Upravo sada
u vašoj glavi vrti se film.
To je izuzetan više-tračni film.
Snimljen je u 3D tehnici s vrhunskim zvukom
za ono što sada gledate i slušate,
ali to je samo početak toga.
Vaš film se može i onjušiti, okusiti i dotaknuti.
Osjeća ono što i vaše tijelo osjeća,
bol, glad, orgazme.
Ima i emocije,
ljutnju i sreću.
Ima i sjećanja, poput scena iz vašeg djetinjstva
koje se odvijaju pred vašim očima.
Popraćeno je konstantnom glasovnom naracijom
usklađenom s tokom vašeg razmišljanja.
U samom se srcu filma nalazite vi
koji ovo izravno doživljavate.
Ovaj film je vaš tok svijesti,
subjekt iskustva
uma i svijeta.
Svijest je jedna od fundamentalnih činjenica
ljudske egzistencije.
Svatko od nas ima svijest.
Svatko od nas ima svoj nutarnji film,
vi, i vi, i vi.
Ne postoji ništa što nećemo
spoznati ovako izravno.
Barem sam ja izravno svjestan svoje svijesti.
Ne mogu biti siguran da i vi posjedujete svijest.
Svijest je također ono što daje vrijednost životu.
Da nismo svjesni, ničem se u našim životima
ne bi mogao pripisati
neki smisao ili vrijednost.
No u isto vrijeme, svijest je jedna od
najmisterioznijih fenomena u svijetu.
Zašto imamo svijest?
Zašto posjedujemo ove nutarnje filmove?
Zašto nismo samo roboti
koji obrađuju input,
proizvode output,
bez iskustva ovog nutarnjeg filma?
Trenutno nitko ne zna odgovore
na ova pitanja.
Da bismo integrirali svijest
u znanost, potrebne su nam neke radikalne ideje.
Neki ljudi kažu da znanost o svijesti
nije moguća.
Znanost je po prirodi objektivna.
Svijest je po prirodi subjektivna.
Tako da nikad ne može biti znanosti svijesti.
Većinu 20. stoljeća to je gledište prevladavalo.
Psiholozi su proučavali ponašanje objektivno,
neuroznanstvenici su proučavali mozak objektivno,
i nitko nije spominjao svijest.
Čak i prije 30 godina, kada je TED započeo,
bilo je malo znanstvenog rada
vezanog uz svijest.
Sad, prije nekih 20 godina,
sve se to počelo mijenjati.
Neuroznanstvenici kao Francis Crick
i fizičari kao Roger Penrose
rekli su da je sada vrijeme da se znanost
uhvati u koštac sa sviješću.
I od tada, postoji prava eksplozija,
procvat znanstvenog rada
na svijesti.
I ovaj rad je bio predivan. Bilo je odlično.
Ali također ima neka osnovna
ograničenja.
Centralni dio
znanosti svijesti u posljednjim godinama
je istraživanje korelacije,
korelacije između određenih područja mozga
i određenih stanja svijesti.
Vidjeli smo ovakav rad
od Nancy Kanwisher i prekrasan rad
koji je predstavila prije nekoliko minuta.
Sada na primjer, puno bolje razumijemo
područja mozga koja idu uz
svjesna iskustva viđenja lica
ili osjećaja boli
ili osjećaja sreće.
Ali ovo je i dalje znanost korelacije.
To nije znanost objašnjavanja.
Znamo da ova područja mozga
idu zajedno sa određenim svjesnim iskustvima,
ali ne znamo zašto to čine.
Volim to reći tako da
je ovaj način rada od neuroznanosti
daje neke odgovore na pitanja
koja želimo odgovoriti u svezi svijesti,
pitanja o tome što rade koja područja mozga
i s čime su povezana.
Ali u određenom smislu,
ovo su laki problemi.
Bez uvrede neuroznanstvenicima.
Ne postoje zaista laki problemi
vezani sa sviješću.
Ali to ne odgovara na pravu misteriju
u srži ove teme:
zašto bi se svo to procesuiranje u mozgu
moralo pratiti sviješću?
Zašto postoji ovaj nutarnji subjektivni film?
Sada, nemamo ideje zašto je tako.
