U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svijetu i tome kako se promijenio u zadnjih 20, 30, 40 godina. Prije 20 ili 30 godina, ako se neko pile prehladilo i kihnulo i uginulo u udaljenom selu u Istočnoj Aziji, bila bi to tragedija za to pile i njegovu najbližu rodbinu, no, ne vjerujem da je postojala mogućnost da se svi počnemo pribojavati globalne pandenije i milijuna umrlih. Prije 20 ili 30 godina, ako je banka u Sjevernoj Americi dala preveliki kredit nekome tko ga nije mogao otplatiti i banka je propala, to je bilo loše za banku i klijenta, no, nismo pomišljali da će to izazvati krah globalnog gospodarskog sustava za skoro čitavo desetljeće. Ovo je globalizacija. Ovo je čudo koje nam je omogućilo da prenesemo naša tijela i umove, naše riječi, slike, ideje, i naše podučavanje i učenje diljem planeta sve brže i sve jeftinije. Donijelo je mnogo loših stvari, poput onih koje sam upravo opisao, ali je isto tako donijelo puno dobrih stvari. Mnogi od nas nisu svjesni čudesnog uspjeha Milenijskih razvojnih ciljeva, od kojih su neki i postigli zadaće puno prije kraja zadanog roka. To dokazuje da je ljudska vrsta sposobna postići čudesan napredak ako zaista djeluje ujedinjeno i ako se zaista trudi. No, ako bih to danas trebao sažeti, nekako vjerujem da nas je globalizacija iznenadila, a mi smo prespori da na nju odgovorimo. Ako gledate negativne strane globalizacije zaista se čini da je ponekad previše za nas. Svi veliki izazovi s kojima se suočavamo, poput klimatskih promjena i ljudskih prava, i demografije i terorizma i pandemija, i narko-trgovine i ropstva, i gubitka vrsta, mogao bih nastaviti, ne postižemo veliki napredak naspram goleme količine tih izazova. Ukratko, to je izazov s kojim se svi suočavamo u ovom zanimljivom trenutku u povijesti. Sigurno je da to sljedeće što trebamo učiniti. Trebamo se nekako organizirati i trebamo otkriti kako bolje globalizirati rješenja da ne postanemo jednostavno vrsta koja je žrtva globalizacije problema. Zašto smo tako spori u postizanju napretka? Koji je razlog? Pa, postoje, naravno, brojni razlozi, no, možda je glavni razlog to što smo još uvijek organizirani kao vrsta na isti način na koji smo bili organizirani prije 200 ili 300 godina. Na planetu je preostala jedna super sila a to je sedam milijardi ljudi, sedam milijardi nas koji uzrokujemo sve te probleme, istih sedam milijardi, usput, koji će ih sve razriješiti. No, na koji način je svih sedam milijardi organizirano? Još uvijek su organizirani u dvjestotinjak nacija-država, a nacije imaju vlade koje određuju pravila i prouzrokuju naše određeno ponašanje. To je prilično učinkovit sustav, ali problem je to što je način na koji se ti zakoni donose i način na koji te vlade razmišljaju potpuno kriv za rješenje globalnih problema, jer se samo gleda prema unutra. Političari koje izabiremo i političari koje ne izabiremo, u pravilu, svi gledaju kroz mikroskop. Ne gledaju kroz teleskop. Gledaju prema unutra. Pretvaraju se, ponašaju se kao da vjeruju kako je svaka zemlja otok, koji postoji posve sretno, nezavisno od svih drugih na svom malom planetu u svom malom sunčevom sustavu. Problem je ovo: zemlje koje se natječu jedna protiv druge, zemlje koje su međusobno zaraćene. Ovaj tjedan, kao i bilo koji drugi tjedan, vidjet ćete od zemlje do zemlje ljude koji se pokušavaju ubiti, a čak i kada to nije slučaj, postoji natjecanje među zemljama, gdje svaka pokušava prevariti drugu. Ovo očigledno nije dobar poredak. Očigledno ga trebamo promijeniti. Očigledno trebamo pronaći načine da potaknemo zemlje da započnu raditi zajedno malko bolje. A zašto to one ne žele napraviti? Zašto naši vođe još uvijek ustraju u gledanju prema unutra? Prvi i najočitiji razlog je taj što mi to od njih tražimo. To im govorimo da čine. Kada biramo vlade ili kada toleriramo neizabrane vlade, efikasno im govorimo da želimo da nam u našoj zemlji omoguće određene stvari. Želimo da nam omoguće