Alice Dreger: Je li anatomija sudbina?

Alice Dreger radi s ljudima na rubu anatomije, poput sijamskih blizanaca i međuspolaca. Opazila je da često postoji nejasna crta između muškog i ženskog spola, među njihovim ostalim anatomskim razlikama. Što nam donosi veliko pitanje: Zašto dopuštamo da nam naša anatomija određuje sudbinu?

Želim da zamislite dva para

sredinom 1979. godine,

točno istog dana u točno istom trenutku,

kako pokušavaju začeti dijete -- u redu.

Dakle, dva para i svaki pokušava začeti jedno dijete.

Ne želim da provedete previše vremena zamišljajući samo začeće,

jer ako svo to vrijeme provedete zamišljajući to začeće,

nećete me slušati.

Dakle, zamislite to samo na trenutak.

I u ovom scenariju

želim da zamislite da, u jednom slučaju,

spermij nosi Y kromosom,

koji se sastaje s X kromosomom jajne stanice.

A u drugom slučaju

spermij nosi X kromosom

i sastaje se s X kromosomom jajne stanice.

Oba su sposobna za život; oba uspiju.

Kasnije ćemo se vratiti na ove ljude.

Dakle, nosim dva šešira

u većini onoga što radim.

Kao jedan šešir

nosim povijest anatomije.

Povjesničarka sam po struci,

i ono što proučavam u tom slučaju

je način na koji se ljudi nose s anatomijom --

dakle, ljudskim tijelima, životinjskim tijelima --

kako se nose s tjelesnim tekućinama, pojmom tijela;

kako razmišljaju o tijelima.

Drugi sam šešir nosila radeći

kao aktivistica,

kao odvjetnik pacijenata --

ili, kako ponekad kažem, kao nestrpljivi odvjetnik --

za ljude koji su pacijenti doktora.

U tom slučaju, radila sam s

ljudima koji imaju tipove tijela

koji izazivaju socijalne norme.

Među ostalim, radila sam, na primjer

s ljudima koji su sijamski blizanci,

dvoje ljudi unutar jednog tijela.

Radila sam i s ljudima s patuljastim rastom --

ljudima koji su mnogo niži no obično.

I ono na čemu sam mnogo radila

su ljudi koji su atipičnog spola --

dakle, ljudi koji nemaju standarni muški

ili standardni ženski tip tijela.

I kao općeniti izraz za to možemo upotrijebiti izraz međuspol.

Međuspolnost dolazi u mnogo različitih oblika.

Dat ću vam nekoliko primjera

tipova načina na koje možete dobiti spol

koji nije standardan ni za muško ni za žensko.

Na primjer,

možete imati nekoga tko ima XY kromosomsku bazu

i SRY gen na Y kromosomu

govori pre-gonadama, koje svi imamo u fetalnom životu,

da postanu testisi.

Tako da u fetalnom životu testisi ispumpavaju testosteron.

Ali zato što ova osoba nema receptore

koji bi trebali čuti taj testosteron,

tijelo ne reagira na testosteron.

I ovo je sindrom zvan sindrom neosjetljivosti na androgene.

Dakle, mnogo testosterona, ali nema reakcije na njega.

Kao posljedica, tijelo se razvija

više u smjeru ženskog tijela.

Kad se dijete rodi, izgleda kao djevojčica.

Ona jest djevojčica. Odgajana je kao djevojčica.

I često sve dok ne dođe pubertet

i raste i razvija prsa,

ali ne dobiva menstruaciju,

tek tada netko posumnja da se nešto događa.

I onda rade pretrage i shvate

da, umjesto da se unutra nalaze jajnici i maternica,

ona zapravo unutra ima testise i ima Y kromosom.

Ono što je važno shvatiti

je to da možete misliti kako je ova osoba zapravo muško

no ipak nije.

Ženski spol, kao i muški,

u našim tijelima imamo nešto što se zove nadbubrežna žlijezda.

