Kako objasniti svijest?

Naša svijest je osnovni aspekt našeg postojanja, kaže filozof David Chalmers: "Ne postoji ništa o čemu posjedujemo znanje direktnije... ali u isto vrijeme to je najmisteriozniji fenomen u svemiru. Dijeli neke od načina kako možemo razmišljati o filmu koji igra u našim glavama.

Upravo sada

u vašoj glavi vrti se film.

To je izuzetan više-tračni film.

Snimljen je u 3D tehnici s vrhunskim zvukom

za ono što sada gledate i slušate,

ali to je samo početak toga.

Vaš film se može i onjušiti, okusiti i dotaknuti.

Osjeća ono što i vaše tijelo osjeća,

bol, glad, orgazme.

Ima i emocije,

ljutnju i sreću.

Ima i sjećanja, poput scena iz vašeg djetinjstva

koje se odvijaju pred vašim očima.

Popraćeno je konstantnom glasovnom naracijom

usklađenom s tokom vašeg razmišljanja.

U samom se srcu filma nalazite vi

koji ovo izravno doživljavate.

Ovaj film je vaš tok svijesti,

subjekt iskustva

uma i svijeta.

Svijest je jedna od fundamentalnih činjenica

ljudske egzistencije.

Svatko od nas ima svijest.

Svatko od nas ima svoj nutarnji film,

vi, i vi, i vi.

Ne postoji ništa što nećemo
spoznati ovako izravno.

Barem sam ja izravno svjestan svoje svijesti.

Ne mogu biti siguran da i vi posjedujete svijest.

Svijest je također ono što daje vrijednost životu.

Da nismo svjesni, ničem se u našim životima

ne bi mogao pripisati
neki smisao ili vrijednost.

No u isto vrijeme, svijest je jedna od

najmisterioznijih fenomena u svijetu.

Zašto imamo svijest?

Zašto posjedujemo ove nutarnje filmove?

Zašto nismo samo roboti

koji obrađuju input,

proizvode output,

bez iskustva ovog nutarnjeg filma?

Trenutno nitko ne zna odgovore

na ova pitanja.

Da bismo integrirali svijest

u znanost, potrebne su nam neke radikalne ideje.

Neki ljudi kažu da znanost o svijesti

nije moguća.

Znanost je po prirodi objektivna.

Svijest je po prirodi subjektivna.

Tako da nikad ne može biti znanosti svijesti.

Većinu 20. stoljeća to je gledište prevladavalo.

Psiholozi su proučavali ponašanje objektivno,

neuroznanstvenici su proučavali mozak objektivno,

i nitko nije spominjao svijest.

Čak i prije 30 godina, kada je TED započeo,

bilo je malo znanstvenog rada

vezanog uz svijest.

Sad, prije nekih 20 godina,

sve se to počelo mijenjati.

Neuroznanstvenici kao Francis Crick

i fizičari kao Roger Penrose

rekli su da je sada vrijeme da se znanost

uhvati u koštac sa sviješću.

I od tada, postoji prava eksplozija,

procvat znanstvenog rada

na svijesti.

I ovaj rad je bio predivan. Bilo je odlično.

Ali također ima neka osnovna

ograničenja.

Centralni dio

znanosti svijesti u posljednjim godinama

je istraživanje korelacije,

korelacije između određenih područja mozga

i određenih stanja svijesti.

Vidjeli smo ovakav rad

od Nancy Kanwisher i prekrasan rad

koji je predstavila prije nekoliko minuta.

Sada na primjer, puno bolje razumijemo

područja mozga koja idu uz

svjesna iskustva viđenja lica

ili osjećaja boli

ili osjećaja sreće.

Ali ovo je i dalje znanost korelacije.

To nije znanost objašnjavanja.

Znamo da ova područja mozga

idu zajedno sa određenim svjesnim iskustvima,

ali ne znamo zašto to čine.

Volim to reći tako da

je ovaj način rada od neuroznanosti

daje neke odgovore na pitanja

koja želimo odgovoriti u svezi svijesti,

pitanja o tome što rade koja područja mozga

i s čime su povezana.

Ali u određenom smislu,
ovo su laki problemi.

Bez uvrede neuroznanstvenicima.

Ne postoje zaista laki problemi
vezani sa sviješću.

