Koja zemlja čini najviše dobra za svijet?

To je neočekivana posljedica globalizacije: problemi koji bi inače ostali lokalni — recimo, banka koja posuđuje previše novca — sada imaju posljedice diljem svijeta. Ali ipak, zemlje rade samostalno, kao da su same na planeti. Savjetnik za politiku Simon Anholt je smislio neobičnu ljestvicu kako bi potaknuo da vlade počnu misliti prema van: Indeks dobrih zemalja. U zaokupljajućem i šaljivom govoru, odgovara na pitanje, "Koja zemlja čini najviše dobra?" ODgovor vas možda iznenadi (osobito ako živite u Americi ili Kini).

U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svijetu

i tome kako se promijenio
u zadnjih 20, 30, 40 godina.

Prije 20 ili 30 godina,

ako se neko pile
prehladilo i kihnulo i uginulo

u udaljenom selu u Istočnoj Aziji,

bila bi to tragedija za to pile

i njegovu najbližu rodbinu,

no, ne vjerujem da je postojala mogućnost

da se svi počnemo pribojavati
globalne pandenije

i milijuna umrlih.

Prije 20 ili 30 godina, ako je banka
u Sjevernoj Americi

dala preveliki kredit nekome

tko ga nije mogao otplatiti

i banka je propala,

to je bilo loše za banku

i klijenta,

no, nismo pomišljali da će to izazvati

krah globalnog gospodarskog sustava

za skoro čitavo desetljeće.

Ovo je globalizacija.

Ovo je čudo koje nam je omogućilo

da prenesemo naša tijela i umove,

naše riječi, slike, ideje,

i naše podučavanje i učenje diljem planeta

sve brže i sve jeftinije.

Donijelo je mnogo loših stvari,

poput onih koje sam upravo opisao,

ali je isto tako donijelo
puno dobrih stvari.

Mnogi od nas nisu svjesni

čudesnog uspjeha
Milenijskih razvojnih ciljeva,

od kojih su neki i postigli zadaće

puno prije kraja zadanog roka.

To dokazuje da je ljudska vrsta

sposobna postići čudesan napredak

ako zaista djeluje ujedinjeno
i ako se zaista trudi.

No, ako bih to danas trebao sažeti,

nekako vjerujem da nas je globalizacija

iznenadila,

a mi smo prespori da na nju odgovorimo.

Ako gledate negativne strane globalizacije

zaista se čini da je ponekad previše za nas.

Svi veliki izazovi s kojima se suočavamo,

poput klimatskih promjena i ljudskih prava,

i demografije i terorizma i pandemija,

i narko-trgovine i ropstva,

i gubitka vrsta, mogao bih nastaviti,

ne postižemo veliki napredak

naspram goleme količine tih izazova.

Ukratko, to je izazov

s kojim se svi suočavamo

u ovom zanimljivom trenutku u povijesti.

Sigurno je da to sljedeće
što trebamo učiniti.

Trebamo se nekako organizirati

i trebamo otkriti kako bolje globalizirati

rješenja

da ne postanemo jednostavno vrsta

koja je žrtva globalizacije problema.

Zašto smo tako spori
u postizanju napretka?

Koji je razlog?

Pa, postoje, naravno, brojni razlozi,

no, možda je glavni razlog

to što smo još uvijek
organizirani kao vrsta

na isti način na koji
smo bili organizirani

prije 200 ili 300 godina.

Na planetu je preostala jedna super sila

a to je sedam milijardi ljudi,

sedam milijardi nas
koji uzrokujemo sve te probleme,

istih sedam milijardi, usput,

koji će ih sve razriješiti.

No, na koji način je
svih sedam milijardi organizirano?

Još uvijek su organizirani
u dvjestotinjak nacija-država,

a nacije imaju vlade

koje određuju pravila

i prouzrokuju naše određeno ponašanje.

To je prilično učinkovit sustav,

ali problem je to što je način
na koji se ti zakoni donose

i način na koji te vlade razmišljaju

potpuno kriv za rješenje
globalnih problema,

jer se samo gleda prema unutra.

Političari koje izabiremo

i političari koje ne izabiremo, u pravilu,

svi gledaju kroz mikroskop.