Nalaze se na stražnjoj strani našeg tijela.

I one proizvode androgene,

koji su maskulinizirajući hormoni.

Većina žena poput mene -- vjerujem da sam tipično žensko --

Ne znam zapravo svoj kromosomski ustroj,

ali mislim da sam vjerojatno tipična --

većina žena poput mene su zapravo osjetljive na androgene.

Proizvodimo androgen i reagiramo na androgene.

Posljedica je ta da je netko poput mene

zapravo mozak izložio većoj količini androgena

nego žena rođena s testisima

koja ima sindrom osjetljivosti na androgene.

Dakle, spol je zaista kompliciran; ne samo da su međuspolne osobe

u sredini cijelog spolnog spektra --

na neki način, mogu biti posvuda.

Još jedan primjer:

prije nekoliko godina primila sam poziv od muškarca koji je imao 19 godina,

rođen je kao dječak, odgojen kao dječak,

imao je djevojku, imao je spolni odnos sa svojom djevojkom,

imao je život kao momak

i upravo je saznao da unutra ima jajnike i maternicu.

Ono što je on imao je ekstremni oblik

stanja zvanog kongenitalna adrenalna hiperplazija.

Imao je XX kromosome,

a u maternici,

njegove su nadrubrežne žlijezde bile u tako velikoj brzini

da su u suštini stvorile mušku hormonalnu okolinu.

I kao posljedica, njegove genitalije su maskulinizirane,

njegov mozak je bio izložen

tipičnijim muževnijim komponentama hormona.

I rođen je izgledom poput dječaka -- nitko nije ništa posumnjao.

I tek kada je došao do 19. godine

počeli su njegovi ozbiljniji medicinski problemi,

od unutrašnje mentruacije

kada su doktori otkrili da je on unutra zapravo žensko.

Dobro, samo još jedan brz primjer

načina na koji možete dobiti međuspol.

Neki ljudi koji imaju XX kromosome

razviju takozvane ovotestise,

a to je kada imate tkivo jajnika

omotano tkivom testisa oko njih.

I nismo sigurni zašto se to zapravo događa.

Spol može doći u mnogo različitih vrsta.

Razlog

zbog kojeg su djeca s ovakvim tipom tijela --

nebitno je li to patuljastost ili sijamski blizanci

ili tip međuspola --

često korigirana kirurški

nije zato što im to zapravo osigurava bolje

psihičko zdravlje.

U mnogo slučajeva, ljudi su zapravo potpuno zdravi.

Razlog zbog kojeg su često podvrgnuti različitim operacijama

je taj što prijete našim socijalnim kategorijama.

Naš sistem je tipično baziran na ideji

da specifična vrsta anatomije dolazi sa specifičnim identitetom.

Pa imamo koncept da je ono što znači biti žensko,

imati ženski identitet;

ono što znači biti crna osoba, je navodno,

imati Afričku anatomiju

u uvjetima naše povijesti.

I zato imamo ovu grozno jednostavnu ideju.

I kada smo suočeni s tijelom

koje nam zapravo predstavlja nešto potpuno drugačije,

prepadnemo se toga pod uvjetima ovih kategorizacija.

Dakle, imamo mnogo veoma romantičnih ideja u našoj kulturi

o individualnosti.

I naš narod je zaista zasnovan na veoma romantičnom konceptu individualizma.

Možete zamisliti kako je zastrašujuće

kada imate djecu koja su rođena

kao dvoje ljudi unutar jednog tijela.

Naletjela sam na veliku paniku što se toga tiče nedavno,

kada je prošle godine južnoafrička trkačica Caster Semenya

dovela u pitanje svoj spol na Međunarodnim igrama u Berlinu.

Mnogo novinara me zvalo pitajući me,

“Koji ćete test koristiti

kako bi nam rekli je li

Caster Semenya muško ili žensko?”

I morala sam objasniti novinarima da ne postoji takav test.

