Može li podijeljena Amerika zacijeliti?

Kako se SAD može oporaviti poslije negativnih, poborničkih predsjedničkih izbora 2016.? Socijalni psiholog Jonathan Haidt proučava moral koji oblikuje temelj naših političkih izbora. U razgovoru s kuratorom TED-a Chrisom Andersonom opisuje obrasce razmišljanja i povijesne uzroke koji su doveli do tako oštrih podjela u Americi - i daje viziju kako zemlja može krenuti naprijed.

Chris Anderson: Dakle,
Jon, ovo je zastrašujuće.

Jonathan Haidt: Jeste.

CA: Čini se kao da je svijet na mjestu

koje već dugo nismo vidjeli.

Ljudi ne samo da se ne slažu
na način koji nam je poznat,

na političkoj razdjelnici
između lijevog i desnog.

U pitanju su mnogo dublja razilaženja.

Što se to uopće zbiva
i kako smo dovde stigli?

JH: To je drugačije.

Osjećaj je mnogo više
apokaliptičan.

Ankete Pew Research centra pokazuju

da je stupanj osjećaja
da druga strana nije samo --

ne samo da su nam odbojni;
jako su nam odbojni,

i mislimo da predstavljaju
prijetnju za naciju.

Ti brojevi stalno rastu

i dostigli su preko 50 posto
sada na obje strane.

Ljudi su uplašeni

jer to izgleda kao da je drugačije
nego prije; mnogo je intenzivnije.

Kada god pogledam bilo koju
vrstu društvene zagonetke

uvijek primjenjujem tri
osnovna principa moralne psihologije

i mislim da će nam i ovdje pomoći.

Prva stvar koju uvijek
treba imati na umu

kada razmišljate o politici

je da smo mi plemenska vrsta.

Evoluirali smo kao
pripadnici plemena.

Jedan od najjednostavnijih i najvećih
uvida u ljudsku društvenu prirodu

je beduinska poslovica:

"Ja protiv mog brata;

ja i moj brat protiv našeg bratića;

ja i moj brat i bratići
protiv stranca."

Ta plemenska pripadnost nam je
omogućila stvaranje velikih zajednica

i udruživanje radi natjecanja s drugima.

To nas je izvelo iz džungle
i iz malih grupa,

no to znači da imamo vječni sukob.

Pitanje koje treba razmotriti je:

Koji aspekti našeg društva
doprinose ogorčenosti,

a koji ga smiruju?

CA: To je vrlo mračna poslovica.

Ti kažeš da je to zapravo ugrađeno
u mentalni sklop većine ljudi

na nekoj razini?

JH: Apsolutno. To je upravo osnovni
aspekt ljudske društvene spoznaje.

No mi također možemo
vrlo mirno živjeti zajedno

i izumili smo razne vrste
zabavnih načina za igranje rata.

Mislim sportove, politiku --

to su sve načini na koje
izražavamo tu plemensku prirodu

bez da itko bude povrijeđen.

Mi smo također dobri u trgovini
i istraživanju i upoznavanju novih ljudi.

Našu plemensku pripadnost treba
promatrati kao nešto što raste ili pada --

nije da smo osuđeni
da se stalno međusobno borimo,

ali nikada nećemo imati svjetski mir.

CA: Veličina tog plemena
može se smanjivati ili povećavati.

JH: Točno.

CA: Veličina onoga što zovemo "mi"

i što zovemo "drugi" ili "oni"

može se mijenjati.

I neki ljudi su vjerovali da taj proces
može trajati beskonačno.

JH: To je istina.

CA: I mi smo stvarno
širili značenje plemena neko vrijeme.

JH: Dakle to je, mislim,

gdje dolazimo do vjerojatno nove
lijevo-desne distinkcije.

Mislim, lijevo-desno
kako smo to svi naslijedili,

proizlazi iz distinkcije između
rada nasuprot kapitalu,

i radničke klase i Marxa.

No, mislim da ono što danas
vidimo, sve više,

je podjela u svim
zapadnim demokracijama

između ljudi koji žele stati na naciji,

ljudi koji su više uskogrudni --

i to ne mislim u lošem smislu --

ljudi koji imaju puno
jači osjećaj ukorijenjenosti,

njima je stalo do njihovog grada,
zajednice i nacije.

