Moja godina čitanja knjige iz svake države svijeta

Ann Morgan se smatrala načitanom - dok nije otkrila "ogromnu kulturnu slijepu točku" na svojoj polici za knjige. Među mnoštvom engleskih i američkih autora, bilo je vrlo malo radova autora na drugim jezicima. Prema tome, postavila si je ambiciozni cilj: da će pročitati jednu knjigu iz svake države na svijetu tijekom jedne godine. Sad tjera ostale anglofile da čitaju prevedena djela da bi izdavači dovodili više književnih bisera. Istražite interaktivne mape njenog čitačkog putovanja ovdje: go.ted.com/readtheworld

Često kažu da možete reći mnogo
o osobi

po onome što drže na policama za knjige.

Što moje police za knjige kažu o meni?

Kad sam se pitala to pitanje prije par
godina,

otkrila sam nešto alarmantno.

Uvijek sam se smatrala prilično
kulturnom,

kozmopolitskom vrstom osobe.

No, moja polica za knjige mi je
rekla drukčiju priču.

Gotovo svi naslovi na njima

su bili britanskih ili sjevernoameričkih
autora,

i nije bilo skoro ništa prijevoda.

Otkriće ove ogromne kulturne mrtve točke
u mom čitanju

je bio priličan šok.

Kad sam razmislila o tome,
činilo se kao velika šteta.

Znala sam da mora postojati mnoštvo
nevjerojatnih priča tamo vani

koje su napisali pisci na drugim jezicima.

Činilo se vrlo tužnim kad pomislim da
moje čitalačke navike znače

da ih vjerojatno nikad neću sresti.

Tako da sam si odlučila prepisati

intezivni kurs globalnog čitanja.

2012 je trebala biti vrlo
internacionalna godina za UK;

to je bila godina Olimpijskih igara
u Londonu.

Pa sam odlučila iskoristiti
duh vremena

da pročitam novelu,
zbirku kratkih priča

ili memoare iz svake države svijeta.

To sam i napravila.

Bilo je vrlo uzbudljivo

i naučila sam neke izvanredne stvari

i pronašla neke predivne veze

koje želim s vama danas podijeliti.

Počelo je s nekim praktičnim
problemima.

Nakon što sam pronašla različite liste
država na svijetu

koje ću koristiti u ovom projektu,

završila sam sa listom država priznatih
od strane UN-a,

kojoj sam dodala Taiwan,

što mi je dalo ukupno 196 država
naposljetku.

Nakon što sam smislila kako ću
pisati blog i čitati

oko četiri knjige na tjedan

tijekom pet radnih dana u tjednu,

onda sam se morala suočiti s
činjenicom da možda neću moći

ni nabaviti knjige na engleskom
iz svake države.

Samo oko 4.5 posto književnih djela
objavljenih

svake godine u UK-u su prijevodi,

a brojke su slične za većinu svijeta
u kojem se priča engleski.

Iako, omjer prevedenih knjiga objavljenih

u mnoštvu drugih država je puno veći.

4.5 posto je dovoljan za početak,

no ono što vam ova brojka ne govori

je da mnoštvo ovih knjiga dolazi
iz država

s jakim izdavačkim mrežama

i mnoštvo stručnjaka u industriji je
spremno otići i prodati ove naslove

engleskim izdavačima.

Iako je, na primjer, preko 100 knjiga
prevedeno s francuskog

i objavljeno u UK-u svake godine,

većina ih dolazi iz država kao što su
Francuska ili Švicarska.

S druge strane, dio Afrike u kojem
se priča francuski

će rijetko itko pogledati.

Ishod je da postoji prilično mnogo
naroda

koji imaju malo ili čak nemaju ništa
dostupne književnosti na tržištu

na engleskom.

Njihove knjige su ostale nevidljive
čitateljima

najizdavanijeg jezika na svijetu.

No, kad je došlo do čitanja svijeta,

najveći izazov za mene

je bila činjenica da ne znam odakle
početi.

Čitajući cijelog života
skoro isključivo britanske

i sjevernoameričke knjige,

nisam imala pojma kako pronaći priče

i izabrati upravo njih između ostatka
svijeta.

Nisam znala kako pronaći
priču iz Swazilanda.