I možete reći,
dajmo neuroznanosti koju godinu.
To će biti još jedan pojavni fenomen
kao što su zastoji u prometu, uragani,
život, i shvatit ćemo ga.
Klasični slučajevi pojavljivanja
su svi slučajevi pojavnog ponašanja,
kako se ponaša zastoj,
kako funkcionira uragan,
kako se živi organizam razmnožava
i prilagođava i metabolizira,
sve pitanja o objektivnom funkcioniranju.
To možete primijeniti na ljudski mozak
i objasniti neka od ponašanja
i funkcija mozga
kao pojavne fenomene:
kako hodamo, razgovaramo, igramo šah,
sva ta pitanja o ponašanju.
Ali kada dođemo do svijesti,
pitanja o ponašanju
su među jednostavnim problemima.
Kada su u pitanju teški problemi,
pitanje je zašto
svo ovo ponašanje
prati tako subjektivno iskustvo?
I ovdje, standardna paradigma
pojavnosti,
čak i standardne paradigme neuroznanosti,
nemaju, za sada, što za reći.
Sad, ja sam znanstveni materijalist u srcu.
Želim znanstvenu teoriju svijesti
koja radi,
i dugo vremena razbijao sam glavu
o zid
tražeći teoriju svijesti
u fizičkim uvjetima
koja bi radila.
No došao sam do zaključka
da to nije radilo zbog sistematičkih razloga.
Duga je to priča,
ali ideja u srži je da ono što dobijete
od redukcijskih objašnjenja
u fizičkim uvjetima, u uvjetima
koji se zasnivaju na mozgu
su priče o funkcioniranju sustava,
strukturi, dinamici,
ponašanju koje stvara,
i odlično je za rješavanje lakih problema —
kako se ponašamo, kako funkcioniramo —
ali kada se radi
o subjektivnom iskustvu —
zašto se ovo čini kao nešto iznutra? —
to je nešto fundamentalno novo,
i uvijek je daljnje pitanje.
Tako da mislim da se nalazimo u slijepoj ulici.
Imamo ovaj divan, odličan lanac pojašnjavanja,
navikli smo na njega, gdje
fizika objašnjava kemiju,
kemija biologiju,
biologija objašnjava dio psihologije.
No svijest
se ne uklapa u tu sliku.
S jedne strane očito je
da smo svjesni.
S druge ne znamo kako
da to uklopimo u naš
znanstveni pogled na svijet.
Tako da mislim da je svijest
neka vrsta anomalije,
koju trebamo integrirati
u naš pogled svijeta,
ali još ne vidimo kako.
Suočeni s ovakvom anomalijom,
trebat ćemo radikalne ideje,
i mislim da trebamo jednu ili dvije ideje
koje će se činiti ludima ispočetka
prije nego shvatimo svijest
znanstveno.
Sad, imamo nekoliko kandidata
za te sulude ideje.
Moj prijatelj Dan Dennet,
koji je danas tu, ima jednu.
Njegova luda ideja je
da ne postoji težak problem
svijesti.
Cijela ideja ovog
nutarnjeg subjetkivnog filma
uključuje nekakvu iluziju ili zbunjenost.
Zapravo, sve što moramo je objasniti
objektivne funkcije, ponašanje mozga,
i onda smo sve objasnili
što je trebalo objasniti.
Svaka čast, kažem ja.
To je vrsta radikalne ideje
koju moramo istražiti
želite li imati redukcionističku
teoriju svijesti temeljenu na mozgu.
U isto vrijeme, za mene i mnoge druge ljude,
taj je pogled bio preblizu
poricanju izvjesnosti svijesti
da bi zadovoljavao.
Tako da sam otišao u drugi smjer.
U preostalom vremenu,
želim istražiti dvije lude ideje
za koje mislim da obećavaju.
Prva luda ideja
je da je svijest osnova.
Fizičari ponekad uzmu neke aspekte svemira
kao osnove za izgrađivanje:
prostor i vrijeme i masa.
Oni postavljaju osnovne
zakone koji njima vladaju,
poput zakona gravitacije
ili kvantne mehanike.