napredak, rast, konkurentnost, transparentnost, pravdu i sve te stvari. I ako ne počnemo zahtjevati od naših vlada da malo gledaju prema van, da razmotre globalne probleme koji će nas sve dokrajčiti ako ih ne počnemo razmatrati, onda ih ne možemo kriviti ako nastave gledati prema unutra, ako još uvijek gledaju kroz mikroskop a ne kroz teleskop. To je prvi razlog zašto se stvari ne mijenjaju. Drugi razlog je taj što su te vlade, kao i svi mi ostali, kulturni psihopati. Ne želim biti nepristojan, no znate što je psihopat. Psihopat je osoba koja, na njegovu ili njenu nesreću, nema sposobnost zaista suosjećati s ostalim ljudima. Kada se osvrću oko sebe, oni ne vide druge ljude s dubokim, bogatim, trodimenzionalnim osobnim životima i ciljevima i ambicijama. Oni vide kartonske izreze, i to je vrlo tužno i vrlo usamljeno, i, srećom, vrlo rijetko. No, zapravo, nije li većina od nas loša u suosjećanju? O naravno, jako smo dobri u suosjećanju kada se radi o ljudima koji nam djelomično sliče i koji hodaju i govore i jedu i mole se i odijevaju poput nas. No, kada se radi o ljudima koji to ne čine, koji se ne odijevaju poput nas i ne mole poput nas niti baš ne govore poput nas, nemamo li i mi sklonost da ih vidimo pomalo kao kartonske izreze? To je pitanje koje si trebamo postaviti. Mislim da ga stalno trebamo pratiti. Jesmo li mi i naši političari u određenoj mjeri kulturni psihopati? Treći je razlog jedva vrijedan spomena jer je tako bedast, no, među vladama postoji vjerovanje da su unutranji ciljevi i međunarodni ciljevi neuskladivi i da će uvijek tako i biti. To je obična budalaština. Radim kao politički savjetnik. Zadnjih 15 godina proveo sam savjetujući vlade diljem svijeta, i tijekom čitavog tog vremena nijednom nisam vidio nijedno unutarnje političko pitanje koje ne bi moglo biti maštovitije, djelotvornije i brže rješeno nego da ga se tretira kao međunarodni problem, gledajući međunarodni kontekst, uspoređujući s onim što su drugi napravili uključujući druge, djelujući prema van umjesto prema unutra. I mogli biste pitati, uzevši sve ovo u obzir, zašto onda to ne funkcionira? Zašto ne možemo natjerati naše političare da se promijene? Zašto to ne možemo od njih zahtijevati? Pa, ja, poput mnogo nas, trošim puno vremena žaleći se kako je teško natjerati ljude da se promijene, i mislim da se ne bismo trebali žaliti na to. Mislim da bismo jednostavno trebali prihvatiti to da smo po prirodi konzervativna vrsta. Ne volimo se mijenjati. To je tako iz vrlo razumnih evolucijskih razloga. Vjerojatno ne bismo još bili ovdje danas da nismo tako otporni na promjenu. Vrlo je jednostavno: Prije mnogo tisuća godina, otkrili smo da ako nastavimo radeći iste stvari, nećemo poginuti, budući da stvari koje smo radili prije nas po definiciji nisu ubile, i stoga, dokle god ih nastavimo raditi, biti ćemo uredu, i vrlo je razumno ne činiti ništa novo, jer bi nas to moglo ubiti. No, naravno, postoje iznimke. U suprotnom, nikada ne bismo nikamo dospjeli. Jedna od iznimaka, zanimljiva iznimka, je kada možete pokazati ljudima da možda postoji neki privatni interes u tome da naprave taj skok vjere i promijene se malo. Tako sam velikim djelom proveo zadnjih 10 ili 15 godina pokušavajući otkriti što bi mogao biti taj privatni interes koji bi potaknuo ne samo političare već i tvrtke i općenitu populaciju, sve nas, da počnemo razmišljati malo više prema van, gledajući veću sliku, ne gledajući uvijek prema van, nego ponekad prema van. Ovdje sam otkrio nešto vrlo značajno. Godine 2005. započeo sam studiju zvanu Indeks brendova zemalja [The Nation Brands Index]. To je opsežna studija koja uključuje veliki uzorak svjetske populacije, uzorak koji predstavlja oko 70 posto svjetske populacije, i počeo sam im postavljati niz pitanja o tome kako oni doživljavaju druge zemlje. Indeks brendova zemalja je tijekom godina narastao u vrlo vrlo veliku bazu podataka. Ima oko 200 milijardi podatkovnih točaka prateći što obični ljudi misle o drugim