I onda oni koji su manje skučeni i koji --

kad god sam zbunjen sjetim se
pjesme Johna Lennona "Imagine"

"Zamisli da nema zemalja,
da se nema za što ubijati ili umrijeti."

To su ljudi koji žele više
globalnog upravljanja,

oni ne vole nacionalne države,
oni ne vole granice.

To se također vidi po cijeloj Europi.

Ima jedan velikan metafora --
ustvari ime mu je Shakespeare --

koji je prije deset godina
pisao u Britaniji.

Imao je metaforu:

"Jesmo li mi dizači pokretnog mosta
ili spuštači pokretnog mosta?"

A Britanija je podijeljena
52-48 po tom pitanju

I Amerika je također
podijeljena po tom pitanju.

CA: I tako, oni od nas
koji su odrastali s Beatlesima

i tom vrstom hipi filozofije
sanjanja o povezanijem svijetu --

to se činilo tako idealistički i "kako bi
itko mogao o tome misliti loše?"

A ti kažeš da ustvari

milijuni ljudi danas osjećaju
da to nije samo smiješno;

to je ustvari opasno i krivo
i oni se toga boje.

JH: Ja mislim da je veliki problem,
pogotovo u Europi, ali i ovdje,

problem imigracije.

I mislim da tu moramo
vrlo pažljivo razmotriti

društvenu znanost
o različitosti i imigraciji.

Jednom kada nešto
postane ispolitizirano,

kada to postane nešto
što lijevi vole, a desni --

tada ni društveni znanstvenici
ne mogu o tome hladno razmišljati.

Različitost je dobra na mnogo načina.

Ona očigledno stvara više inovacija.

Američka ekonomija je enormno
porasla zahvaljujući tome.

Različitost i imigracija
čine mnogo dobrih stvari.

No, ono što globalisti,
mislim, ne vide,

što ne žele vidjeti,

je da etnička različitost
umanjuje društveni kapital i povjerenje.

Ima jedna vrlo važna
studija Roberta Putnama,

autora knjige "Kuglati sam",

koja razmatra baze podataka
o društvenom kapitalu.

Načelno, što se više
ljudi osjećaju jednakima

to više vjeruju jedan drugome,

tim prije mogu imati
redistributivnu socijalnu državu.

Skandinavske zemlje su tako prekrasne

jer su po svom nasljeđu
malene, homogene zemlje.

A to vodi progresivnoj socijalnoj državi,

skupu progresivnih, lijevo orjentiranih
vrijednosti, koji kaže,

"Spuštajte pomični most!
Svijet je sjajno mjesto.

Ljudi u Siriji pate --
moramo ih srdačno primiti."

I to je prekrasna stvar.

Ali ako, a bio sam
u Švedskoj ovog ljeta,

ako je diskurs u Švedskoj
potpuno politički korektan

i oni ne mogu govoriti
o negativnim stranama,

završit ćete tako da
dovedete mnogo ljudi.

To će srezati društveni kapital,

to otežava opstanak socijalne države

i oni bi mogli završiti,
poput nas u Americi,

s rasno podijeljenim,
vidljivo rasno podijeljenim, društvom.

O svemu ovome
vrlo je neugodno govoriti.

No mislim da je to stvar,
posebno u Europi i kod nas također,

koju moramo razmatrati.

CA: Ti kažeš da razumni ljudi,

ljudi koji sebe ne smatraju rasistima,

već moralnim, uglednim ljudima,

imaju obrazloženje da su
ljudska bića ipak suviše različita;

da smo u opasnosti da
precijenimo ljudske sposobnosti,

miješajući ljude koji su suviše različiti.

JH: Da, ali ovo mogu
učiniti puno prihvatljivijim

ako kažem da se ne radi nužno o rasi.

Radi se o kulturi.

Ima jedan prekrasan rad
političke znanstvenice Karen Stenner,

koja pokazuje da kada ljudi imaju osjećaj

da smo svi ujedinjeni, svi jednaki,

tada ima mnogo ljudi
koji su skloni autoritarizmu.

Ti ljudi nisu osobito rasisti

kada osjećaju da nema prijetnje

našem društvenom i moralnom poretku.

