Bolni problem prostetičkih udova

Što je potaknulo Davida Sengeha da izradi udobnije prostetičke udove? Odrastao je u Sierra Leoneu i mnogi, njemu bliski ljudi, ostali su bez udova nakon tamošnjeg surovog građanskog rata. Kada je primjetio da ljudi koji imaju proteze ih ne nose, krenuo je otkriti zašto – i riješio je problem sa svojim timom iz MIT Media Lab-a.

Rođen sam i odrastao u Sierra Leoneu,

maloj i jako lijepoj zemlji

u zapadnoj Africi,

zemlji bogatoj prirodnim resursima,

ali i kreativnim talentima.

Osim toga, Sierra Leone je ozloglašena

zbog desetljeća dugog pobunjeničkog rata u 90.-ima

kada su cijela sela spaljena.

Procjenjuje se da je 8,000 muškaraca, žena i djece

imalo amputirane ruke i noge tijekom ovog razdoblja.

Kako smo moja obitelj i ja bježali na sigurno

od jednog od ovih napada kada sam imao oko 12 godina,

odlučio sam da ću učiniti sve što mogu

kako bih osigurao da moja djeca

ne prođu kroz ista iskustva kao i mi.

Oni će, naime, biti dio Sierra Leone

gdje rat i amputacije

nisu više dio strategije za stjecanje moći.

Dok sam gledao ljude koje sam znao, voljene,

kako se oporavljaju od ovog pustošenja

jedna stvar koja me je duboko uznemirila

je da mnogi od amputiranih u zemlji

ne žele koristiti svoje proteze.

Razlog, koji sam tek trebao otkriti,

bio je da su njihovi prostetički nastavci

bili bolni jer im nisu dobro pristajali.

Prostetički nastavak je dio

u koji amputirani umeće batrljak

i koji ga povezuje s prostetičkim zglobom.

Čak i u razvijenim zemljama

potrebno je razdoblje od tri tjedna, češće godine,

da pacijent dobije udoban nastavak, ako i ikad.

Prostetičari još uvijek koriste uobičajene postupke

kao što je kalupljenje i lijevanje

kako bi napravili pojedinačne prostetičke nastavke.

Takav nastavak često stvara nepodnošljiv

pritisak na udove pacijenta,

ostavljajući ih s dekubitusima i žuljevima.

Nije važno

koliko je jak vaš prostetički zglob.

ako je vaš prostetički nastavak neudoban,

nećete koristit vašu nogu,

i to je jednostavno neprihvatljivo u naše doba.

Dakle, jednog dana, kada sam upoznao profesora Hugha Herra

prije otprilike dvije i pol godine,

i kada me pitao znam li kako riješiti ovaj problem

rekao sam: “Ne,još ne,

ali volio bih otkriti rješenje.”

Zato sam, za moj doktorski rad u MIT Media Lab-u,

dizajnirao prilagođene prostetičke nastavke,

brzo i jeftino,

koji su mnogo udobniji

nego uobičajene proteze.

Koristio sam magnetsku rezonancu

kako bih snimio stvarni izgled pacijentove anatomije

a zatim metodu konačnih elemenata kako bih bolje predvidio

unutrašnja naprezanja i napetosti

kod normalnih sila,

i tako stvorio prostetičke nastavke za proizvodnju.

Koristili smo 3D printer kako bi stvorili

višejedinični prostetički nastavak

koji oslobađa od pritiska gdje je potrebno

ovisno o anatomiji pacijenta.

Ukratko, koristimo podatke

kako bi nove nastavke napravili brzo i jeftino.

U nedavnom pokusu završili smo,

na Media Lab-u

s jednim od naših pacijenata, američkim veteranom

koji je amputiran prije oko 20 godina

i nosio na desetke nogu,

rekao je za jedan od isprintanih dijelova

“Tako je mekano, kao hodanje po jastucima

i stvarno seksi.”

(Smijeh)

Invalidnost u naše doba

ne bi trebala sprječavati nikoga

da živi ispunjenim životom.

Moja nada i želja je da se alati i postupci

koje razvijamo u našoj istraživačkoj skupini

mogu koristiti kako bi se stvorile vrlo funkcionalne proteze

za one koji ih trebaju.

Za mene, mjesto početka ozdravljenja duša

onih koji su pogođeni ratom i bolestima

je stvaranje udobnih i pristupačnih sučelja

za njihova tijela.

Bilo to u Sierra Leoneu ili u Bostonu

nadam se da ovo ne samo vraća

nego i mijenja mišljenje o ljudskim mogućnostima.

Hvala lijepa.

(Pljesak)