zemljama i zašto. Zašto sam ovo napravio? Pa, zato što vlade koje savjetujem bi vrlo rado znale koliko ih se cijeni. Znale su, djelomično zato što sam ih ja potaknuo da to shvate, da zemlje ovise u ogromnoj mjeri o svojoj reputaciji kako bi preživjele i napredovale na svijetu. Ako zemlja ima odličnu, pozitivnu sliku, poput Njemačke ili Švedske i Švicarske, sve je lako i sve je jeftino. Imate više turista. Imate više ulagača. Svoje proizvode prodajete po većoj cijeni. Ako, s druge strane, imate zemlju s vrlo slabom ili negativnom slikom, sve je teško i sve je skupo. Zato vlade očajnički drže do slike njihove zemlje, jer to čini izravnu razliku koliko novca mogu zaraditi, a to je ono što su obećali svojim građanima da će im omogućiti. Prije nekoliko godina, mislio sam malo predahnuti i razmotriti tu golemu baza podataka i upitati je, zašto neki ljudi preferiraju jednu zemlju više od neke druge? Odgovor koji mi je dala baza podataka potpuno me zapanjila. Bilo je 6.8. Nemam vremena za objašnjavanje detalja. Uglavnom, rekla mi je - (Smijeh) (Pljesak) - preferiramo one zemlje koje su dobre. Ne divimo se zemljama zato što su bogate, jer su moćne, uspješne, jer su moderne, tehnološki napredne. U prvom se redu divimo zemljama koje su dobre. Što podrazumijevamo pod "dobrim"? Mislimo na zemlje koje pridonose nešto svijetu u kojem živimo, zemlje koje zapravo čine svijet sigurnijim ili boljim ili bogatijim ili pravednijim. To su zemlje koje nam se sviđaju. Ovo je otkriće od značajne važnosti - vidite kamo smjeram - zato što to rješava naoko velik problem. Sada mogu reći svakoj vladi, a često to i radim, kako bi bili uspješni, trebate činiti dobro. Ako želite prodavati više proizvoda, ako želite privući više ulagača, ako želite postati konkurentniji, onda se trebate početi pristojno ponašati, zato što će vas tada ljudi cijeniti i poslovati s vama, i stoga, što više surađujete, to ćete biti konkurentniji. Ovo je doista značajno otkriće, i čim sam to otkrio, osjećao sam da će se pojaviti sljedeći indeks. Kunem vam se da, što postajem stariji moje ideje postaju jednostvanije i sve više dječje. Ova se zove Indeks Dobre Zemlje, i znači upravo to. Mjeri, ili barem pokušava mjeriti, koliko točno svaka zemlja na svijetu pridonosi ne svojim građanima već ostatku svijeta. Bizarno je što se nitko prije nije sjetio takvo što izmjeriti. Moj kolega dr. Robert Govers i ja proveli smo zadnje dvije godine, uz pomoć velikog broja vrlo ozbiljnih i pametnih ljudi, sabirući sve pouzdane podatke na svijetu koje smo mogli pronaći o zemljama koje pridonose svijetu. Čekate da vam otkrijem koja je na samom vrhu ljestvice. Reći ću vam, no prvo vam želim reći što točno mislim kada kažem "dobra zemlja". Ne mislim na moralno dobru. Kada kažem da je Zemlja X najdobrija zemlja na svijetu, i mislim najdobrija, ne najbolja. Najbolja znači nešto drugo. Kada govorite o dobroj zemlji, možete biti dobri, dobriji i najdobriji. To nije isto što i dobar, bolji i najbolji. To je zemlja koja jednostavno pridonosi više čovječanstvu od ikoje druge zemlje. Ne govorim o tome kako se ponašaju 'doma' jer se to mjeri drugdje. I pobjednik je Irska. (Pljesak) Prema ovim podacima, nijedna zemlja na svijetu, po glavi stanovnika, po dolaru BDP-a, ne pridonosi više svijetu na kojem živimo od Irske. Što to znači? Znači da kada uvečer odlazimo na spavanje svi mi u zadnjih 15 sekundi prije nego utonemo u san, naša zadnja misao tebala bi biti, kvragu, drago mi je što postoji Irska. (Smijeh) I to - (Pljesak) - Usred velike ekonomske recesije, vjerujem da postoji bitna lekcija ovdje, da ako se možete sjetiti svojih međunarodnih obaveza dok pokušavate obnoviti vlastitu ekonomiju to je onda nešto zaista bitno. Finska stoji otprilike jednako na ljestvici. Jedini razlog zašto je ispod Irske je taj što joj je najniži rezultat niži od irskog najnižeg rezultata. Primjetit ćete i to da su u top 10 osim Novog Zelanda, sve zemlje Zapadne Europe. Isto tako