Ova osnovna svojstva i zakoni
nisu objašnjeni u uvjetima
nečeg jednostavnog.
Rađe, uzima ih se primitivnima,
i od toga se izgrađuje svijet.
Ponekad se lista osnova proširi.
U 19. stoljeću, Maxwell je otkrio
da ne možete objasniti
elektromagnetski fenomen
uz pomoć postojećih osnova —
prostor, vrijeme, masa, Newtonovi zakoni —
tako da je postavio temeljne zakone
elektromagnetizma
i utvrdio električni napon
kao temeljni element
kojim vladaju ti zakoni.
Mislim da je to situacija
u kojoj se nalazimo
sa svijesti.
Ako ne možete objasniti svijest
u terminima postojećih osnova —
prostor, vrijeme, masa, naboj —
onda je stvar logike
da morate proširiti listu.
Prirodna stvar je da postavite
svijest kao nešto osnovno,
osnovni gradivni blok prirode.
To ne znači da ju iznenada
ne možete znanstveno proučavati.
Ovo otvara put za istraživanje.
Potom trebamo proučavati
osnovne zakone koji vladaju sviješću,
zakone koji povezuju svijest
s ostalim osnovama: prostorom, vremenom, masom,
fizičkim procesima.
Fizičari ponekad kažu
da želimo tako jednostavne osnovne zakone
da ih možemo pisati na majice.
Pa mislim da je takva situacija
u kojoj se nalazimo sa svijesti.
Želimo naći tako jednostavne osnovne zakone
da ih možemo pisati na majice.
Ne znamo koji su to zakoni još,
ali to tražimo.
Druga suluda ideja
je da je svijest možda univerzalna.
Svaki sustav mogao bi imati neku razinu
svijesti.
Ovaj pogled nekad se zove panpsihizam:
pan za sve, psiha za um,
svaki sustav je svjestan,
ne samo ljudi, psi, miševi, mušice,
već i mikrobi Roba Knighta,
elementarne čestice.
Čak i fotoni imaju neku razinu svijesti.
Ideja nije da su fotoni inteligentni
ili misle.
Nije da foton
opterećuje životna bol
jer misli: "Ah, uvijek zujim
uokolo brzinom svjetlosti.
Nikad ne usporim i pomirišem ruže."
Ne, ne tako.
Ali misao je možda da fotoni imaju
neki element sirovog, subjektivnog osjećanja,
neku primitivnu preteču svijesti.
Ovo vam može zvučati malo čudno.
Mislim, zašto bi netko
mislio tako ludu stvar?
Dio motivacije dolazi
iz prve sulude ideje,
da je svijest fundamentalna
Ako je fundamentalna,
kao prostor i vrijeme i masa,
Prirodno je da bi i to moglo biti univerzalno,
kao što su one.
Vrijedno je spomenuti da iako se ideja
možda nama čini kontraintuitivnom,
mnogo je manje kontraintuitivna ljudima
iz drugih kultura,
gdje je ljudski um viđen kao
povezaniji s prirodom.
Dublja motivacija dolazi od ideje da
možda najjednostavniji i najsnažniji način
za pronalazak fundamentalnih zakona
koji vežu svijest
s fizičkim procesima
jest povezati svijest s informacijama.
Gdje god postoji procesuiranje informacija,
postoji svijest.
Procesuiranje složenih informacija,
kao kod ljudi,
složena svijest.
Procesuiranje jednostavnih informacija,
jednostavna svijest.
Zaista uzbudljiva stvar posljednih godina
je da je neuroznanstvenik Giulio Tononi,
uzeo ovu teoriju
i rigorozno je razvio
s matematičkom teorijom.
Ima matematičku mjeru
za integraciju informacija
koju zove phi,
mjereći količinu informacija
integriranu u sustav.
I pretpostavlja da phi ide zajedno
sa sviješću
U ljudskom mozgu,
iznimno velika količina integracije informacija,
visoka razina phija,
jako puno svijesti.
Kod miša, umjerena količina
integracije informacija,
još uvijek značajna,
ozbiljna količina svijesti.
Ali kako idete niže prema crvima,
mikrobima, česticama,
količina phija opada,
Količina integracije informacija opada,
no još uvijek nije nula.