No, ako ih pokusno potaknete

razmišljanjem da se raspadamo,
da su ljudi sve više različiti,

tada postaju veći rasisti, homofobi,
žele izbaciti devijantne.

Tako dijelom dobivate
autoritarnu reakciju.

Ljevica, slijedeći Lennonovu liniju --

liniju Johna Lennona --

čini stvari koje stvaraju
autoritarnu reakciju.

To nesumnjivo vidimo u Americi
s alternativnom desnicom.

To smo vidjeli u Britanij,
vidimo to širom Europe.

No, pozitivniji dio toga

je da mislim da su lokalisti
ili nacionalisti, ustvari u pravu --

da ako naglašavate
našu kulturalnu sličnost,

tada rasa ustvari nije toliko važna.

Tako asimilacionistički
pristup imigraciji

otklanja mnogo ovih problema.

A ako vam je važno imati
darežljivu socijalnu državu,

morate naglašavati da smo svi jednaki.

CA: OK, dakle rastuća imigracija
i strahovi oko toga

su jedan od uzroka sadašnje podjele.

Koji su drugi uzroci?

JH: Sljedeći princip moralne psihologije

je da su intuicije na prvom mjestu,
strateško rasuđivanje na drugom.

Vjerojatno ste čuli za izraz
"motivirano rasuđivanje"

ili "potvrda pristranosti".

Postoje neki doista zanimljivi radovi

o tome kako su naša inteligencija
i naše verbalne sposobnosti

možda evoluirali, ne da
nam pomognu otkriti istinu,

već da nam pomognu
da manipuliramo jedni drugima,

obranimo svoju reputaciju ...

Mi smo zaista dobri u
opravdavanju sebe samih.

A kada uzmete u obzir interese grupe,

dakle, nisam samo ja,
već moj tim nasuprot tvom timu,

međutim, ako procjenjujete dokaze
da je vaša strana u krivu,

mi to jednostavno
ne možemo prihvatiti.

To je razlog da ne možete
dobiti političku prepirku.

Ako o nečem raspravljate,

ne možete osobu uvjeriti
razumom i dokazima

jer to nije način
na koji rasuđivanje funkcionira.

Uzmimo sada Internet,
uzmimo Google:

"Čuo sam da je
Barack Obama rođen u Keniji.

Hajde da pogledam u Google -- oh Bože!
10 milijuna rezultata! Vidi, istina je!"

CA: Dakle, ovo je neugodno iznenađenje
za mnogo ljudi.

Tehno-optimisti često
društvene medije opisuju kao

golemu povezujuću silu
koja će ujediniti ljude.

No, to je imalo neke
neočekivane kontra efekte.

JH: To je točno.

Zato sam ja očaran yin-yang pogledima

na ljudsku prirodu i lijevo-desno --

da je svaka strana u pravu
o određenim stvarima,

a slijepa je za druge stvari.

Ljevica općenito vjeruje
da je ljudska priroda dobra:

ujedinimo ljude, srušimo zidove
i svima će nam biti dobro.

Desnica -- socijalni konzervativci,
ne libertarijanci --

socijalni konzervativci općenito
vjeruju da ljudi mogu biti pohlepni

i seksualni i sebični,

i trebamo regulaciju,
i trebamo restrikcije.

Zato, da, ako srušite sve zidove,

dozvolite ljudima da komuniciraju
širom svijeta,

dobivate puno pornografije
i puno rasizma.

CA: Pomozi nam onda da razumijemo.

Ovi principi ljudske prirode
oduvijek su s nama.

Što se to promijenilo što je produbilo
taj osjećaj podijeljenosti?

JH: Morate vidjeti šest do deset
različitih niti koje se sve spajaju.

Nabrojat ću tek nekoliko njih.

Dakle, u Americi, jedna od velikih --
ustvari, Americi i Europi --

jedna od najvećih je Drugi svjetski rat.

Postoji zanimljivo istraživanje
Joea Henricha i drugih

koje kaže da ako je
vaša zemlja bila u ratu,

naročito ako ste tada bili mladi,

i testiramo vas 30 godina poslije
o dilemi općeg doba

ili zatvorenikovoj dilemi,

bit ćete kooperativniji.

