U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svijetu
i tome kako se promijenio
u zadnjih 20, 30, 40 godina.
Prije 20 ili 30 godina,
ako se neko pile
prehladilo i kihnulo i uginulo
u udaljenom selu u Istočnoj Aziji,
bila bi to tragedija za to pile
i njegovu najbližu rodbinu,
no, ne vjerujem da je postojala mogućnost
da se svi počnemo pribojavati
globalne pandenije
i milijuna umrlih.
Prije 20 ili 30 godina, ako je banka
u Sjevernoj Americi
dala preveliki kredit nekome
tko ga nije mogao otplatiti
i banka je propala,
to je bilo loše za banku
i klijenta,
no, nismo pomišljali da će to izazvati
krah globalnog gospodarskog sustava
za skoro čitavo desetljeće.
Ovo je globalizacija.
Ovo je čudo koje nam je omogućilo
da prenesemo naša tijela i umove,
naše riječi, slike, ideje,
i naše podučavanje i učenje diljem planeta
sve brže i sve jeftinije.
Donijelo je mnogo loših stvari,
poput onih koje sam upravo opisao,
ali je isto tako donijelo
puno dobrih stvari.
Mnogi od nas nisu svjesni
čudesnog uspjeha
Milenijskih razvojnih ciljeva,
od kojih su neki i postigli zadaće
puno prije kraja zadanog roka.
To dokazuje da je ljudska vrsta
sposobna postići čudesan napredak
ako zaista djeluje ujedinjeno
i ako se zaista trudi.
No, ako bih to danas trebao sažeti,
nekako vjerujem da nas je globalizacija
iznenadila,
a mi smo prespori da na nju odgovorimo.
Ako gledate negativne strane globalizacije
zaista se čini da je ponekad previše za nas.
Svi veliki izazovi s kojima se suočavamo,
poput klimatskih promjena i ljudskih prava,
i demografije i terorizma i pandemija,
i narko-trgovine i ropstva,
i gubitka vrsta, mogao bih nastaviti,
ne postižemo veliki napredak
naspram goleme količine tih izazova.
Ukratko, to je izazov
s kojim se svi suočavamo
u ovom zanimljivom trenutku u povijesti.
Sigurno je da to sljedeće
što trebamo učiniti.
Trebamo se nekako organizirati
i trebamo otkriti kako bolje globalizirati
rješenja
da ne postanemo jednostavno vrsta
koja je žrtva globalizacije problema.
Zašto smo tako spori
u postizanju napretka?
Koji je razlog?
Pa, postoje, naravno, brojni razlozi,
no, možda je glavni razlog
to što smo još uvijek
organizirani kao vrsta
na isti način na koji
smo bili organizirani
prije 200 ili 300 godina.
Na planetu je preostala jedna super sila
a to je sedam milijardi ljudi,
sedam milijardi nas
koji uzrokujemo sve te probleme,
istih sedam milijardi, usput,
koji će ih sve razriješiti.
No, na koji način je
svih sedam milijardi organizirano?
Još uvijek su organizirani
u dvjestotinjak nacija-država,
a nacije imaju vlade
koje određuju pravila
i prouzrokuju naše određeno ponašanje.
To je prilično učinkovit sustav,
ali problem je to što je način
na koji se ti zakoni donose
i način na koji te vlade razmišljaju
potpuno kriv za rješenje
globalnih problema,
jer se samo gleda prema unutra.
Političari koje izabiremo
i političari koje ne izabiremo, u pravilu,
svi gledaju kroz mikroskop.
Ne gledaju kroz teleskop.
Gledaju prema unutra.
Pretvaraju se, ponašaju se
kao da vjeruju kako je svaka zemlja otok,
koji postoji posve sretno, nezavisno
od svih drugih
na svom malom planetu
u svom malom sunčevom sustavu.
Problem je ovo:
zemlje koje se natječu jedna protiv druge,
zemlje koje su međusobno zaraćene.