Zapravo, znamo

da je spol dovoljno kompliciran

da moramo priznati

da priroda ne povlači liniju za nas između muškog i ženskog

ili između muškog i međuspola i ženskog i međuspola;

mi zapravo povlačimo tu liniju na prirodu.

Dakle, ono što imamo je vrsta situacije

u kojoj što dalje ide naša znanost,

to više moramo priznati sebi samima

da su ove kategorije

koje smo smatrali stabilnim anatomskim kategorijama

koje smo veoma jednostavno smjestili

u stabilne kategorije identiteta

mnogo složenije no što smo mislili.

I ne samo u smislu spola.

Već i u smislu rase,

za koju se čini da je mnogo kompliciranija

nego što to naša terminologija dopušta.

Kada pogledamo, dolazimo do raznih vrsta neugodnih područja.

Pogledamo, na primjer, činjenicu

da dijelimo najmanje 95 posto našeg DNK

sa čimpanzama.

Što napraviti sa činjenicom

da smo različiti od njih samo za par nukleotida?

I što dalje i dalje idemo sa znanošću,

ulazimo sve više i više u neugodnu zonu

gdje moramo potvrditi

da su jednostavne kategorije koje smo imali

vjerojatno previše jednostavne.

Ovo vidimo

na različitim mjestima u ljudskom životu.

Jedno od mjesta na kojem to vidimo su, na primjer,

u našoj današnjoj kulturi, danas u Sjedinjenim Američkim Državama,

bitke oko početka života i završetka života.

Imamo teške razgovore

o tome u kojem trenutku odlučujemo da tijelo postaje čovjek,

da bi imalo drugačije pravo nego u fetalnom životu.

Imamo teške razgovore u današnje vrijeme --

vjerojatno ne toliko javno koliko unutar medicine --

o pitanju kada je netko mrtav.

U prošlosti, naši se pretci nikada nisu morali toliko mučiti

s pitanjem kada je netko umro.

Najviše što bi napravili je to da bi gurnuli pero pod nečiji nos

i ako bi zatitralo, ne bi ga još pokopali.

Ako bi prestalo titrati, pokopali bi ga.

Ali danas, imamo situaciju

kada želimo uzeti vitalne organe iz bića

i dati ih drugim bićima.

I za posljedicu,

zapeli smo s time da se moramo boriti s veoma teškim pitanjem

o tome tko je mrtav.

I to nas dovodi do veoma teške situacije

u kojoj nemamo tako jednostavne kategorije kao što smo imali prije.

Mogli biste pomisliti kako bi ovo razbijanje kategorija

moglo veoma usrećiti nekog poput mene.

Ja sam politički napredna, branim ljude s neobičnim tijelima,

ali vam moram priznati da me to čini nervoznom.

Razumijevanje toga da su ove kategorije

mnogo nestabilnije no što smo mislili čini me napetom.

I čini me napetom

s točke gledišta razmišljanja o demokraciji.

Kako bih vam rekla nešto o toj napetosti,

prvo vam moram priznati da sam veliki fan Utemeljitelja.

Znam da su bili rasisti, znam da su bili seksisti,

ali su bili veliki.

Mislim, bili su tako hrabri i odvažni

i radikalni u onome što su radili

da se znam zateći kako gledam onaj otrcan mjuzikl “1776” svakih nekoliko godina

i to ne zbog glazbe, koja je potpuno zaboravna.

Već zbog onoga što se dogodilo 1776.

s Utemeljiteljima.

Utemeljitelji su bili, s moje točke gledišta,

originalni anatomski aktivisti

i evo zašto.

Ono što su odbili bio je anatomski koncept

i zamijenili ga s drugim

koji je bio radikalan i lijep i održao se 200 godina.

Pa stoga, kako se svi sjećate,

ono što su naši Utemeljitelji odbili bio je koncept monarhije.

A monarhija je zapravo osnovana

na veoma jednostavnom konceptu anatomije.

