Kako bi mogao izgledati svijet bez vozača

Što kada bi promet tekao glatko i učinkovito kao što krv teče našim venama? Prometni štreber Wanis Kabbaj smatra da se možemo ugledati na genijalnost biologije i dizajnirati prometne sustave budućnosti. Dok iznaša ideje za budućnost, promotrite uzbudljive koncepte kao što su modularni, odvojivi autobusi, leteći taksiji i mreže visećih magnetnih kapsula koji bi mogli omogućiti ostvarivanje sna o dinamičnom svijetu bez vozača.

Neki ljudi su opsjednuti
francuskim vinima.

Drugi vole igrati golf

ili čitati.

Jedan od najvećih užitaka
u mom životu je, moram priznati,

na neki način jedinstven.

Ne mogu vam opisati koliko uživam
u promatranju gradova iz zraka,

kroz avionski prozor.

Neki gradovi su hladno industrijski,

kao Düsseldorf

ili Louisville.

Drugi stvaraju energiju
koju mogu teško zauzdati,

kao New York

ili Hong Kong.

A onda imate i Pariz

ili Istanbul,

sa svojom šarolikom povijesti.

Gradove vidim kao živa bića.

I kada ih otkrivam sa visina,

volim tražiti glavne ulice i autoceste
koje ih strukturiraju.

Posebno noću,

kada vozači stvaraju predivne crvene
i zlatne boje u tim gradskim arterijama:

gradski kardiovaskularni sustav
vrši svoju primarnu funkciju

točno ispred vaših očiju.

Ali kada sjedim u autu

nakon sat i pol
putovanja s posla svaki dan,

stvarnost postaje potpuno drugačija.

(Smijeh)

Ništa --

ni gradski radio,

ni podcast --

(Smijeh)

Čak ni Mindfulness meditacija

u tom trenutku ne daje smisao životu.

(Smijeh)

Nije li smiješno

da smo izumili automobile
koji mogu ići 210 km/h,

a sada se vozimo brzinom
kojom su išle kočije u 19. stoljeću?

(Smijeh)

Samo u SAD-u, 2014. godine,

utrošeno je 29.6 milijardi sati
na putovanje s posla i na posao.

U tom vremenskom periodu,

drevni Egipćani su mogli
izgraditi 26 piramida u Gazi.

(Smijeh)

Mi to uspijemo u jednoj godini.

To je gorostasan gubitak vremena,
energije i ljudskog potencijala.

Desetljećima,

naše rješenje za gužve je bilo sljedeće:

izgraditi nove ceste
ili povećati postojeće.

I to je funkcioniralo.

Funkcioniralo je prelijepo za Pariz,

kada su srušili stotine povijesnih zgrada

da bi izgradili 135 kilometara

cesta koje olakšavaju promet.

To i dan danas funkcionira
u brzorastućim gradovima.

Ali u većim urbanim središtima,

značajan rast prometnih
mreža gotovo je nemoguć:

naseljenost je prevelika,

nekretnine su preskupe,

javne financije su prenestabilne.

Kardiovaskularni sustav našeg grada
postaje začepljen, postaje bolestan,

i na to trebamo obratiti pažnju.

Način na koji sada razmišljamo
ne funkcionira.

Da bi promet glatko tekao,

treba nam neka nova inspiracija.

Nakon 16 godina rada u prometu,

moj "aha trenutak" dogodio se nakon
razgovora sa pacijenticom biotehnologije.

Govorila mi je kako joj njen tretman

poboljšava određene aspekte
kardiovaskularnog sustava.

Odmah sam pomislio "Wow,
naš kardiovaskularni sustav --

i sve vene i arterije u našem tijelu

čine logistička čuda svaki dan."

I tada sam shvatio

da se biologija bavi prometom

već milijarde godina.

Isprobavala je nebrojena rješenja

za prijevoz hranjivih tvari,
plinova i bjelančevina.