Ali to ne odgovara na pravu misteriju

u srži ove teme:

zašto bi se svo to procesuiranje u mozgu

moralo pratiti sviješću?

Zašto postoji ovaj nutarnji subjektivni film?

Sada, nemamo ideje zašto je tako.

I možete reći,

dajmo neuroznanosti koju godinu.

To će biti još jedan pojavni fenomen

kao što su zastoji u prometu, uragani,

život, i shvatit ćemo ga.

Klasični slučajevi pojavljivanja

su svi slučajevi pojavnog ponašanja,

kako se ponaša zastoj,

kako funkcionira uragan,

kako se živi organizam razmnožava

i prilagođava i metabolizira,

sve pitanja o objektivnom funkcioniranju.

To možete primijeniti na ljudski mozak

i objasniti neka od ponašanja

i funkcija mozga

kao pojavne fenomene:

kako hodamo, razgovaramo, igramo šah,

sva ta pitanja o ponašanju.

Ali kada dođemo do svijesti,

pitanja o ponašanju

su među jednostavnim problemima.

Kada su u pitanju teški problemi,

pitanje je zašto

svo ovo ponašanje

prati tako subjektivno iskustvo?

I ovdje, standardna paradigma

pojavnosti,

čak i standardne paradigme neuroznanosti,

nemaju, za sada, što za reći.

Sad, ja sam znanstveni materijalist u srcu.

Želim znanstvenu teoriju svijesti

koja radi,

i dugo vremena razbijao sam glavu

o zid

tražeći teoriju svijesti

u fizičkim uvjetima

koja bi radila.

No došao sam do zaključka

da to nije radilo zbog sistematičkih razloga.

Duga je to priča,

ali ideja u srži je da ono što dobijete

od redukcijskih objašnjenja

u fizičkim uvjetima, u uvjetima
koji se zasnivaju na mozgu

su priče o funkcioniranju sustava,

strukturi, dinamici,

ponašanju koje stvara,

i odlično je za rješavanje lakih problema —

kako se ponašamo, kako funkcioniramo —

ali kada se radi
o subjektivnom iskustvu —

zašto se ovo čini kao nešto iznutra? —

to je nešto fundamentalno novo,

i uvijek je daljnje pitanje.

Tako da mislim da se nalazimo u slijepoj ulici.

Imamo ovaj divan, odličan lanac pojašnjavanja,

navikli smo na njega, gdje
fizika objašnjava kemiju,

kemija biologiju,

biologija objašnjava dio psihologije.

No svijest

se ne uklapa u tu sliku.

S jedne strane očito je

da smo svjesni.

S druge ne znamo kako

da to uklopimo u naš
znanstveni pogled na svijet.

Tako da mislim da je svijest

neka vrsta anomalije,

koju trebamo integrirati

u naš pogled svijeta,
ali još ne vidimo kako.

Suočeni s ovakvom anomalijom,

trebat ćemo radikalne ideje,

i mislim da trebamo jednu ili dvije ideje

koje će se činiti ludima ispočetka

prije nego shvatimo svijest

znanstveno.

Sad, imamo nekoliko kandidata

za te sulude ideje.

Moj prijatelj Dan Dennet,
koji je danas tu, ima jednu.

Njegova luda ideja je
da ne postoji težak problem

svijesti.

Cijela ideja ovog
nutarnjeg subjetkivnog filma

uključuje nekakvu iluziju ili zbunjenost.

Zapravo, sve što moramo je objasniti

objektivne funkcije, ponašanje mozga,

i onda smo sve objasnili

što je trebalo objasniti.

Svaka čast, kažem ja.

To je vrsta radikalne ideje

koju moramo istražiti

želite li imati redukcionističku

teoriju svijesti temeljenu na mozgu.

U isto vrijeme, za mene i mnoge druge ljude,

taj je pogled bio preblizu

poricanju izvjesnosti svijesti

da bi zadovoljavao.

Tako da sam otišao u drugi smjer.

U preostalom vremenu,

želim istražiti dvije lude ideje

za koje mislim da obećavaju.

Prva luda ideja

je da je svijest osnova.

Fizičari ponekad uzmu neke aspekte svemira

kao osnove za izgrađivanje:

prostor i vrijeme i masa.