Prema Tononijevoj teoriji,
još uvijek će svijest
biti iznad nule.
U stvari, on predlaže fundamentalni zakon
svijesti: visok phi, visoka svijest.
Sad, ne znam da li je ova teorija točna,
ali je trenutno vodeća teorija
u znanosti svijesti,
i koristi se kako bi
integrirala cijeli raspon
znanstvenih podataka,
a ima i zgodnu karakteristiku
da je toliko jednostavna
da je možete napisati na majicu.
Još jedna završna motivacija je da
panpsihizam može pomoći u integraciji
svijesti u fizički svijet.
Fizičari i filozofi često su zaključili
da je fizika neobično abstraktna.
Opisuje strukturu stvarnosti
koristeći hrpu jednadžbi,
ali nam ne govori o stvarnosti
koja je prožima.
Kako je to rekao Stephen Hawking,
što stavlja vatru u te jednadžbe?
Pa, iz perspektive panpsihista,
možete ostaviti jednadžbe
iz fizike kako jesu,
ali možete uzeti da opisuju
tijek svijesti.
To je ono što u konačnici fizika čini,
opisuje tijek svijesti.
Iz ovog pogleda, svijest je ta
koja stavlja vatru u jednadžbe.
Iz tog pogleda, svijest ne visi
izvan fizičkog svijeta
kao neki dodatak.
Ondje je, u srcu.
Ovaj pogled, pogled panpsihista,
ima potencijal za transformiranje
našeg odnosa
s prirodom,
i možda ima neke ozbiljne društvene
i etičke posljedice.
Neke od ovih mogu biti kontraintuitivne.
Nekad sam mislio da ne trebam jesti
ništa što je svjesno,
tako da sam bio vegetarijanac.
Sad, ako ste panpsihist i gledate tako,
bit ćete vrlo gladni.
Tako da mislim da
to može promijeniti vaš pogled,
gdje ono što vrijedi za etičke svrhe
i moralna gledišta
ne vrijedi toliko za činjenice svijesti,
već za razinu i složenost svijesti.
Prirodno je pitati za svijest
u drugim sustavima, kao računalima.
Što je sa sustavom
s umjetnom inteligencijom
u filmu "Ona," Samantha?
Je li ona svjesna?
Ako uzmete informacijski,
panpsihički pogled,
ona zasigurno ima
procesuiranje složenih informacija
i integraciju,
tako da je odgovor vjerojatno da,
svjesna je.
Ako je to točno, to diže ozbiljno
etičko pitanje vezano uz etiku
razvoja inteligentnih računalnih sustava
i etiku gašenja tih sustava.
Napokon, možete pitati o svijesti
čitavih grupa,
planeta.
Ima li Kanada vlastitu svijest?
Ili na lokalnoj razini,
da li integrirana grupa,
kao publika na TED konferenciji,
jesmo li mi sada
dio kolektivne TED svijesti,
nutarnjeg filma
ove kolektivne TED grupe
koji se razlikuje od nutarnjeg filma
svakoga od nas?
Ne znam odgovor na to pitanje,
ali mislim da je to bar jedno
vrijedno ozbiljno shvatiti.
Ok, ovaj je panpsihički pogled,
radikalan pogled,
i ne znam je li točan.
Uvjereniji sam
u prvu ludu ideju,
da je svijest fundamentalna,
nego u drugu,
da je univerzalna.
Mislim, taj pogled priziva mnoštvo pitanja,
ima mnoštvo izazova,
kao kako ti mali komadići
svijesti daju
složenu svijest
kakvu poznajemo i volimo.
Ako možemo odgovoriti na ta pitanja,
tada mislim da ćemo biti na putu
do ozbiljne teorije svijesti.
Ako ne, pa, onda je to najteži problem
u znanosti i filozofiji.
Ne možemo očekivati
da ćemo ga riješiti preko noći.
Ali mislim da ćemo kad tad to shvatiti.
Razumijevanje svijesti je
pravi ključ, ja mislim,
kako za shvaćanje svemira
tako i za shvaćanje nas samih.
Možda nam treba prava luda ideja.
Hvala vam.
(Pljesak)