Monarsi starog svijeta

nisu imali koncept DNK,

ali su imali koncept prava stečenih rođenjem.

Imali su koncept plave krvi.

Imali su ideju da bi ljudi koji bi imali političku vlast

morali biti na političkoj vlasti

zato što se plava krv prenosi

s djeda na oca do sina i tako dalje.

Utemeljitelji su odbili tu ideju

i zamijenili je novim anatomskim konceptom,

a taj je

da su svi ljudi stvoreni jednaki.

Izravnali su to igralište

i odlučili da je anatomija koja je važna

istovjetnost anatomije,

a ne različitosti u anatomiji.

I to je bila veoma radikalna stvar za učiniti.

Radili su to dijelom

zato što su bili dio sustava prosvjetiteljstva

u kojem su dvije stvari rasle zajedno.

Tu je demokracija odrastala,

ali i znanost u isto vrijeme.

I veoma je jasno, ako pogledate povijest Utemeljitelja,

mnogo njih je bilo veoma zainteresirano za znanost,

i bili su zainteresirani za koncept

naturalističkog svijeta.

Udaljavali su se od nadprirodnih objašnjenja

i odbijali stvari poput nadprirodnog koncepta moći

koje je prenešeno

zbog veoma nejasnog koncepta prava prilikom rođenja.

Kretali su prema naturalističkom konceptu.

I ako pogledate, na primjer, Deklaraciju neovisnosti,

govore o prirodi i prirodnom Bogu.

Ne govore o Bogu i Božjoj prirodi.

Govore o snazi prirode

da nam kaže tko smo.

I kao dio toga,

došli su nam s konceptom

koji je bio o anatomskom zajedništvu.

I radeći to, oni su zapravo postavili lijep pravac

pokreta Ljudskih Prava budućnosti.

Nisu razmišljali o tome na taj način, ali su to učinili za nas i bilo je odlično.

Pa što se dogodilo godinama nakon toga?

Dogodilo se da su žene, na primjer,

koje su željele pravo glasa,

uzele koncept Utemeljitelja

o zajedništvu anatomije važnijim

od anatomskih razlika

i rekle, "Činjenica da imamo maternicu i jajnike

nije dovoljno značajna u smislu razlike

toliko da ne bismo trebali imali pravo glasa,

pravo punog državljanstva,

prava na vlastiti posjed, itd, itd.”

I žene su to uspješno argumentirale.

Sljedeći je stigao uspješan pokret Ljudskih prava

gdje smo našli ljude poput Sjourner Truth

koji pričaju o tome, “Nisam li ja žena?”

Nalazimo muškarce

u kolonama pokreta Ljudskih prava

kako govore, “Ja sam muškarac.”

Opet, ljudi s bojom

apeliraju na jednakost anatomije iznad različitosti anatomije,

opet, uspješno.

Vidimo istu stvar s pokretom prava invalida.

Problem je, naravno,

da kako počinjemo gledati na tu istovjetnost,

moramo se početi pitati

zašto održavamo određenu podjelu.

Sada vas molim, željela bih održati neke podjele,

anatomske, u našoj kulturi.

Na primjer, ne želim

dati ribi ista prava kao i čovjeku.

Ne želim reći da potpuno odustanemo od anatomije.

Ne želim reći da bi petogodišnjacima

trebalo biti dopušteno pristati na spolni odnos ili pristati na stupanje u brak.

Ima nekih anatomskih podjela

koje za mene imaju smisla i mislim da bismo ih trebali zadržati.

Ali izazov je u pokušaju da shvatimo koji su to

i zašto ih zadržati i imaju li smisla.

Dakle, vratimo se onim dvama bićima

koja su začeta na početku ovog govora.

Imamo dva bića, oba začeta

sredinom 1979. na točno isti dan.

Zamislimo jedno od njih, Mary,

rođena tri mjeseca prerano,

dakle rođena je 1. lipnja 1980.