Zbog naše plemenske prirode, ako ste --

moji roditelji su bili tinejdžeri
u vrijeme Drugog svjetskog rata,

i naokolo bi skupljali ostatke aluminija

pridonoseći ratnim naporima.

Mislim, svi su se međusobno pomagali.

I onda ti ljudi idu dalje,

uzdižu se kroz poslovni svijet i vladu

zauzimaju vodeće pozicije.

Oni su zaista dobri u
postizanju kompromisa i suradnji.

Svi su oni otišli u mirovinu
do kraja 90-ih.

Tako smo ostali s baby boomerima
krajem 90-ih.

A njihova mladost je prošla u
međusobnim sukobima

unutar vlastitih zemalja.

1968. i kasnije.

Gubitak generacije 2. svjetskog rata,
"Najveće generacije",

ogroman je.

To je jedna nit.

Druga nit je purifikacija
dviju stranaka u Americi

Nekada je bilo liberalnih Republikanaca
i konzervativnih Demokrata.

Tako je sredinom 20. stoljeća
Amerika imala pravo dvostranačje.

No, zbog raznih faktora
koji su počeli pokretati stvari,

do 90-ih imali smo očišćenu
liberalnu stranku i konzervativnu stranku.

Tako su sada ljudi u svakoj stranci
stvarno drugačiji,

i mi stvarno ne želimo da
se naša djeca s njima žene,

što u 60-ima nije bilo jako važno.

Dakle, purifikacija stranaka.

Treća nit je Internet i,
kao što sam rekao,

to je najnevjerojatniji stimulans
za post-hoc rasuđivanje i demonizaciju.

CA: Prizvuk onoga što se sada događa
na Internetu prilično je zabrinjavajući.

Upravo sam napravio brzu pretragu
na Twitteru o izborima

i vidio dva tweeta jedan do drugog.

Jedan, ispod slike rasističkog grafita:

"To je odvratno!

Rugoba u ovoj zemlji
koju nam je donio #Trump."

A sljedeći je:

"Posveta pokvarenoj Hillary. Odvratno!"

Mene muči ova ideja "odvratnosti".

Jer možete imati prepirku
ili neslaganje o nečemu,

možete se na nekoga naljutiti.

Odvratnost, kako sam vas čuo,
vodi stvari na puno dublju razinu.

JH: To je točno.
Odvratnost je drukčija.

Ljutnja -- znate, ja imam djecu.

Oni se potuku 10 puta dnevno,

a vole jedno drugo 30 puta dnevno.

Samo idete simo tamo:
naljutite se, odljutite se;

naljutite se, odljutite se.

Ali odvratnost je drukčija.

Odvratnost oslikava osobu
kao nižu vrstu, čudovišnu,

deformiranu, moralno deformiranu.

Odvratnost je kao neizbrisiva tinta.

Postoji istraživanje Johna Gottmana
o bračnoj terapiji.

Ako pogledate lica -- ako jedan član
para pokazuje odvratnost ili prezir,

to je prediktor da će se uskoro rastati,

dok ako pokazuju ljutnju,
to ne predskazuje ništa,

jer ako dobro postupate s ljutnjom
ona je ustvari dobra.

Ovi izbori su drugačiji.

Donald Trump osobno
puno koristi riječ "odvratnost".

On je vrlo osjetljiv na bacile
pa je odvratnost jako važna --

više za njega, to je nešto
specifično za njega --

no dok sve više
demoniziramo jedni druge,

i ponovo, po svjetonazoru maniheizma,

ideja da je svijet borba
između dobra i zla

dok ovo sve više bjesni,

vjerojatnije je da nećemo samo reći
oni su u krivu ili ne sviđaju mi se,

već kažemo da su zli, sotonski,

oni su odvratni, oni su gnusni.

A onda ne želimo ništa imati s njima.

I zato to danas vidimo,
na primjer, u kampusu.

Vidimo sve veći poriv
da se ljudi drže dalje od kampusa,

da se ušutkaju, da ih se drži podalje.

Bojim se da cijela
ova generacija mladih ljudi,

ako njihovo uvođenje u politiku
uključuje mnogo odvratnosti,

oni se neće željeti uključivati
u politiku kada odrastu.

CA: Pa kako da se nosimo s tim?