To je zaista najsofisticiraniji
prometni laboratorij na svijetu.

Što ako je rješenje za probleme
u prometu zapravo u nama?

Zanimalo me:

Kako to da krv kola našim
žilama praktički naš cijeli život,

a veliki gradovi se
svakodnevno zaštopavaju?

Realno gledano, to su
dvije vrlo različite mreže.

Neznam jeste li znali

da svatko od nas u sebi ima oko
100.000 kilometara krvnih žila --

100.000 kilometara.

To je dva i pol opsega zemlje,

u vama.

To znači da su krvne žile u nama posvuda,

ne samo ispod kože.

Ali kad gledamo naše gradove,

istina je da imamo podzemne željeznice,

tunele i mostove,

i nekoliko helikoptera u zraku.

Ali većina našeg prometa
odvija se na zemlji,

na površini.

Dakle, drugim riječima,

dok naš kardiovaskulirani sustav
u nama radi u tri dimenzije,

naš gradski promet je
većinom dvodimenzionalan.

Moramo prihvatiti tu okomitost.

Ako je promet na površini zasićen,

pa podignimo ga u zrak.

Ovaj kineski koncept autobusa
koji može zaobići gužve u prometu --

on potpuno mijenja način na koji
gledamo prostor i kretanje

u našim gradovima.

Možemo ići još i više,

i objesiti promet kao što to
činimo s električnom mrežom.

Tel Aviv i Abu Dhabi govore o testiranju

futurističkih mreža obješenih
magnetskih kapsula.

Možemo se još penjati,
toliko da poletimo u zrak.

Činjenica da tvrtka kao Airbus

trenutno radi na letećim gradskim taxijima

nam govori nešto.

Leteći automobili konačno prelaze
iz znanstvene fantastike

u atraktivne poslovne mogućnosti.

I to je uzbudljiv trenutak.

Dakle, izgradnja tih 3D prometnih mreža

je jedan način kako možemo upravljati
gužvama u prometu i riješiti ih.

No to nije jedini način.

Ono što još moramo preispitati

su neke temeljne odluke koje donosimo,
kao što je korištenje vozila.

Zamislite si jednu vrlo poznatu scenu:

Vozite se već 42 minute.

Dvoje djece iza vas
postaju već jako nemirna.

A vi kasnite.

Vidite taj spori automobil ispred vas?

Uvijek je tu kad negdje kasnite, zar ne?

(Smijeh)

Taj vozač traži parking.

Nigdje u blizini nema slobodnog parkinga,

ali kako on to može znati?

Pretpostavlja se da je 30 posto
prometnih gužvi uzrokovano

vozačima koji traže parking.

Vidite li tih 100 automobila oko vas?

Osamdeset pet posto njih
ima samo jednog putnika.

Svih tih 85 putnika može stati
u jedan Londonski crveni autobus.

I onda se postavlja pitanje:

Zašto bespotrebno iskorištavamo toliko
prostora ako upravo njega najviše trebamo?

Zašto si to radimo?

Biologija to nikad ne bi napravila.

Prostor u našim arterijama
je potpuno iskorišten.

Sa svakim otkucajem srca,

krvni tlak doslovno zbija milijune
crvenih krvnih stanica

u ogromne vlakove kisika

koji velikom brzinom putuju kroz tijelo.

Čak je i mali prostor unutar
crvenih krvnih stanica iskorišten.

U normalnim uvjetima,

više od 95% njihovog
kapaciteta kisika je iskorišten.

Možete li zamisliti da su vozila
koja koristimo u našim gradovima

95% puna?

Koliko bi mjesta imali za
hodanje, vožnju biciklom

i za uživanje u našim gradovima?

Razlog zbog kojeg je krv
toliko učinkovita

je taj što naše crvene
krvne stanice ne idu

određenim organima ili tkivima;

u suprotnom bi vjerojatno imali
prometne gužve u venama.

