Za roditelje, sreća je visoko postavljena letvica

Odjeljak u knjižari s knjigama o roditeljstvu je poražavajuće velik - to je "ogroman šareni spomenik našoj kolektivnoj panici", kao što to kaže spisateljica Jennifer Senior. Zašto je roditeljstvo ispunjeno s toliko tjeskobe? Zato što je cilj modernog roditelja iz srednje klase - odgojiti sretno dijete - toliko teško dohvatljiv. U ovom iskrenom govoru, ona nudi neke suosjećajnije i lakše dostižne ciljeve.

Kada sam se ja rodila,

postojala je samo jedna knjiga

o odgoju djece.

Njezin autor je dr. Spock.

(Smijeh)

Hvala što mi podilazite,

oduvijek sam željela ovo učiniti.

Bio je to Benjamin Spock,

a njegova knjiga se zvala
"Odgoj i njega djeteta"

Knjiga se prodala u gotovo 50 milijuna primjeraka prije njegove smrti.

Danas, kada kao majka šestogodišnjaka

uđem u knjižaru Barnes and Noble,

ugledam ovo.

Nevjerojatna je raznolikost knjiga

koju možete pronaći na tim policama.

Postoje vodiči za odgoj
ekološki osvještenog djeteta,

djeteta s bezglutenskom prehranom

djeteta otpornog na bolesti

što je, ako se mene pita, pomalo jezivo.

Postoje vodiči za odgoj dvojezičnog djeteta

čak i ako se kod kuće govori samo jedan jezik.

Postoje vodiči za odgoj
financijski pametnog djeteta

i znanstveno orijentiranog djeteta

te djeteta koje je ekspert za jogu.

Osim možda priručnika kako naučiti dijete

da onesposobi atomsku bombu,

postoji vodič više manje za sve ostalo.

Sve ove knjige su dobronamjerne.

Sigurna sam da su mnoge od njih izvrsne.

No sve u svemu, žao mi je,

ali ne vidim pomoć

kada pogledam tu policu.

Vidim anksioznost.

Vidim ogroman šareni spomenik

našoj kolektivnoj panici

zbog kojeg želim znati

zbog čega je odgoj naše djece

povezan s toliko tjeskobe

i toliko nedoumica?

I zašto smo na sto muka

zbog nečeg što su ljudska bića

uspješno činila tisućljećima,

mnogo prije foruma o roditeljstvu

i znanstveno recenziranih istraživanja?

Zašto toliko majki i očeva

doživljava roditeljstvo kao neku vrstu krize?

Kriza možda zvuči kao prejaka riječ,

no postoje podaci koji govore suprotno.

Postoji znanstveni rad upravo ovakvog naslova,

"Roditeljstvo kao kriza", objavljen 1957. godine

te je u preko 50 narednih godina

mnoštvo znanstvenika

zabilježilo prilično jasan obrazac

roditeljske tjeskobe.

Roditelji doživljavaju više
stresa nego oni koji nisu roditelji.

Njihovo zadovoljstvo u braku je niže.

Mnoga istraživanja

su ispitivala kako se osjećaju roditelji

kada provode vrijeme s djecom

i rezultati često nisu bili bajni.

Prošle godine sam
razgovarala sa znanstvenikom

Matthewom Killingsworthom

koji radi na vrlo maštovitom projektu

koji prati ljudsku sreću.

Evo što mi je rekao da je otkrio:

"Interakcija s prijateljima

je bolja od interakcije sa supružnikom

koja je bolja od interakcije s rodbinom

koja je bolja od interakcije s poznanicima

koja je bolja od interakcije s roditeljima

koja je bolja od interakcije s djecom

koji su na istoj razini sa strancima."

(Smijeh)

Ali evo u čemu je stvar.

Tri godine sam proučavala

podlogu ovih podataka

i problem nije u djeci.

Nešto u roditeljstvu danas,
upravo u ovom trenutku

je problem.

Konkretno, mislim da ne znamo

što bi roditeljstvo trebalo biti.

Roditeljstvo kao glagol (parent) u engleskom

je u upotrebi tek od 1970.