Oni postavljaju osnovne
zakone koji njima vladaju,

poput zakona gravitacije

ili kvantne mehanike.

Ova osnovna svojstva i zakoni

nisu objašnjeni u uvjetima
nečeg jednostavnog.

Rađe, uzima ih se primitivnima,

i od toga se izgrađuje svijet.

Ponekad se lista osnova proširi.

U 19. stoljeću, Maxwell je otkrio

da ne možete objasniti
elektromagnetski fenomen

uz pomoć postojećih osnova —

prostor, vrijeme, masa, Newtonovi zakoni —

tako da je postavio temeljne zakone

elektromagnetizma

i utvrdio električni napon

kao temeljni element

kojim vladaju ti zakoni.

Mislim da je to situacija
u kojoj se nalazimo

sa svijesti.

Ako ne možete objasniti svijest

u terminima postojećih osnova —

prostor, vrijeme, masa, naboj —

onda je stvar logike
da morate proširiti listu.

Prirodna stvar je da postavite

svijest kao nešto osnovno,

osnovni gradivni blok prirode.

To ne znači da ju iznenada
ne možete znanstveno proučavati.

Ovo otvara put za istraživanje.

Potom trebamo proučavati

osnovne zakone koji vladaju sviješću,

zakone koji povezuju svijest

s ostalim osnovama: prostorom, vremenom, masom,

fizičkim procesima.

Fizičari ponekad kažu

da želimo tako jednostavne osnovne zakone

da ih možemo pisati na majice.

Pa mislim da je takva situacija

u kojoj se nalazimo sa svijesti.

Želimo naći tako jednostavne osnovne zakone

da ih možemo pisati na majice.

Ne znamo koji su to zakoni još,

ali to tražimo.

Druga suluda ideja

je da je svijest možda univerzalna.

Svaki sustav mogao bi imati neku razinu

svijesti.

Ovaj pogled nekad se zove panpsihizam:

pan za sve, psiha za um,

svaki sustav je svjestan,

ne samo ljudi, psi, miševi, mušice,

već i mikrobi Roba Knighta,

elementarne čestice.

Čak i fotoni imaju neku razinu svijesti.

Ideja nije da su fotoni inteligentni

ili misle.

Nije da foton

opterećuje životna bol

jer misli: "Ah, uvijek zujim
uokolo brzinom svjetlosti.

Nikad ne usporim i pomirišem ruže."

Ne, ne tako.

Ali misao je možda da fotoni imaju

neki element sirovog, subjektivnog osjećanja,

neku primitivnu preteču svijesti.

Ovo vam može zvučati malo čudno.

Mislim, zašto bi netko
mislio tako ludu stvar?

Dio motivacije dolazi
iz prve sulude ideje,

da je svijest fundamentalna

Ako je fundamentalna,
kao prostor i vrijeme i masa,

Prirodno je da bi i to moglo biti univerzalno,

kao što su one.

Vrijedno je spomenuti da iako se ideja

možda nama čini kontraintuitivnom,

mnogo je manje kontraintuitivna ljudima

iz drugih kultura,

gdje je ljudski um viđen kao

povezaniji s prirodom.

Dublja motivacija dolazi od ideje da

možda najjednostavniji i najsnažniji način

za pronalazak fundamentalnih zakona
koji vežu svijest

s fizičkim procesima

jest povezati svijest s informacijama.

Gdje god postoji procesuiranje informacija,

postoji svijest.

Procesuiranje složenih informacija,
kao kod ljudi,

složena svijest.

Procesuiranje jednostavnih informacija,

jednostavna svijest.

Zaista uzbudljiva stvar posljednih godina

je da je neuroznanstvenik Giulio Tononi,

uzeo ovu teoriju

i rigorozno je razvio

s matematičkom teorijom.

Ima matematičku mjeru

za integraciju informacija

koju zove phi,

mjereći količinu informacija

integriranu u sustav.

I pretpostavlja da phi ide zajedno

sa sviješću

U ljudskom mozgu,

iznimno velika količina integracije informacija,

visoka razina phija,

jako puno svijesti.

Kod miša, umjerena količina
integracije informacija,

još uvijek značajna,

ozbiljna količina svijesti.