su sve bogate. Ovo me je izdeprimiralo, jer jedna od stvari koju nisam htio otkriti uz pomoć ovog indeksa bila je to da se radi o grupi bogatih zemalja koje pomažu siromašnim zemljama. Ovdje se ne radi o tome. I zaista, ako pogledate ostatak popisa, nemam ovdje slajd, vidjet ćete nešto što me stvarno obradovalo, da je Kenija u top 30, a to pokazuje jednu vrlo bitnu stvar. Ovdje se ne radi o novcu. Radi se o stavu. Radi se o kulturi. Radi se o vladi i ljudima kojima je stalo do ostatka svijeta i koji imaju dovoljno mašte i hrabrosti da razmišljaju prema van umjesto da razmišljaju sebično. Preletjet ću kroz druge slajdove da možete vidjeti neke od zemalja koje su niže na ljestvici. Njemačka je na 13. mjestu, SAD na 21. Meksiko na 66. a zatim su neke velike zemlje u razvoju, poput Rusije na 95. mjestu Kine na 107. Zemlje poput Kine, Rusije i Indije, koja je na jednako niskom mjestu indeksa, na neki način i nisu iznenađenje. Puno su vremena provele zadnjih nekoliko desetljeća izgrađujući vlastito gospodarstvo, vlastito društvo i državni poredak, no trebali bi se nadati da će druga faza njihova rasta imati više viziju prema van nego što je to imala prva faza. Potom možete raščlaniti svaku zemlju prema konkretnim skupovima podataka koji su ugrađeni u nju. Dozvolit ću vam to. Od ove ponoći nalazit će se na goodcountry.org, i možete pogledati svaku zemlju. Možete pogledati sve do razine pojedinačnih skupova podataka. To je Indeks Dobre Zemlje. Čemu on služi? Postoji zato što želim pokušati uvesti tu riječ, ponovo je uvesti u diskurz. Dovoljno sam se naslušao o konkurentnim zemljama. Dovoljno sam se naslušao o uspješnim, bogatim, brzorastućim zemljama. Bilo mi je dosta slušanja o sretnim zemljama jer je to na kraju krajeva još uvijek sebično. Još se uvijek radi o nama, i ako nastavimo razmišljati o nama, u velikim smo problemima. Mislim da svi znamo što je to o čemu želimo slušati. Želimo slušati o dobrim zemljama, pa vas želim nešto zamoliti. Ne tražim puno. Možda će vam to biti lako napraviti i možda će vam to čak biti zabavno i korisno, a to je jednostavno početi koristiti riječ "dobar" u ovom kontekstu. Kada razmišljate o svojoj zemlji, o tuđim zemljama, kada razmišljate o tvrtkama, kada govorite o svijetu u kojem danas živimo, počnite korititi tu riječ na način o kojem sam večeras govorio. Ne "dobro" kao suprotno od lošeg, jer to je rasprava koja nikad nema kraja. "Dobro" kao suprotno od sebično, "dobro" kao zemlja koja razmišlja o svima nama. To bih volio da napravite, i želio bih da je koristite kao batinu kojom tučete svoje političare. Kada ih birate, kada ih ponovo izabirete, kada glasate za njih, kada slušate što vam oni nude, koristite tu riječ, "dobro," i upitajte se, "Bi li to napravila dobra zemlja?" Ako je odgovor "ne", budite vrlo sumnjičavi. Upitajte se, ponaša li se tako i moja zemlja? Želim li dolaziti iz zemlje gdje vlada, u moje ime, radi takve stvari? Ili mi je, s druge strane, draža pomisao da hodam svijetom visoko podignute glave misleći "Da, ponosim se što sam iz dobre zemlje"? I svima ćete biti dobrodošli. Svi će u zadnjih 15 sekundi prije no što utonu u san reći, "Bože, drago mi je da postoji zemlja te osobe." Naposljetku, vjerujem da je to ono što će učiniti promjenu. Da su riječ "dobro," i broj 6.8 i otkriće iza njega promijenili moj život. Vjerujem da mogu promijeniti vaš život, i mislim da to možemo iskoristiti kako bismo promijenili način na koji se ponašaju naši političari i naše tvrtke, i na taj način možemo promijeniti svijet. Počeo sam razmišljati mnogo drukčije o svojoj zemlji otkad razmišljam o ovim stvarima. Prije sam mislio da želim živjeti u bogatoj zemlji, a onda sam počeo razmišljati kako želim živjeti u sretnoj zemlji, no, shvatio sam da to nije dovoljno. Ne želim živjeti u bogatoj zemlji. Ne želim živjeti u zemlji koja se brzo razvija ili je konkurentna. Želim živjeti u dobroj zemlji, i duboko se nadam da to želite i vi. Hvala. (Pljesak)