Ne gledaju kroz teleskop.

Gledaju prema unutra.
Pretvaraju se, ponašaju se

kao da vjeruju kako je svaka zemlja otok,

koji postoji posve sretno, nezavisno

od svih drugih

na svom malom planetu

u svom malom sunčevom sustavu.

Problem je ovo:

zemlje koje se natječu jedna protiv druge,

zemlje koje su međusobno zaraćene.

Ovaj tjedan, kao i bilo koji drugi tjedan,

vidjet ćete od zemlje do zemlje
ljude koji se pokušavaju ubiti,

a čak i kada to nije slučaj,

postoji natjecanje među zemljama,

gdje svaka pokušava prevariti drugu.

Ovo očigledno nije dobar poredak.

Očigledno ga trebamo promijeniti.

Očigledno trebamo pronaći načine

da potaknemo zemlje
da započnu raditi zajedno

malko bolje.

A zašto to one ne žele napraviti?

Zašto naši vođe još uvijek ustraju
u gledanju prema unutra?

Prvi i najočitiji razlog

je taj što mi to od njih tražimo.

To im govorimo da čine.

Kada biramo vlade

ili kada toleriramo neizabrane vlade,

efikasno im govorimo da želimo

da nam u našoj zemlji omoguće

određene stvari.

Želimo da nam omoguće napredak,

rast, konkurentnost,
transparentnost, pravdu

i sve te stvari.

I ako ne počnemo zahtjevati od naših vlada

da malo gledaju prema van,

da razmotre globalne probleme
koji će nas sve dokrajčiti

ako ih ne počnemo razmatrati,

onda ih ne možemo kriviti

ako nastave gledati prema unutra,

ako još uvijek gledaju kroz mikroskop

a ne kroz teleskop.

To je prvi razlog
zašto se stvari ne mijenjaju.

Drugi razlog je taj što su te vlade,

kao i svi mi ostali,

kulturni psihopati.

Ne želim biti nepristojan,

no znate što je psihopat.

Psihopat je osoba koja,

na njegovu ili njenu nesreću,

nema sposobnost zaista suosjećati

s ostalim ljudima.

Kada se osvrću oko sebe,

oni ne vide druge ljude

s dubokim, bogatim,
trodimenzionalnim osobnim životima

i ciljevima i ambicijama.

Oni vide kartonske izreze,

i to je vrlo tužno i vrlo usamljeno,

i, srećom, vrlo rijetko.

No, zapravo, nije li većina od nas

loša u suosjećanju?

O naravno, jako smo dobri u suosjećanju

kada se radi o ljudima

koji nam djelomično sliče

i koji hodaju i govore i jedu i mole se

i odijevaju poput nas.

No, kada se radi o ljudima koji to ne čine,

koji se ne odijevaju poput nas

i ne mole poput nas

niti baš ne govore poput nas,

nemamo li i mi sklonost da ih vidimo

pomalo kao kartonske izreze?

To je pitanje koje si trebamo postaviti.

Mislim da ga stalno trebamo pratiti.

Jesmo li mi i naši političari
u određenoj mjeri

kulturni psihopati?

Treći je razlog jedva vrijedan spomena

jer je tako bedast,

no, među vladama postoji vjerovanje

da su unutranji ciljevi

i međunarodni ciljevi

neuskladivi i da će uvijek tako i biti.

To je obična budalaština.

Radim kao politički savjetnik.

Zadnjih 15 godina proveo sam

savjetujući vlade diljem svijeta,

i tijekom čitavog tog vremena
nijednom nisam vidio

nijedno unutarnje političko pitanje

koje ne bi moglo biti maštovitije,

djelotvornije i brže rješeno

nego da ga se tretira
kao međunarodni problem,

gledajući međunarodni kontekst,

uspoređujući s onim što su drugi napravili

uključujući druge, djelujući prema van

umjesto prema unutra.

I mogli biste pitati,
uzevši sve ovo u obzir,

zašto onda to ne funkcionira?

Zašto ne možemo natjerati
naše političare da se promijene?

Zašto to ne možemo od njih zahtijevati?