Ovaj tjedan, kao i bilo koji drugi tjedan,
vidjet ćete od zemlje do zemlje
ljude koji se pokušavaju ubiti,
a čak i kada to nije slučaj,
postoji natjecanje među zemljama,
gdje svaka pokušava prevariti drugu.
Ovo očigledno nije dobar poredak.
Očigledno ga trebamo promijeniti.
Očigledno trebamo pronaći načine
da potaknemo zemlje
da započnu raditi zajedno
malko bolje.
A zašto to one ne žele napraviti?
Zašto naši vođe još uvijek ustraju
u gledanju prema unutra?
Prvi i najočitiji razlog
je taj što mi to od njih tražimo.
To im govorimo da čine.
Kada biramo vlade
ili kada toleriramo neizabrane vlade,
efikasno im govorimo da želimo
da nam u našoj zemlji omoguće
određene stvari.
Želimo da nam omoguće napredak,
rast, konkurentnost,
transparentnost, pravdu
i sve te stvari.
I ako ne počnemo zahtjevati od naših vlada
da malo gledaju prema van,
da razmotre globalne probleme
koji će nas sve dokrajčiti
ako ih ne počnemo razmatrati,
onda ih ne možemo kriviti
ako nastave gledati prema unutra,
ako još uvijek gledaju kroz mikroskop
a ne kroz teleskop.
To je prvi razlog
zašto se stvari ne mijenjaju.
Drugi razlog je taj što su te vlade,
kao i svi mi ostali,
kulturni psihopati.
Ne želim biti nepristojan,
no znate što je psihopat.
Psihopat je osoba koja,
na njegovu ili njenu nesreću,
nema sposobnost zaista suosjećati
s ostalim ljudima.
Kada se osvrću oko sebe,
oni ne vide druge ljude
s dubokim, bogatim,
trodimenzionalnim osobnim životima
i ciljevima i ambicijama.
Oni vide kartonske izreze,
i to je vrlo tužno i vrlo usamljeno,
i, srećom, vrlo rijetko.
No, zapravo, nije li većina od nas
loša u suosjećanju?
O naravno, jako smo dobri u suosjećanju
kada se radi o ljudima
koji nam djelomično sliče
i koji hodaju i govore i jedu i mole se
i odijevaju poput nas.
No, kada se radi o ljudima koji to ne čine,
koji se ne odijevaju poput nas
i ne mole poput nas
niti baš ne govore poput nas,
nemamo li i mi sklonost da ih vidimo
pomalo kao kartonske izreze?
To je pitanje koje si trebamo postaviti.
Mislim da ga stalno trebamo pratiti.
Jesmo li mi i naši političari
u određenoj mjeri
kulturni psihopati?
Treći je razlog jedva vrijedan spomena
jer je tako bedast,
no, među vladama postoji vjerovanje
da su unutranji ciljevi
i međunarodni ciljevi
neuskladivi i da će uvijek tako i biti.
To je obična budalaština.
Radim kao politički savjetnik.
Zadnjih 15 godina proveo sam
savjetujući vlade diljem svijeta,
i tijekom čitavog tog vremena
nijednom nisam vidio
nijedno unutarnje političko pitanje
koje ne bi moglo biti maštovitije,
djelotvornije i brže rješeno
nego da ga se tretira
kao međunarodni problem,
gledajući međunarodni kontekst,
uspoređujući s onim što su drugi napravili
uključujući druge, djelujući prema van
umjesto prema unutra.
I mogli biste pitati,
uzevši sve ovo u obzir,
zašto onda to ne funkcionira?
Zašto ne možemo natjerati
naše političare da se promijene?
Zašto to ne možemo od njih zahtijevati?
Pa, ja, poput mnogo nas,
trošim puno vremena žaleći se
kako je teško natjerati
ljude da se promijene,
i mislim da se ne bismo
trebali žaliti na to.
Mislim da bismo
jednostavno trebali prihvatiti
to da smo po prirodi konzervativna vrsta.
Ne volimo se mijenjati.
To je tako iz vrlo razumnih
evolucijskih razloga.