Ali kako idete niže prema crvima,

mikrobima, česticama,

količina phija opada,

Količina integracije informacija opada,

no još uvijek nije nula.

Prema Tononijevoj teoriji,

još uvijek će svijest

biti iznad nule.

U stvari, on predlaže fundamentalni zakon

svijesti: visok phi, visoka svijest.

Sad, ne znam da li je ova teorija točna,

ali je trenutno vodeća teorija

u znanosti svijesti,

i koristi se kako bi
integrirala cijeli raspon

znanstvenih podataka,

a ima i zgodnu karakteristiku

da je toliko jednostavna

da je možete napisati na majicu.

Još jedna završna motivacija je da

panpsihizam može pomoći u integraciji

svijesti u fizički svijet.

Fizičari i filozofi često su zaključili

da je fizika neobično abstraktna.

Opisuje strukturu stvarnosti

koristeći hrpu jednadžbi,

ali nam ne govori o stvarnosti

koja je prožima.

Kako je to rekao Stephen Hawking,

što stavlja vatru u te jednadžbe?

Pa, iz perspektive panpsihista,

možete ostaviti jednadžbe
iz fizike kako jesu,

ali možete uzeti da opisuju

tijek svijesti.

To je ono što u konačnici fizika čini,

opisuje tijek svijesti.

Iz ovog pogleda, svijest je ta

koja stavlja vatru u jednadžbe.

Iz tog pogleda, svijest ne visi

izvan fizičkog svijeta

kao neki dodatak.

Ondje je, u srcu.

Ovaj pogled, pogled panpsihista,

ima potencijal za transformiranje
našeg odnosa

s prirodom,

i možda ima neke ozbiljne društvene

i etičke posljedice.

Neke od ovih mogu biti kontraintuitivne.

Nekad sam mislio da ne trebam jesti

ništa što je svjesno,

tako da sam bio vegetarijanac.

Sad, ako ste panpsihist i gledate tako,

bit ćete vrlo gladni.

Tako da mislim da

to može promijeniti vaš pogled,

gdje ono što vrijedi za etičke svrhe

i moralna gledišta

ne vrijedi toliko za činjenice svijesti,

već za razinu i složenost svijesti.

Prirodno je pitati za svijest

u drugim sustavima, kao računalima.

Što je sa sustavom
s umjetnom inteligencijom

u filmu "Ona," Samantha?

Je li ona svjesna?

Ako uzmete informacijski,

panpsihički pogled,

ona zasigurno ima
procesuiranje složenih informacija

i integraciju,

tako da je odgovor vjerojatno da,
svjesna je.

Ako je to točno, to diže ozbiljno

etičko pitanje vezano uz etiku

razvoja inteligentnih računalnih sustava

i etiku gašenja tih sustava.

Napokon, možete pitati o svijesti

čitavih grupa,

planeta.

Ima li Kanada vlastitu svijest?

Ili na lokalnoj razini,

da li integrirana grupa,

kao publika na TED konferenciji,

jesmo li mi sada
dio kolektivne TED svijesti,

nutarnjeg filma

ove kolektivne TED grupe

koji se razlikuje od nutarnjeg filma

svakoga od nas?

Ne znam odgovor na to pitanje,

ali mislim da je to bar jedno

vrijedno ozbiljno shvatiti.

Ok, ovaj je panpsihički pogled,

radikalan pogled,

i ne znam je li točan.

Uvjereniji sam

u prvu ludu ideju,

da je svijest fundamentalna,

nego u drugu,

da je univerzalna.

Mislim, taj pogled priziva mnoštvo pitanja,

ima mnoštvo izazova,

kao kako ti mali komadići

svijesti daju

složenu svijest

kakvu poznajemo i volimo.

Ako možemo odgovoriti na ta pitanja,

tada mislim da ćemo biti na putu

do ozbiljne teorije svijesti.

Ako ne, pa, onda je to najteži problem

u znanosti i filozofiji.

Ne možemo očekivati
da ćemo ga riješiti preko noći.

Ali mislim da ćemo kad tad to shvatiti.

Razumijevanje svijesti je

pravi ključ, ja mislim,

kako za shvaćanje svemira

tako i za shvaćanje nas samih.

Možda nam treba prava luda ideja.

Hvala vam.

(Pljesak)