Ne bih znala dobar roman iz
Namibije.

Nisam to mogla sakriti --

bila sam neinformirani književni ksenofob.

Kako sam onda mogla
pročitati svijet?

Morala sam potražiti pomoć.

U listopadu 2011. godine sam registrirala
svoj blog,

ayearofreadingtheworld.com

i objavila kratki poziv u pomoć online.

Objasnila sam tko sam,

koliko je usko moje područje čitanja bilo,

i pitala bilo koga, tko želi

da mi ostavi poruku preporuke
što bih mogla čitati

iz drugih dijelova planeta.

Nisam imala pojma hoće li itko biti
zainteresiran,

no unutar par sati od moje objave,

ljudi su se krenuli javljati.

Prvo su to bili prijatelji i kolege.

Onda prijatelji prijatelja.

A uskoro i stranci.

Četiri dana nakon moje objave,

dobila sam poruku od žene imena
Rafidah iz Kuala Lumpura.

Rekla je da joj se sviđa moj projekt,

i može li otići u lokalnu knjižaru
na engleskom

i izabrati Malezijsku knjigu i
poslati mi?

Prihvatila sam entuzijastično,

i nekoliko tjedana poslije,

mi je stigao paket s, ne jednom,
već dvije knjige --

Rafidahin izbor iz Malezije,

i knjiga iz Singapura koju je, također,
izabrala za mene.

U to vrijeme, bila sam oduševljena

da bi se stranac više od 9600 km udaljen

toliko potrudi da pomogne nekome

koga vjerojatno nikad neće sresti.

No Rafidahina dobrota se pokazala
kao uzorak te godine.

Svaki put iznova, ljudi su se jako
potrudili da bi mi pomogli.

Neki su istražili temu u moje ime,

a neki su napravili skretanje sa
odmora i poslovnih putovanja

da bi obišli knjižare za mene.

Ispada, da ako želite pročitati svijet,

ako ga želite susresti otvorenog uma,

svijet će vam pomoći.

Kad se radilo o državama

s malo ili nimalo komercijalno dostupne
književnosti na engleskom,

ljudi su otišli još dalje.

Knjige su često stizale s nevjerojatnih
izvora.

Moja knjiga iz Paname, na primjer,
došla je preko razgovora

sa Panamskim kanalom na Twitteru.

Da, Panamski kanal ima Twitter račun.

I kad sam im tvitala o svom projektu,

predložili su mi da nabavim rad

panamskog autora Juana Davida Morgana.

Pronašla sam Morganovu web stranicu
i poslala mu poruku,

s pitanjem jel ijedan od njegovih
romana na španjolskom

preveden na engleski.

Odgovorio mi je da ništa nije izdano,

no da ima neobjavljen prijevod

romana "Zlatni konj,"

Poslao mi ga je emailom

omogućujući da postanem jedna od
prvih ljudi

koji će pročitati ovu knjigu na engleskom.

Morgan nije bio jedini umjetnik

koji je podjelio svoj rad sa mnom
na ovaj način.

Od Švedske do Palaua,

pisci i prevoditelji su mi slali
samostalno objavljene knjige

i neobjavljene rukopise knjiga

koje nisu izabrali anglofilni izdavači

ili koje više nisu dostupne,

pružajući mi privilegirane uvide u
neke od izvanrednih imaginarnih svjetova.

Čitala sam, na primjer,

o južnoafričkom kralju Ngungunhane,
koji je poveo pokret otpora

protiv Portugalaca u 19.
stoljeću;

o svadbenim ritualima u
zabačenom selu

na obalama Kaspijskog jezera
u Turkmenistanu.

Naišla sam na kuvajtski odgovor na
Bridget Jones.

(Smijeh)

Čitala sam o orgijama
u drvetu u Angoli.

No, možda je najnevjerojatniji primjer

koliko daleko su ljudi spremni otići

da bi mi pomogli pročitati svijet,

stigao na kraju mog pothvata,

kada sam pokušala pronaći knjigu iz male
portugalske

afričke otočne države
Sveti Toma i Prinsipe.