Vjerojatno ne bismo još bili ovdje danas
da nismo tako otporni na promjenu.
Vrlo je jednostavno:
Prije mnogo tisuća godina,
otkrili smo da ako nastavimo
radeći iste stvari, nećemo poginuti,
budući da stvari koje smo radili prije
nas po definiciji nisu ubile,
i stoga, dokle god ih nastavimo raditi,
biti ćemo uredu,
i vrlo je razumno ne činiti ništa novo,
jer bi nas to moglo ubiti.
No, naravno, postoje iznimke.
U suprotnom, nikada ne bismo
nikamo dospjeli.
Jedna od iznimaka, zanimljiva iznimka,
je kada možete pokazati ljudima
da možda postoji neki privatni interes
u tome da naprave taj skok vjere
i promijene se malo.
Tako sam velikim djelom proveo
zadnjih 10 ili 15 godina
pokušavajući otkriti što bi mogao biti
taj privatni interes
koji bi potaknuo ne samo političare
već i tvrtke i općenitu populaciju,
sve nas, da počnemo razmišljati
malo više prema van,
gledajući veću sliku,
ne gledajući uvijek prema van,
nego ponekad prema van.
Ovdje sam otkrio
nešto vrlo značajno.
Godine 2005. započeo sam studiju
zvanu Indeks brendova zemalja
[The Nation Brands Index].
To je opsežna studija koja uključuje
veliki uzorak svjetske populacije,
uzorak koji predstavlja oko 70 posto
svjetske populacije,
i počeo sam im postavljati niz pitanja
o tome kako oni doživljavaju druge zemlje.
Indeks brendova zemalja je tijekom godina
narastao u vrlo vrlo veliku bazu podataka.
Ima oko 200 milijardi podatkovnih točaka
prateći što obični ljudi
misle o drugim zemljama
i zašto.
Zašto sam ovo napravio?
Pa, zato što vlade koje savjetujem
bi vrlo rado znale
koliko ih se cijeni.
Znale su, djelomično zato
što sam ih ja potaknuo da to shvate,
da zemlje ovise
u ogromnoj mjeri o svojoj reputaciji
kako bi preživjele i
napredovale na svijetu.
Ako zemlja ima odličnu, pozitivnu sliku,
poput Njemačke ili Švedske i Švicarske,
sve je lako i sve je jeftino.
Imate više turista. Imate više ulagača.
Svoje proizvode prodajete po većoj cijeni.
Ako, s druge strane, imate zemlju
s vrlo slabom ili negativnom slikom,
sve je teško i sve je skupo.
Zato vlade očajnički drže
do slike njihove zemlje,
jer to čini izravnu razliku
koliko novca mogu zaraditi,
a to je ono što su obećali svojim građanima
da će im omogućiti.
Prije nekoliko godina, mislio sam
malo predahnuti i razmotriti
tu golemu baza podataka
i upitati je,
zašto neki ljudi preferiraju jednu zemlju
više od neke druge?
Odgovor koji mi je dala baza podataka
potpuno me zapanjila.
Bilo je 6.8.
Nemam vremena za objašnjavanje detalja.
Uglavnom, rekla mi je -
(Smijeh) (Pljesak) -
preferiramo one zemlje koje su dobre.
Ne divimo se zemljama zato što su bogate,
jer su moćne, uspješne,
jer su moderne, tehnološki napredne.
U prvom se redu divimo
zemljama koje su dobre.
Što podrazumijevamo pod "dobrim"?
Mislimo na zemlje koje pridonose
nešto svijetu u kojem živimo,
zemlje koje zapravo čine svijet sigurnijim
ili boljim ili bogatijim ili pravednijim.
To su zemlje koje nam se sviđaju.
Ovo je otkriće od značajne važnosti -
vidite kamo smjeram -
zato što to rješava naoko velik problem.
Sada mogu reći svakoj vladi,
a često to i radim,
kako bi bili uspješni, trebate činiti dobro.