Odvratnost. Kako ublažiti odvratnost?

JH: To ne možete argumentima.

Mislim ...

Mnogo godina sam
proučavao odvratnost,

i mnogo razmišljam o emocijama.

I ja mislim da je suprotnost
odvratnosti ustvari ljubav.

U ljubavi se radi o, poput ...

Odvratnost je zatvaranje, granica.

Ljubav je rastvaranje zidova.

Zato su osobni odnosi, mislim,

vjerojatno najsnažnije oružje koje imamo.

Može vam biti odvratna grupa ljudi,

a onda upoznate pojedinu osobu

i istinski otkrijete da su dragi.

I onda to postepeno nagriza
ili mijenja i vašu kategoriju.

Tragedija je da su Amerikanci bili
mnogo više izmješani u gradovima

po lijevo- desnom usmjerenju ili politici.

A sada kako je to postala
velika moralna razdjelnica,

ima puno dokaza da se
premještamo bliže ljudima

koji su politički slični nama.

Teže je pronaći nekoga
tko je na drugoj strani.

Oni su tamo preko, oni su daleko.

Teže ih je upoznati.

CA: Što biste rekli nekome,
recimo Amerikancima,

ljudima općenito,

o tome što bismo trebali
razumjeti jedni o drugima

što bi nam pomoglo
da promislimo minutu

o tom instinktu "odvratnosti"?

JH: Da.

Uistinu važna stvar
koju treba imati na umu --

postoji istraživanje političkog
znanstvenika Alana Abramowitza

koje pokazuje da američkom
demokracijom sve više upravlja

nešto što se naziva
"negativno poborništvo".

To znači, vi mislite,
u redu, postoji kandidat,

sviđa vam se kandidat,
glasate za kandidata.

No, s porastom negativnog oglašavanja

i društvenih medija
i svih vrsta drugih trendova,

sve više način na koji
se provode izbori

je takav da svaka strana
pokušava drugu stranu učiniti

tako užasnom, tako groznom

da ćete glasati
za mog momka po defaultu.

I tako, dok mi sve više i više
glasamo protiv druge strane,

a ne za našu stranu,

morate imati na umu da,
ako su ljudi na ljevici,

oni misle, "Prije sam mislio
da su republikanci loši,

a sada to Donald Trump dokazuje.

I sada svakog republikanca
mogu obojati svim stvarima

koje mislim o Trumpu."

A to nije nužno istina.

Oni općenito nisu jako zadovoljni
svojim kandidatom.

To su najnegativniji pobornički
izbori u američkoj povijesti.

Dakle, prvo morate odvojiti
svoje osjećaje o kandidatu

od svojih osjećaja o ljudima
kojima je dan izbor.

I onda morate shvatiti da,

budući da svi mi živimo u
odvojenom moralnom svijetu --

u knjizi koristim metaforu
da smo svi zarobljeni u "Matrici",

ili da je svaka moralna zajednica
matrica, konsenzualna halucinacija.

Pa tako, ako ste vi u plavoj matrici,

sve vas neodoljivo navodi
da je druga strana --

oni su trogloditi, oni su rasisti,
oni su najgori ljudi na svijetu,

a vi imate sve činjenice
koje to podupiru.

No, netko u kući do vaše

živi u drugačijoj moralnoj matrici.

Oni žive u drugačijoj video igri,

i vide potpuno drugačiji skup činjenica.

I svatko vidi drugačije
prijetnje po zemlju.

A ono što sam ja ustanovio,
kao osoba u sredini

koja pokušava razumijeti obje strane,
jest: obje strane su u pravu.

Mnogo je prijetnji ovoj zemlji,

a svaka je strana konstitucionalno
nesposobna vidjeti sve njih.

CA: Želite li reći da gotovo pa
trebamo novu vrstu empatije?

Empatija se tradicionalno opisuje kao:

"Oh, osjećam tvoju bol.
Mogu se staviti u tvoju kožu."

I to primjenjujemo na siromašne,
potrebite, one koji pate.

Obično to ne primjenjujemo
na ljude koje osjećamo kao druge

ili koji su nam odvratni.

JH: Ne. To je točno.

CA: Kako bi to izgledalo
da izgradimo tu vrstu empatije?

JH: Ustvari, mislim ...