Naše uloge majki i očeva su se promijenile.

Promijenile su se i uloge naše djece.

Svi mi mahnito improviziramo

snalazeći se u situacijama

za koje nema scenarija

i ako ste vrhunski jazz glazbenik

improviziranje je sjajno,

ali nama ostalima

može izgledati kao kriza.

Kako smo se našli u ovoj situaciji?

Kako se dogodilo da se pokušavamo snaći

u odgoju djece

bez ikakvih pravila da nas vode?

Za početak, dogodila se

značajna povijesna promjena.

Do nedavno,

djeca su radila, prvenstveno na našim farmama,

ali i u tvornicama, mlinovima, rudnicima.

Djeca su bila imovina.

Početkom 20. stoljeća

stali smo na kraj ovakvom uređenju.

Priznali smo prava djece,

zabranili da djeca rade,

usredotočili se na obrazovanje

te je škola postala novo radno mjesto djeteta.

I hvala Bogu na tome.

No time je uloga roditelja

postala još više zbunjujuća.

Staro uređenje možda nije bilo

izrazito etično, ali je bilo recipročno.

Djeci smo pružili hranu, odjeću, utočište

i upute za moralno ponašanje,

a ona su zauzvrat stvarala prihod.

Kada su djeca prestala raditi,

ekonomska računica roditeljstva se promijenila.

Djeca su postala, riječima jednog

briljantnog makar potpuno surovog sociologa,

"ekonomski bezvrijedna, ali emocionalno neprocjenjiva."

Pa radije nego da oni rade za nas,

mi smo počeli raditi za njih

te je kroz samo nekoliko desetljeća

postalo jasno:

ako želimo da naša djeca budu uspješna,

škola nije dovoljna.

Danas su izvannastavne
aktivnosti novi posao djeteta,

ali to je i naš posao

jer ih mi razvozimo na sportske aktivnosti.

Ogromne hrpe domaćih zadaća
su novi posao djeteta,

ali to je također i posao za nas

jer ih mi moramo provjeriti.

Prije otprilike tri godine, jedna teksašanka

mi je rekla nešto

što mi je slomilo srce.

Rekla je, gotovo usputno,

"Domaća zadaća je večera današnjeg doba"

Pripadnici srednjeg sloja
ulažu svo svoje vrijeme,

energiju i resurse u svoju djecu,

iako pripadnici srednjeg sloja

imaju sve manje tih stvari za dati."

Majke danas provode
više vremena sa svojom djecom,

nego što su ga provodile 1965.

kada većina žena nije niti bila zaposlena.

Za roditelje bi vjerojatno bilo jednostavnije

da izvršavaju svoje nove uloge

kada bi znali za što pripremaju djecu.

Ovo je još jedna od
stvari koja čini moderno roditeljstvo

tako zbunjujućim.

Nemamo pojma koji je
dio naše mudrosti, ako ikoji,

koristan našoj djeci.

Svijet se mijenja toliko brzo

da je to nemoguće znati.

Ovo je bila istina čak i kad sam ja bila mlada.

Kada sam ja bila dijete, točnije srednjoškolka,

rečeno mi je da ću biti izgubljena

u novoj globalnoj ekonomiji

ako ne budem znala Japanski.

I uz svo dužno poštovanje prema Japancima,

nije baš tako ispalo.

Danas postoje tipovi roditelja srednjeg sloja

koji su opsjednuti idejom
da nauče djecu mandarinski kineski

i možda su na pravom tragu,

ali ne možemo sa sigurnošću znati.

Tako, iako ne možemo predvidjeti budućnost,

ono što svi činimo, kao dobri roditelji,

je da pokušavamo pripremiti našu djecu

za sve moguće tipove budućnosti

u nadi da će se bar dio
našeg truda isplatiti.

Našu djecu učimo igrati šah

misleći da će im možda
trebati analitičke vještine.

Upisujemo ih na timske sportove

misleći da će im možda trebati
vještine suradnje

kad budu išli na harvardsku poslovnu školu.