Pa, ja, poput mnogo nas,
trošim puno vremena žaleći se

kako je teško natjerati
ljude da se promijene,

i mislim da se ne bismo
trebali žaliti na to.

Mislim da bismo
jednostavno trebali prihvatiti

to da smo po prirodi konzervativna vrsta.

Ne volimo se mijenjati.

To je tako iz vrlo razumnih
evolucijskih razloga.

Vjerojatno ne bismo još bili ovdje danas

da nismo tako otporni na promjenu.

Vrlo je jednostavno:
Prije mnogo tisuća godina,

otkrili smo da ako nastavimo

radeći iste stvari, nećemo poginuti,

budući da stvari koje smo radili prije

nas po definiciji nisu ubile,

i stoga, dokle god ih nastavimo raditi,

biti ćemo uredu,

i vrlo je razumno ne činiti ništa novo,

jer bi nas to moglo ubiti.

No, naravno, postoje iznimke.

U suprotnom, nikada ne bismo
nikamo dospjeli.

Jedna od iznimaka, zanimljiva iznimka,

je kada možete pokazati ljudima

da možda postoji neki privatni interes

u tome da naprave taj skok vjere

i promijene se malo.

Tako sam velikim djelom proveo
zadnjih 10 ili 15 godina

pokušavajući otkriti što bi mogao biti
taj privatni interes

koji bi potaknuo ne samo političare

već i tvrtke i općenitu populaciju,

sve nas, da počnemo razmišljati
malo više prema van,

gledajući veću sliku,

ne gledajući uvijek prema van,
nego ponekad prema van.

Ovdje sam otkrio

nešto vrlo značajno.

Godine 2005. započeo sam studiju

zvanu Indeks brendova zemalja
[The Nation Brands Index].

To je opsežna studija koja uključuje

veliki uzorak svjetske populacije,

uzorak koji predstavlja oko 70 posto

svjetske populacije,

i počeo sam im postavljati niz pitanja

o tome kako oni doživljavaju druge zemlje.

Indeks brendova zemalja je tijekom godina

narastao u vrlo vrlo veliku bazu podataka.

Ima oko 200 milijardi podatkovnih točaka

prateći što obični ljudi
misle o drugim zemljama

i zašto.

Zašto sam ovo napravio?
Pa, zato što vlade koje savjetujem

bi vrlo rado znale

koliko ih se cijeni.

Znale su, djelomično zato

što sam ih ja potaknuo da to shvate,

da zemlje ovise

u ogromnoj mjeri o svojoj reputaciji

kako bi preživjele i
napredovale na svijetu.

Ako zemlja ima odličnu, pozitivnu sliku,

poput Njemačke ili Švedske i Švicarske,

sve je lako i sve je jeftino.

Imate više turista. Imate više ulagača.

Svoje proizvode prodajete po većoj cijeni.

Ako, s druge strane, imate zemlju

s vrlo slabom ili negativnom slikom,

sve je teško i sve je skupo.

Zato vlade očajnički drže

do slike njihove zemlje,

jer to čini izravnu razliku

koliko novca mogu zaraditi,

a to je ono što su obećali svojim građanima

da će im omogućiti.

Prije nekoliko godina, mislio sam

malo predahnuti i razmotriti
tu golemu baza podataka

i upitati je,

zašto neki ljudi preferiraju jednu zemlju

više od neke druge?

Odgovor koji mi je dala baza podataka

potpuno me zapanjila.

Bilo je 6.8.

Nemam vremena za objašnjavanje detalja.

Uglavnom, rekla mi je -

(Smijeh) (Pljesak) -

preferiramo one zemlje koje su dobre.

Ne divimo se zemljama zato što su bogate,

jer su moćne, uspješne,

jer su moderne, tehnološki napredne.

U prvom se redu divimo
zemljama koje su dobre.

Što podrazumijevamo pod "dobrim"?

Mislimo na zemlje koje pridonose

nešto svijetu u kojem živimo,

zemlje koje zapravo čine svijet sigurnijim

ili boljim ili bogatijim ili pravednijim.

To su zemlje koje nam se sviđaju.

