dosljedni? I većina nas, uključujući i mene samog, bi rekla da su od tih dviju vrsta vrlina vrline za posmrtni govor važnije. No, bar u mom slučaju, jesu li one te o kojima najviše razmišljam? Odgovor je, ne. Stoga sam razmišljao o tom problemu, i mislilac koji mi je pomogao u razmišljanju o tome jest Joseph Soloveitchik, i bio je rabin koji je napisao knjigu "Usamljeni vjernik" 1965. g. Soloveitchik je rekao da naše biće ima dvije strane, koje je nazivao Adam I i Adam II. Adam I je svjetovna, ambiciozna, vanjska strana naše prirode. Želi graditi, stvarati, osnivati tvrtke, uvoditi inovacije. Adam II je krotka strana čovječje prirode. Adam II ne želi samo raditi dobro nego i biti dobar, živjeti na način koji iznutra poštuje Boga, stvaranje i sve naše mogućnosti. Adam I želi pokoriti svijet. Adam II želi čuti svoj poziv i služiti svijetu. Adam I uživa u uspješnosti. Adam II uživa unutarnju dosljednost i snagu. Adam I se pita kako stvari rade. Adam II se pita zašto smo ovdje. Moto Adama I je "uspjeh." Moto Adama II je "ljubav, pokajanje i povratak." I Soloveitchik se zalagao za to da su ove dvije strane naše prirode zaraćene, jedna protiv druge Živimo u neprekidnom samo-sukobu između vanjskog uspjeha i unutarnje vrijednosti. I problem je, rekao bih, u svezi ovih naših dviju strana, što ih navode različite logike. Vanjska logika je ekonomična logika: uzrok donosi posljedicu, rizik donosi nagradu. Nutarnja strana naše prirode je moralna logika, i počesto obrnuta logika. Trebaš dati da bi primio. Trebaš se predati nečemu izvan sebe da bi izgradio unutarnju snagu. Trebaš pokoriti želju kako bi dobio ono što želiš. Da bi se ispunio, trebaš se zaboraviti. Trebaš se izgubiti kako bi se našao. Živimo u društvu koje daje prvenstvo Adamu I, a često zanemaruje Adama II. I problem je u tome što vas to pretvara u prepredenu životinju koja se životu odnosi kao prema igri i postajete hladno, proračunato stvorenje koje se uljulja u jednu vrstu osrednjosti u kojoj shvaćate da ima razlike između vašeg željenog 'ja' i vašeg stvarnog 'ja'. Ne zarađujete vrstu posmrtnog govora kakvog želite, za koju se nadate da će vam biti dana. Nemate dubinskih uvjerenja. Nemate emocionalni sklad, zvučnost. Niste posvećeni radnjama koje zahtijevaju posvećivanje više od jednog života. Podsjetilo me na opći odgovor povijesti na to kako izgraditi čvrstog Adama II, kako izgraditi dubok karakter. Kroz povijest ljudi su se vraćali u vlastitu prošlost, ponekad u vrijedni trenutak u njihovom životu, u njihovo djetinjstvo, i potom često um teži u prošlosti nekom trentku srama, nekog počinjenog grijeha, nekog sebičnog čina, činu izostavljanja, plitkosti grijehu bijesa, grijehu samosažaljenja, pokušavanju da se udovolji svima, nedostatku hrabrosti, Adam I se izgrađuje izgrađivanjem svojih jakih strana. Adam II se izgrađuje borbom protiv vlastitih slabosti. Uđete u sebe, nađete grijeh koji ste počinili iznova i iznova u toku svog života, grijeh s vašim potpisom iz kojeg ostali grijesi proizlaze i borite se protiv tog grijeha i hrvate se s njim, i iz tog hrvanja, te patnje, izgrađuje se duboki karakter. I često nas ne uče prepoznati grijeh unutar nas, i nismo naučeni u ovoj kulturi kako se hrvati s njim, kako mu se suprotstaviti i kako se boriti protiv njega. Živimo u kulturi Adam I mentaliteta u kojoj smo neuki u svezi Adama II. Na kraju, Reinhold Niebuhr je zaokružio taj sukob, potpuno proživljen život s Adamom I i Adamom II, na ovaj način: "Ništa što je vrijedno ne postiže se za našeg života; stoga nas mora spasiti nada. Ništa istinito, lijepo ili dobro nema nikakvog smisla u tom trenutnom kontekstu povijesti; stoga nas mora spasiti vjera. Ništa što učinimo, ma kako čestito, ne možemo postići sami; stoga nas mora spasiti ljubav. Ni jedan čestit čin nije tako čestit iz gledišta našeg prijatelja ili neprijatelja, kao što je iz našeg gledišta. Stoga nas mora spasiti posljednji oblik ljubavi, a to je oprost." Hvala vam. (Pljesak)