Ako želite prodavati više proizvoda,
ako želite privući više ulagača,
ako želite postati konkurentniji,
onda se trebate početi pristojno ponašati,
zato što će vas tada ljudi cijeniti
i poslovati s vama,
i stoga, što više surađujete,
to ćete biti konkurentniji.
Ovo je doista značajno otkriće,
i čim sam to otkrio,
osjećao sam da će se pojaviti
sljedeći indeks.
Kunem vam se da, što postajem stariji
moje ideje postaju jednostvanije
i sve više dječje.
Ova se zove Indeks Dobre Zemlje,
i znači upravo to.
Mjeri, ili barem pokušava mjeriti,
koliko točno svaka zemlja
na svijetu pridonosi
ne svojim građanima već ostatku svijeta.
Bizarno je što se nitko prije nije sjetio
takvo što izmjeriti.
Moj kolega dr. Robert Govers
i ja proveli smo
zadnje dvije godine,
uz pomoć velikog broja
vrlo ozbiljnih i pametnih ljudi,
sabirući sve pouzdane podatke na svijetu
koje smo mogli pronaći
o zemljama koje pridonose
svijetu.
Čekate da vam otkrijem
koja je na samom vrhu ljestvice.
Reći ću vam,
no prvo vam želim reći
što točno mislim
kada kažem "dobra zemlja".
Ne mislim na moralno dobru.
Kada kažem da je Zemlja X
najdobrija zemlja na svijetu,
i mislim najdobrija, ne najbolja.
Najbolja znači nešto drugo.
Kada govorite o dobroj zemlji,
možete biti dobri, dobriji i najdobriji.
To nije isto što i
dobar, bolji i najbolji.
To je zemlja koja jednostavno
pridonosi više
čovječanstvu od ikoje druge zemlje.
Ne govorim o tome kako se ponašaju 'doma'
jer se to mjeri drugdje.
I pobjednik je
Irska.
(Pljesak)
Prema ovim podacima,
nijedna zemlja na svijetu,
po glavi stanovnika,
po dolaru BDP-a, ne pridonosi više
svijetu na kojem živimo od Irske.
Što to znači?
Znači da kada uvečer odlazimo na spavanje
svi mi u zadnjih 15 sekundi
prije nego utonemo u san,
naša zadnja misao tebala bi biti,
kvragu, drago mi je što postoji Irska.
(Smijeh)
I to - (Pljesak) -
Usred velike ekonomske recesije,
vjerujem da postoji bitna lekcija ovdje,
da ako se možete sjetiti
svojih međunarodnih obaveza
dok pokušavate obnoviti vlastitu ekonomiju
to je onda nešto zaista bitno.
Finska stoji otprilike
jednako na ljestvici.
Jedini razlog zašto je ispod Irske
je taj što joj je najniži rezultat
niži od irskog najnižeg rezultata.
Primjetit ćete i to da su u top 10
osim Novog Zelanda,
sve zemlje Zapadne Europe.
Isto tako su sve bogate.
Ovo me je izdeprimiralo,
jer jedna od stvari koju nisam htio
otkriti uz pomoć ovog indeksa
bila je to da se radi o
grupi bogatih zemalja
koje pomažu siromašnim zemljama.
Ovdje se ne radi o tome.
I zaista, ako pogledate ostatak popisa,
nemam ovdje slajd, vidjet ćete
nešto što me stvarno obradovalo,
da je Kenija u top 30,
a to pokazuje jednu vrlo bitnu stvar.
Ovdje se ne radi o novcu.
Radi se o stavu.
Radi se o kulturi.
Radi se o vladi i ljudima kojima je stalo
do ostatka svijeta
i koji imaju dovoljno mašte i hrabrosti
da razmišljaju prema van
umjesto da razmišljaju sebično.
Preletjet ću kroz druge slajdove
da možete vidjeti neke od zemalja
koje su niže na ljestvici.
Njemačka je na 13. mjestu, SAD na 21.
Meksiko na 66.
a zatim su neke velike zemlje u razvoju,
poput Rusije na 95. mjestu Kine na 107.