Ovo je otkriće od značajne važnosti -

vidite kamo smjeram -

zato što to rješava naoko velik problem.

Sada mogu reći svakoj vladi,
a često to i radim,

kako bi bili uspješni, trebate činiti dobro.

Ako želite prodavati više proizvoda,

ako želite privući više ulagača,

ako želite postati konkurentniji,

onda se trebate početi pristojno ponašati,

zato što će vas tada ljudi cijeniti

i poslovati s vama,

i stoga, što više surađujete,

to ćete biti konkurentniji.

Ovo je doista značajno otkriće,

i čim sam to otkrio,

osjećao sam da će se pojaviti
sljedeći indeks.

Kunem vam se da, što postajem stariji
moje ideje postaju jednostvanije

i sve više dječje.

Ova se zove Indeks Dobre Zemlje,

i znači upravo to.

Mjeri, ili barem pokušava mjeriti,

koliko točno svaka zemlja
na svijetu pridonosi

ne svojim građanima već ostatku svijeta.

Bizarno je što se nitko prije nije sjetio

takvo što izmjeriti.

Moj kolega dr. Robert Govers
i ja proveli smo

zadnje dvije godine,

uz pomoć velikog broja
vrlo ozbiljnih i pametnih ljudi,

sabirući sve pouzdane podatke na svijetu

koje smo mogli pronaći
o zemljama koje pridonose

svijetu.

Čekate da vam otkrijem
koja je na samom vrhu ljestvice.

Reći ću vam,

no prvo vam želim reći

što točno mislim

kada kažem "dobra zemlja".

Ne mislim na moralno dobru.

Kada kažem da je Zemlja X

najdobrija zemlja na svijetu,

i mislim najdobrija, ne najbolja.

Najbolja znači nešto drugo.

Kada govorite o dobroj zemlji,

možete biti dobri, dobriji i najdobriji.

To nije isto što i
dobar, bolji i najbolji.

To je zemlja koja jednostavno
pridonosi više

čovječanstvu od ikoje druge zemlje.

Ne govorim o tome kako se ponašaju 'doma'

jer se to mjeri drugdje.

I pobjednik je

Irska.

(Pljesak)

Prema ovim podacima,

nijedna zemlja na svijetu,
po glavi stanovnika,

po dolaru BDP-a, ne pridonosi više

svijetu na kojem živimo od Irske.

Što to znači?

Znači da kada uvečer odlazimo na spavanje

svi mi u zadnjih 15 sekundi
prije nego utonemo u san,

naša zadnja misao tebala bi biti,

kvragu, drago mi je što postoji Irska.

(Smijeh)

I to - (Pljesak) -

Usred velike ekonomske recesije,

vjerujem da postoji bitna lekcija ovdje,

da ako se možete sjetiti
svojih međunarodnih obaveza

dok pokušavate obnoviti vlastitu ekonomiju

to je onda nešto zaista bitno.

Finska stoji otprilike
jednako na ljestvici.

Jedini razlog zašto je ispod Irske

je taj što joj je najniži rezultat
niži od irskog najnižeg rezultata.

Primjetit ćete i to da su u top 10

osim Novog Zelanda,

sve zemlje Zapadne Europe.

Isto tako su sve bogate.

Ovo me je izdeprimiralo,

jer jedna od stvari koju nisam htio

otkriti uz pomoć ovog indeksa

bila je to da se radi o
grupi bogatih zemalja

koje pomažu siromašnim zemljama.

Ovdje se ne radi o tome.

I zaista, ako pogledate ostatak popisa,

nemam ovdje slajd, vidjet ćete

nešto što me stvarno obradovalo,

da je Kenija u top 30,

a to pokazuje jednu vrlo bitnu stvar.

Ovdje se ne radi o novcu.

Radi se o stavu.

Radi se o kulturi.

Radi se o vladi i ljudima kojima je stalo

do ostatka svijeta

i koji imaju dovoljno mašte i hrabrosti

da razmišljaju prema van
umjesto da razmišljaju sebično.

Preletjet ću kroz druge slajdove

da možete vidjeti neke od zemalja
koje su niže na ljestvici.

Njemačka je na 13. mjestu, SAD na 21.