Empatija je vrlo, vrlo
aktualna tema u psihologiji,

i ta je riječ vrlo popularna,
naročito na ljevici.

Empatija je dobra stvar

i empatija za
preferencijalne klase žrtava.

Dakle, važno je osjećati empatiju

za grupe koje mi na ljevici
smatramo tako važnima.

To je lako jer za to dobivate bodove.

No empatija bi vam zapravo
trebala donositi bodove

ako je osjećate
kada ju je teško osjećati.

I ja mislim ...

Znate, mi smo imali dugo
50-godišnje razdoblje

suočavanja s rasnim problemima
i pravnom diskriminacijom

i to je bio naš vrhunski prioritet
dugo vremena

i još uvijek je važan.

No, mislim da ove godine,

nadam se da će ovo
ljude primorati da uvide

da imamo egistencijalnu
prijetnju na vratu.

Vjerujem da je naša lijevo-desna podjela

daleko najvažnija podjela
s kojom se suočavamo.

Još uvijek imamo probleme u vezi
rase, spola i LGBT,

no ovo je hitna nužda zadnjih 50 godina,

i stvari se neće popraviti same od sebe.

Zato ćemo morati provesti
mnogo ustavnih reformi

i o tome možemo govoriti,

no to je cijeli jedan
dugačak i zapetljan razgovor.

No, ja mislim da to započinje kada
ljudi shvate da je ovo prekretnica.

I da, treba nam nova vrsta empatije.

Mi moramo shvatiti:

to je ono što naša zemlja treba

i to je ono što vi trebate
ako ne želite --

Podignite ruku ako želite
sljedeće četiri godine provesti

ovako ljuti i zabrinuti kao što
ste bili prošle godine -- dignite ruku.

Pa, ako želite od toga pobjeći,

čitajte Budu, čitajte Isusa,
čitajte Marka Aurelija.

Oni imaju gomilu raznih savjeta
kako odagnati strah,

preustrojiti stvari,

prestati druge ljude gledati
kao svoje neprijatelje.

U drevnoj mudrosti ima mnogo
smjernica za ovu vrstu empatije.

CA: Evo mog zadnjeg pitanja:

Osobno, što ljudi mogu učiniti
da pomognu ozdravljenju?

JH: Vrlo je teško jednostavno odlučiti
prevladati najdublje predrasude.

A postoji i istraživanje koje pokazuje

da su političke predrasude dublje
i jače od rasnih predrasuda

danas u našoj zemlji.

Zato mislim da se morate potruditi --
to je glavna stvar.

Potrudite se da
stvarno nekoga upoznate.

Svatko ima bratića, šogora,

nekoga tko je na drugoj strani.

Pa, nakon ovih izbora --

pričekajte tjedan ili dva,

jer će to vjerojatno teško
pasti jednom od vas --

no pričekajte par tjedana
i onda pružite ruku

i kažite da želite razgovarati.

Ali prije no što to učinite,

pročitajte Dalea Carnegia

"Kako steći prijatelje
i utjecati na ljude" --

(Smijeh)

Potpuno sam ozbiljan.

Naučit ćete metode ako
započnete prihvaćanjem,

ako započnete govoreći,

"Znaš, mi se u mnogo toga
ne slažemo,

ali jednu stvar zbilja
poštujem kod tebe, ujače Bob,"

ili "... u vezi vas konzervativaca ..."

I možete pronaći nešto.

Ako započnete s malo uvažavanja,
to je kao čarolija.

To je jedna od glavnih stvari
koje sam naučio

unijeti u svoje međuljudske odnose.

Još uvijek radim mnogo glupih grešaka

ali sam sada njevjerojatno dobar
u ispričavanju

i u priznavanju
da je netko bio u pravu.

I ako to učinite,

onda razgovor teče zbilja dobro
i ustvari je zabavan.

CA: Jon, zaista je fascinantno
pričati s tobom.

Stvarno se čini da teren
na kojem se nalazimo

je teren napučen dubokim pitanjima
morala i ljudske prirode.

Tvoja mudrost ne može biti relevantnija.

Puno ti hvala za ovo vrijeme
koje si podijelio s nama.

JH: Hvala, Chris.

JH: Hvala svima.

(Pljesak)