Pokušavamo ih naučiti da
budu financijski mudri,

znanstveno nastrojeni, ekološki osviješteni

i ne jedu gluten

iako je možda sad pravo vrijeme
da vam kažem da

ja nisam bila ekološki osviještena
i da sam jela gluten kao dijete.

Jela sam zdjele pirea od makarona i govedine.

I znate što? Dobro sam.

Plaćam poreze.

Imam stalni posao.

Čak sam pozvana da održim govor na TED-u.

Ali današnja pretpostavka je

da ono što je bilo dovoljno
dobro za mene ili za moje starce

nije više dovoljno dobro.

Pa svi sumanuto jurimo do te police

jer nam se čini ako ne pokušavamo sve

da je to isto kao da ne činimo ništa

i ne ispunjavamo obveze prema svojoj djeci.

Dakle dovoljno je teško snalaziti se u našim

novim ulogama majki i očeva.

Sad ovom problemu dodajte još nešto:

također se pokušavamo snaći u novim ulogama

muževa i žena

jer je većina žena danas zaposlena.

Mislim da je ovo još jedan razlog

zbog kojeg roditeljstvo izgleda kao kriza.

Nemamo pravila, scenarija ili obrazaca

što činiti kada stigne dijete

sada kada su i mama i tata hranitelji obitelji.

Pisac Michael Lewis je ovo

jako dobro sročio.

Rekao je da je najsigurniji način

da se par počne svađati

da odu na večeru s drugim parom

čija je podjela poslova

mrvicu drugačija nego njihova

jer će razgovor u autu na putu kući

teći otprilike ovako:

"Onda, jesi čuo da je Dave taj koji

prati djecu u školu svako jutro?"

(Smijeh)

Bez scenarija koji nam govori tko što radi

u ovom vrlom novom svijetu, parovi se svađaju

te i majke i očevi imaju svaki svoje

legitimne pritužbe.

Majke će vjerojatno

raditi više poslova odjednom kad su kod kuće

dok će očevi, kad su kod kuće,

vjerojatno raditi samo jedan posao.

Nađite bilo kojeg muškarca
doma i dobre su šanse

da radi samo jednu stvar u isto vrijeme.

Zapravo, na UCLA je nedavno provedena studija

koja je promatrala najčešću konfiguraciju

članova obitelji u domovima srednjeg sloja.

Pogodite kako je izgledala?

Tata sam u sobi.

Prema anketi

majke još uvijek dvostruko više brinu za djecu, nego očevi

što je bolje nego u vrijeme Erme Bombeck,

ali mislim da je nešto što je ona napisala

vrlo aktualno:

"Nisam bila sama u kupaonici od listopada."

(Smijeh)

No evo o čemu se radi: muškarci čine puno.

Provode više vremena s djecom

nego što su njihovi očevi provodili s njima.

U prosjeku rade više plaćenih sati

nego njihove supruge

i istinski žele biti dobri,

uključeni očevi.

Danas očevi, a ne majke

govore o sukobu privatnog života i posla.

U svakom slučaju, usput rečeno,

ako mislite da je
tradicionalnim obiteljima teško

podijeliti ove nove uloge,

zamislite samo kako je

netradicionalnim obiteljima:

obiteljima s dva oca,
obiteljima s dvije mame,

samohranim roditeljima.

Oni usitinu improviziraju u hodu.

U naprednijoj zemlji,

i ispričavam se na klišeu

pa spominjem, da, Švedsku,

roditelji su se mogli osloniti na državu

za podršku.

Postoje zemlje koje prepoznaju

tjeskobu i izmijenjene uloge

majki i očeva.

Nažalost, SAD nisu jedna od tih zemalja

pa ako ste se pitali što SAD

imaju zajedničkog s
Papua Novom Gvinejom i Liberijom

to je ovo:

Ni SAD nemaju zakon o plaćenom porodiljnom dopustu.

Mi smo jedna od osam zemalja koja ga nema.

U ovo doba intenzivne zbunjenosti

postoji samo jedan cilj oko kojeg

se mogu složiti svi roditelji,

a taj je, bilo da se radi o

preambicioznim ili hipi mamama,
helikopterima ili lebdjelicama,

da je sreća naše djece na prvom mjestu.