Meksiko na 66.

a zatim su neke velike zemlje u razvoju,

poput Rusije na 95. mjestu Kine na 107.

Zemlje poput Kine, Rusije i Indije,

koja je na jednako niskom mjestu indeksa,

na neki način i nisu iznenađenje.

Puno su vremena provele

zadnjih nekoliko desetljeća izgrađujući
vlastito gospodarstvo,

vlastito društvo i državni poredak,

no trebali bi se nadati

da će druga faza njihova rasta

imati više viziju prema van

nego što je to imala prva faza.

Potom možete raščlaniti svaku zemlju

prema konkretnim skupovima podataka
koji su ugrađeni u nju.

Dozvolit ću vam to.

Od ove ponoći nalazit će se
na goodcountry.org,

i možete pogledati svaku zemlju.

Možete pogledati sve do razine
pojedinačnih skupova podataka.

To je Indeks Dobre Zemlje.

Čemu on služi?

Postoji zato što želim pokušati

uvesti tu riječ,

ponovo je uvesti u diskurz.

Dovoljno sam se naslušao o
konkurentnim zemljama.

Dovoljno sam se naslušao o

uspješnim, bogatim, brzorastućim zemljama.

Bilo mi je dosta slušanja o sretnim zemljama

jer je to na kraju krajeva
još uvijek sebično.

Još se uvijek radi o nama,

i ako nastavimo razmišljati o nama,

u velikim smo problemima.

Mislim da svi znamo što je to

o čemu želimo slušati.

Želimo slušati o dobrim zemljama,

pa vas želim nešto zamoliti.

Ne tražim puno.

Možda će vam to biti lako napraviti

i možda će vam to čak biti zabavno

i korisno,

a to je jednostavno početi
koristiti riječ "dobar"

u ovom kontekstu.

Kada razmišljate o svojoj zemlji,

o tuđim zemljama,

kada razmišljate o tvrtkama,

kada govorite o svijetu
u kojem danas živimo,

počnite korititi tu riječ

na način o kojem sam večeras govorio.

Ne "dobro" kao suprotno od lošeg,

jer to je rasprava koja nikad nema kraja.

"Dobro" kao suprotno od sebično,

"dobro" kao zemlja
koja razmišlja o svima nama.

To bih volio da napravite,

i želio bih da je koristite kao batinu

kojom tučete svoje političare.

Kada ih birate, kada ih ponovo izabirete,

kada glasate za njih, kada slušate

što vam oni nude,

koristite tu riječ, "dobro,"

i upitajte se,

"Bi li to napravila dobra zemlja?"

Ako je odgovor "ne",
budite vrlo sumnjičavi.

Upitajte se, ponaša li se tako

i moja zemlja?

Želim li dolaziti iz zemlje

gdje vlada, u moje ime,

radi takve stvari?

Ili mi je, s druge strane,

draža pomisao da hodam svijetom

visoko podignute glave misleći

"Da, ponosim se što sam iz dobre zemlje"?

I svima ćete biti dobrodošli.

Svi će u zadnjih 15 sekundi

prije no što utonu u san reći,

"Bože, drago mi je da postoji zemlja te osobe."

Naposljetku, vjerujem da je to

ono što će učiniti promjenu.

Da su riječ "dobro,"

i broj 6.8

i otkriće iza njega

promijenili moj život.

Vjerujem da mogu promijeniti vaš život,

i mislim da to možemo iskoristiti
kako bismo promijenili

način na koji se ponašaju
naši političari i naše tvrtke,

i na taj način možemo promijeniti svijet.

Počeo sam razmišljati mnogo drukčije

o svojoj zemlji otkad
razmišljam o ovim stvarima.

Prije sam mislio da želim
živjeti u bogatoj zemlji,

a onda sam počeo razmišljati
kako želim živjeti u sretnoj zemlji,

no, shvatio sam da to nije dovoljno.

Ne želim živjeti u bogatoj zemlji.

Ne želim živjeti u zemlji

koja se brzo razvija ili je konkurentna.

Želim živjeti u dobroj zemlji,

i duboko se nadam da to želite i vi.

Hvala.

(Pljesak)