Provela sam nekoliko mjeseci pokušavajući
sve što sam se mogla sjetiti da pronađem

knjigu prevedenu na engleski iz države,

činilo se da je jedina opcija koja mi je
ostala

da probam vidjeti hoće li netko prevesti
nešto za mene od početka.

Bila sam vrlo sumnjičava

hoće li mi netko pomoći s ovim,

i posvetiti svoje vrijeme nečemu ovakvom.

No, unutar jednog tjedna otkad sam
uputila poziv na Twitteru i Facebooku

za ljude koji pričaju portugalski,

imala sam više ljudi nego što sam mogla
uključiti u ovaj projekt,

uključujući Margaret Jull Costa,
predvodnicu u ovom području,

koja je prevela rad nobelovca
Joséa Saramaga.

Sa svojih devet volontera na mjestu,

uspjela sam pronaći knjigu autora
iz Svetog Tome

čijih sam kopija mogla kupiti
dovoljno online.

Evo jedna od njih.

Poslala sam kopiju svakom dobrovoljcu.

Svatko od njih je uzeo nekoliko kratkih
priča iz ove kolekcije,

održali su svoju riječ i poslali mi svoje
prijevode,

i unutar šest tjedana sam imala cijelu
knjigu za pročitati.

U tom slučaju, kao što sam otkrila često
tijekom moje godine čitanja svijeta,

moje neznanje i otvorenost o
mojim ograničenjima

je postala velika prilika.

Što se tiče Svetog Tome i Prinsipea,

to je bila prilika ne samo da naučim
nešto novo

i otkrijem novu zbirku priča,

nego da povežem grupu ljudi

i olakšam zajednički kreativni pothvat.

Moja slabost je postala
snaga projekta.

Knjige koje sam pročitala te godine su
otvorile moje oči za mnoštvo stvari.

Svi oni koji uživaju u čitanju znaju,

da knjige imaju nevjerojatnu moć da vas
odmaknu od samog sebe

i stave u tuđe cipele,

tako da, makar privremeno,

gledate svijet drugim očima.

Ovo može biti neugodno iskustvo,

posebno ako čitate knjigu

iz kulture koja je prilično
drukčija od vaše vlastite.

No, može biti i vrlo prosvjetljujuće.

Hrvanje s nepoznatim idejama može
pomoći razbistriti vlastito razmišljanje.

I može, također, pokazati mrtve točke

u načinu na koji ste dosad gledati svijet.

Kad pogledam većinu književnosti
na engleskom jeziku

uz koju sam odrasla, na primjer,

uviđam koliko je uska većina bila,

u usporedbi s bogatstvom koje
svijet priža.

I kako su se stranice okretale,

nešto drugo se, također, počelo događati.

Malo po malo,

ta dugačka lista država s kojom sam
započela godinu se promjenila

iz prilično suhoparnog, akademskog
registra imena mjesta

u živuće, dišuće entitete.

Ne govorim da je moguće

dobiti cjeloukupnu sliku države čitajući
samo jedne knjige.

No kumulativno, priče koje sam pročitala
te godine

su me oživjele više nego ikad

za bogatstvo, različitost i složenost
našeg izvanrednog planeta.

Bilo je kao da su ih svjetske priče

i ljudi koji su se toliko potrudili
da mi pomognu pročitati ih

učinili stvarnijima.

Ovih dana, kad pogledam na svoju policu
za knjige

ili promotrim djela na mom e-čitaču,

govore prilično drukčiju priču.

To je priča o snazi koju knjige imaju
da nas povežu

usprkos političkim, geografskim, kulturnim,
socijalnim, religijskim podjelama.

To je priča o potencijalu koji ljudska bića
imaju kad rade zajedno.

I to je svjedočanstvo

nevjerojatnog doba u kojem živimo,
gdje je, zahvaljujući internetu,

lakše nego ikad prije

da stranac podjeli priču,
svjetonazor, knjigu

s nekim koga možda nikad neće sresti,
na drugom kraju planeta.

Nadam se da je to priča koju
ću čitati još mnoštvo godina.

Nadam se da će mi se više ljudi pridružiti.

Kad bi svi čitali šire,
bio bi to poticaj

da izdavači prevedu više knjiga,

i svi bi bili bogatiji zbog toga.

Hvala vam.

(Pljesak)