Ne, one su zajedničke.

One su zajedničke svim
stanicama u našem tijelu.

I zbog toga što je naša
mreža toliko prostrana,

svaka od naših 37 trilijuna stanica
dobiva svoju dozu kisika

točno onda kada ga treba.

Krv je istovremeno zajednički
i individualni oblik transportacije.

Ali što se tiče naših gradova,

tu smo zapeli.

Zapeli smo u neprekidnoj polemici

između stvaranja automobilskog društva
ili opsežnih sustava javnog prijevoza.

Mislim da to možemo nadići.

Smatram da možemo stvoriti vozila
koja povezuju udobnost automobila

i efikasnost vlakova i autobusa.

Zamislite samo.

Udobno ste se smjestili u brzom
i ugodnom gradskom vlaku,

zajedno sa još 1200 putnika.

Problem sa gradskim vlakovima

je taj što on mora stati pet,
deset, petnaest puta

prije vašeg konačnog odredišta.

Zamislite da se uopće
ne trebate zaustavljati.

U ovom vlaku,

vagoni se mogu odvajati u pokretu

i postati ekspresni autobusi bez vozača

koji se kreću sporednom mrežom.

I tako bez ijednog zaustavljanja,

bez duge vožnje,

sada sjedite u autobusu koji
ide prema vašem predgrađu.

I kada ste dovoljno blizu,

odjeljak u kojem sjedite se odvoji

i odveze vas direktno pred vaš ulaz.

Zajedničko i individualno u isto vrijeme.

To može biti jedno od zajedničkih,
modularnih vozila bez vozača.

A onda ...

ako hodanje gradom punom dronova,

letećih taksija, modularnih autobusa
i visećih magnetnih kapsula

nije dovoljno egzotično,

postoji još nešto

što može učiniti gradski
promet očaravajućim.

Kada malo razmislite,

sadašnja generacija samovozečih automobila
tek pokušava zaslužiti svoju ulaznicu

u gradsku prometnu mrežu
namjenjenu ljudima.

Pokušavaju naučiti prometna pravila,
što je relativno jednostavno,

i nositi se sa ljudskom nepredvidljivošću,

što je daleko izazovnije.

No, što bi se dogodilo kada bi
cijeli gradovi bili bez vozača?

Bi li trebali semafore?

Bi li trebali trake?

Što je sa ograničenjima brzina?

Crvene krvne stanice ne teku u trakama.

One ne staju na crveno.

U prvim gradovima bez vozača,

ne bi imali semafore niti trake.

Kada su svi auti bez vozača i povezani,

sve je predvidljivo, a vrijeme
reakcije je najmanje moguće.

Oni mogu voziti puno brže

i mogu poduzeti bilo kakve razumne
korake koji ih mogu ubrzati

ili automobile oko njih.

Dakle, umjesto krutih prometnih pravila,

promet će biti reguliran

spojem dinamičnih algoritama
koji se konstantno poboljšavaju.

Rezultat: neobičan promet

koji povezuje brzo i glatko
strujanje njemačkih autocesta

sa kreativnom životnosti
Mumbajskih raskrižja.

(Smijeh)

Promet će biti bujan, ali funkcionalan.

Bit će tekući, kao naša krv.

I u čudnom kontrastu,

što će prometna mreža
biti kompjuteriziranija,

to će biti prirodnija i njezine
kretnje će izgledati živo.

Da,

biologija ima sve osobine
prijevoznog genija.

Ali taj je proces trajao
milijardama godina,

i prošao razne testove i mutacije.

Mi ne možemo čekati milijarde godina da
razvijemo svoj sustav transportacije.

Sada imamo snove,

koncepte

i tehnologiju

da razvijemo prijevozne 3D mreže,

izumimo nova vozila

i promijenimo tok prometa
u našim gradovima.

Učinimo to.

Hvala.

(Pljesak)