Henry je za razliku, rođen u terminu,

pa je rođen 1. ožujka 1980.

Jednostavno, po svojstvu činjenice

da je Mary rođena tri mjeseca prerano,

njoj pripadaju različita prava

tri mjeseca ranije no Henryju --

pravo na pristanak na spolni odnos,

pravo na glasovanje, pravo na alkohol.

Henry sve to mora čekati,

ne zato što je zapravo ikako drugačiji po godinama, biološki,

osim po uvjetima u kojima je rođen.

Pronalazimo druge vrste neuobičajenosti u smislu njihovih prava.

Henry, po svojstvu da se pretpostavlja da je muško --

iako vam nisam rekla da je on XY --

po svojstvu što je pretpostavljeno da je muško

može biti unovačen,

o čemu se Mary ne mora brinuti.

Mary, pak, ne može u svim državama

imati ista prava koja Henry ima u svim državama,

recimo pravo na udaju.

Henry u bilo kojoj državi može oženiti djevojku,

no Mary se danas može vjenčati sa ženom u samo nekoliko država.

Dakle, imamo ove anatomske kategorije koje perzistiraju

iako su na mnogo načina problematične i upitne.

I pitanje za mene postaje:

Što da radimo,

dok naša znanost postaje toliko dobra

u proučavanju anatomije,

da dolazimo do točke u kojoj moramo priznati

da bi se demokracija bazirana na anatomiji

mogla raspasti?

Ne želim odustati od znanosti,

ali u isto se vrijeme nekako čini da nas ponekad

znanost neugodno iznenađuje.

Pa kamo idemo?

Čini se da je to što se događa u našoj kulturi

vrsta pragmatičnog stava:

“Pa, moramo povući liniju negdje,

pa ćemo je i povući negdje.”

Ali mnogo ljudi zapne u veoma čudnoj poziciji.

Pa na primjer,

Texas je u jednom trenutku odlučio

da se vjenčati za muškarca možete

ako nemate Y kromosom,

a da se vjenčati za ženu možete ako imate Y kromosom.

U praksi zapravo ne testiraju ljude i njihove kromosome.

Ali to je također veoma bizarno,

zbog priče koju sam vam ispričala na početku

o sindromu neosjetljivosti na androgene.

Ako pogledamo jednog utemeljitelja moderne demokracije,

dr. Martina Luthera Kinga,

on nam nudi dio rješenja u svom govoru “Imam san.”

Govori da ne bismo smjeli suditi ljudima “ovisno o boji njihove kože,

već o sadržaju njihovih karaktera”,

krećući se iznad anatomije.

I želim reći, “Da, to zvuči kao veoma dobra ideja.”

Ali kako ćete to učiniti u praksi?

Kako suditi ljudima bazirajući se na sadržaju karaktera?

Također želim istaknuti

da nisam sigurna kako bismo trebali raspodijeliti prava u smislu ljudi,

jer, moram priznati da postoje zlatni retriveri koje znam

i koji vjerojatno više zaslužuju socijalne usluge

od nekih ljudi koje poznajem.

Također želim reći da vjerojatno postoje neki zlatni labradori koje znam

koji su sposobniji u informiranim, inteligentnim i zrelim odlukama

o seksualnim odnosima od nekih četrdesetodišnjaka koje poznajem.

Pa kako operacionaliziramo

pitanje sadržaja karaktera?

Ispada da je to veoma teško.

I dio mene se također pita

što ako sadržaj karaktera

ispadne kao nešto što se može skenirati u budućnosti --

što će se moći vidjeti s fMRI?

Želimo li zaista doći do toga?

Nisam sigurna kamo idemo.

Ono što znam je da se čini veoma važnim

razmišljati o ideji da je SAD vodeći

u razmišljanju o ovom ishodu demokracije.

Napravili smo veoma dobar posao boreći se s demokracijom,

i mislim da bismo napravili dobar posao u budućnosti.