Eto što znači

odgajati djecu u doba

kada su ekonomski bezvrijedna,

ali emocionalno neprocjenjiva,

Mi smo čuvari njihova samopoštovanja.

Mantra koju ni jedan roditelj ne dovodi u pitanje je:

"Sve što želim za svoju
djecu jest da budu sretna."

I nemojte me krivo shvatiti,

mislim da je sreća divan cilj za dijete.

Ali je ujedno i teško uhvatljiv.

Sreća i samopouzdanje,

učenje djece koje nije poput učenja

kako orati polje.

Nije poput učenja vožnje bicikla.

Ne postoji kurikulum za to.

Sreća i samopouzdanje mogu
biti nusproizvod drugih stvari,

ali ne mogu biti cilj same po sebi.

Djetetova sreća

je nepošten teret svaljen na roditelja.

A još je nepoštenije taj teret

svaliti na dijete.

I moram vam reći,

mislim da vodi vrlo čudnom pretjerivanju.

Toliko smo pod pritiskom

da moramo zaštititi našu
djecu od ružnih stvari

da ih štitimo od "Ulice Sezam."

Voljela bih da mogu reći
da se šalim u vezi ovoga,

no ako kupite

prvih par epizoda "Ulice Sezam" na DVD-u,

kao što sam ja iz nostalgije učinila,

vidjet ćete upozorenje na početku

koje kaže da sadržaj nije prikladan

za djecu.

(Smijeh)

Mogu li samo ovo ponoviti?

Sadržaj originalne "Ulice Sezam"

nije prikladan za djecu.

Kada ih je New York Times upitao o ovome,

producentica emisije
je dala cijeli niz objašnjenja.

Jedno je bilo da Cookie Monster puši lulu

u jednom skeču i zatim je proguta.

Loš primjer, ili što već.

Ali nešto što mi se urezalo u pamćenje

je da je rekla da ne zna

bi li gunđalo Oscar danas bio izmišljen

jer je predepresivan.

Ne mogu vam opisati koliko me to žalosti.

(Smijeh)

Gledate u ženu

koja ima periodni sustav Muppeta

na zidu na radnom mjestu.

Sporni muppet, evo ga ovdje.

Ovo je moj sin na dan svog rođenja.

Bila sam na morfiju.

Imala sam nepredviđeni carski rez.

Ali čak i u toj izmaglici
uzrokovanoj lijekovima,

imala sam jednu jasnu misao

prvi put kad sam ga primila.

Šapnula sam mu je u uho.

Rekla sam: "Jako ću se
truditi da te ne povrijedim."

To je bila Hipokratova zakletva,

a nisam niti znala da je izgovaram.

Ali sada mi postaje jasno

da je Hipokratova zakletva

puno realističniji cilj nego sreća.

Zapravo, kao što će vam svaki roditelj reći,

to je iznimno teško.

Svatko od nas je činio ružne stvari

za koje bismo voljeli da ih možemo poništiti.

Mislim da u neka druga doba

nismo očekivali tako puno od samih sebe

i važno je da to svi zapamtimo

dok idući put uzlupana srca budemo buljili

u te police s knjigama.

Nisam sigurna kako se stvaraju nova pravila

za ovaj svijet,

no mislim da

u našoj očajničkoj misiji
da stvorimo sretnu djecu

možda na sebe preuzimamo
pogrešan moralni teret.

Čini mi se da je bolji cilj,

a usudila bih se reći i plemenitiji,

usredotočiti se na stvaranje
produktivne djece

i moralne djece

te se jednostavno nadati
da će im sreća nadoći

zbog dobrih stvari koje čine

i zbog njihovih postignuća

i ljubavi koju od nas osjećaju.

To je barem jedan
od odgovora na nemanje scenarija.

Bez novih scenarija,

jednostavno pratimo najstariji koji postoji --

poštenje, radna etika, ljubav —

i puštamo da se sreća
i samopoštovanje pobrinu sami za sebe.

MIslim da kada bismo svi to činili,

djeca bi i dalje bila dobro

kao i njihovi roditelji,

možda čak i bolje.

Hvala vam.

(Pljesak)