Zemlje poput Kine, Rusije i Indije,
koja je na jednako niskom mjestu indeksa,
na neki način i nisu iznenađenje.
Puno su vremena provele
zadnjih nekoliko desetljeća izgrađujući
vlastito gospodarstvo,
vlastito društvo i državni poredak,
no trebali bi se nadati
da će druga faza njihova rasta
imati više viziju prema van
nego što je to imala prva faza.
Potom možete raščlaniti svaku zemlju
prema konkretnim skupovima podataka
koji su ugrađeni u nju.
Dozvolit ću vam to.
Od ove ponoći nalazit će se
na goodcountry.org,
i možete pogledati svaku zemlju.
Možete pogledati sve do razine
pojedinačnih skupova podataka.
To je Indeks Dobre Zemlje.
Čemu on služi?
Postoji zato što želim pokušati
uvesti tu riječ,
ponovo je uvesti u diskurz.
Dovoljno sam se naslušao o
konkurentnim zemljama.
Dovoljno sam se naslušao o
uspješnim, bogatim, brzorastućim zemljama.
Bilo mi je dosta slušanja o sretnim zemljama
jer je to na kraju krajeva
još uvijek sebično.
Još se uvijek radi o nama,
i ako nastavimo razmišljati o nama,
u velikim smo problemima.
Mislim da svi znamo što je to
o čemu želimo slušati.
Želimo slušati o dobrim zemljama,
pa vas želim nešto zamoliti.
Ne tražim puno.
Možda će vam to biti lako napraviti
i možda će vam to čak biti zabavno
i korisno,
a to je jednostavno početi
koristiti riječ "dobar"
u ovom kontekstu.
Kada razmišljate o svojoj zemlji,
o tuđim zemljama,
kada razmišljate o tvrtkama,
kada govorite o svijetu
u kojem danas živimo,
počnite korititi tu riječ
na način o kojem sam večeras govorio.
Ne "dobro" kao suprotno od lošeg,
jer to je rasprava koja nikad nema kraja.
"Dobro" kao suprotno od sebično,
"dobro" kao zemlja
koja razmišlja o svima nama.
To bih volio da napravite,
i želio bih da je koristite kao batinu
kojom tučete svoje političare.
Kada ih birate, kada ih ponovo izabirete,
kada glasate za njih, kada slušate
što vam oni nude,
koristite tu riječ, "dobro,"
i upitajte se,
"Bi li to napravila dobra zemlja?"
Ako je odgovor "ne",
budite vrlo sumnjičavi.
Upitajte se, ponaša li se tako
i moja zemlja?
Želim li dolaziti iz zemlje
gdje vlada, u moje ime,
radi takve stvari?
Ili mi je, s druge strane,
draža pomisao da hodam svijetom
visoko podignute glave misleći
"Da, ponosim se što sam iz dobre zemlje"?
I svima ćete biti dobrodošli.
Svi će u zadnjih 15 sekundi
prije no što utonu u san reći,
"Bože, drago mi je da postoji zemlja te osobe."
Naposljetku, vjerujem da je to
ono što će učiniti promjenu.
Da su riječ "dobro,"
i broj 6.8
i otkriće iza njega
promijenili moj život.
Vjerujem da mogu promijeniti vaš život,
i mislim da to možemo iskoristiti
kako bismo promijenili
način na koji se ponašaju
naši političari i naše tvrtke,
i na taj način možemo promijeniti svijet.
Počeo sam razmišljati mnogo drukčije
o svojoj zemlji otkad
razmišljam o ovim stvarima.
Prije sam mislio da želim
živjeti u bogatoj zemlji,
a onda sam počeo razmišljati
kako želim živjeti u sretnoj zemlji,
no, shvatio sam da to nije dovoljno.
Ne želim živjeti u bogatoj zemlji.
Ne želim živjeti u zemlji
koja se brzo razvija ili je konkurentna.
Želim živjeti u dobroj zemlji,
i duboko se nadam da to želite i vi.
Hvala.
(Pljesak)