Nemamo situaciju koju Iran ima gdje, na primjer,

muškarca kojega seksualno privlače drugi muškarci

mogu ubiti

osim ako nije voljan pristati na promjenu spola,

te će mu u tom slučaju biti dozvoljeno da živi.

Nemamo takvu vrstu situacije.

Drago mi je što mogu reći da nemamo vrstu situacije s --

kirurgom s kojim sam pričala prije nekoliko godina

koji je doveo sijamske blizance,

da bi ih razdvojio, djelomično zato da si poveća ugled.

Ali kada sam telefonski razgovarala s njim,

pitajući ga zašto će učiniti ovu operaciju --

a ovo je veoma rizična operacija --

njegov odgovor na to je bio, da bi u toj drugoj zemlji,

ova djeca bila tretirana veoma loše, pa je to morao učiniti.

Moj odgovor njemu je bio, “Pa, jeste li razmotrili politički azil

umjesto operacije razdvajanja?”

Sjedinjene su Američke Države ponudile ogromnu mogućnost

dozvoljavajući ljudima da budu kakvi jesu,

bez da se moraju promijeniti zbog koristi države.

Zato mislim da moramo biti u prednosti.

Kako bih završila, želim vam predložiti

kako sam mnogo razgovarala o Utemeljiteljima, očevima domovine.

I želim razmišljati o mogućnostima

kako bi demokracija mogla izgledati ili je mogla izgledati

da smo više uključili majke.

I želim reći nešto pomalo radikalno za feministicu,

a to je da mislim da bi moglo biti

raznih vrsta spoznaja

koje mogu doći iz raznih vrsta anatomija,

posebno kada imamo ljude koji razmišljaju u grupama.

Sada, već godinama, budući da sam zainteresirana u međuspol,

također sam zainteresirana i u istraživanje spolnih razlika.

I jedna od stvari za koje sam zaista zainteresirana

je traženje razlika između muškaraca i žena

u smislu načina na koji razmišljaju i funkcioniraju u svijetu.

I ono što znamo iz multikulturalnih studija

je da su žene, u prosjeku --

ne sve, ali u prosjeku --

sklonije da budu vrlo pažljive

prema kompleksim socijalnim odnosima

i zbrinjavanju ljudi

koji su u principu najranjiviji u grupi.

I ako razmišljamo o tome,

imamo zanimljivu situaciju u rukama.

Prije mnogo godina, kada sam bila na diplomskom studiju,

jedan me od mojih diplomskih savjetnika koji je znao da sam zainteresirana za feminizam --

smatrala sam sebe feministkinjom, kao što još uvijek smatram --

pitao veoma čudno pitanje.

Rekao je, “Reci mi što je ženstveno u feminizmu?”

I pomislila sam, “Pa to je najgluplje pitanje koje sam ikada čula.

Feminizam je sav o poništavanju stereotipova o spolu,

pa tu nema ništa ženstveno u feminizmu.”

Ali što sam više razmišljala o tom pitanju,

više sam mislila da možda postoji nešto ženstveno u feminizmu.

Hoću reći, možda postoji nešto, u prosjeku,

drugačije u ženskim mozgovima od muških mozgova

što nas čini pažljivijima

prema dubokom kompleksu socijalnih odnosa

i pažljivijima prema čuvanju ranjivih.

Pa s obzirom da su očevi bili veoma pažljivi

prilikom smišljavanja kako zaštiti pojedince od države,

moguće je da kad bismo uključili više majki

u taj koncept,

imali bismo koncept,

ne samo kako zaštititi,

već kako brinuti jedni za druge.

I možda je to ono kamo trebamo poći u budućnosti,

kada stavimo demokraciju iznad anatomije --

moramo razmišljati manje o individualnom tijelu,

u smislu identiteta,

i više razmišljati o odnosima.

Tako da mi kao ljudi pokušamo stvoriti savršeniju zajednicu,

razmišljajući što radimo jedni za druge.

Hvala vam.

(Pljesak)