Najsmrtonosnije boje u povijesti - J. V. Maranto

Cijelu lekciju pogledaj na: http://ed.ted.com/lessons/history-s-deadliest-colors-j-v-maranto

Nakon otkrića radija, njegova je sjajna zelena boja potakla ljude da ga dodaju u kozmetičke proizvode i nakit. Tek smo kasnije shvatili da štetni učinci radija nadmašuju njegove vizualne prednosti. Nažalost, radij nije jedini pigment u povijesti koji se činio bezopasan ili koristan, a ispao je smrtonosan. J. V. Maranto opisat će najsmrtonosnije boje u povijesti.

Lekciju napravila J. V. Maranto, animacije napravio Juan M. Urbina.

1898., Marie i Pierre Curie
otkrili su radij.

Mislilo se da ima okrepljujuća svojstva,

pa se radij dodavao u paste za zube,

lijekove,

vodu

i hranu.

Zbog sjajne, svijetle zelene boje,

korišten je u kozmetičkim proizvodima
i nakitu.

Tek smo sredinom 20.-og stoljeća

shvatili da štetni učinci radija,
radioaktivnog elementa,

premašuju njegove vizualne prednosti.

Nažalost, radij nije jedini pigment
u povijesti

koji se činio bezopasnim ili korisnim,

za kojeg se ispostavilo da je smrtonosan.

U te žalosne značaje spada i trio
boja i pigmenata

koje već dugo koristimo za ukrašavanje
sebe i predmeta koje pravimo:

bijela,

zelena,

i narančasta.

Naša priča počinje s bijelom.

Još u 4. stoljeću pr. K.,

stari Grci su koristili olovo za stvaranje
sjajnog bijelog pigmenta.

U čemu je problem?

Kod ljudi je olovo izravno
upijeno u tijelo

i raspoređeno po krvi,

mekanom,

i mineraliziranom tkivu.

U živčanom sustavu

olovo oponaša i ometa uobičajene
funkcije kalcija,

što nanosi štete u rasponu od
poteškoća u učenju,

pa sve do visokog krvnog tlaka.

Ipak se navika korištenja tog
otrovnog pigmenta

zadržala kroz vrijeme i kulture.

Olovna bijela bila je jedini praktični
izbor bijele uljane boje ili tempere

sve do 19.-og stoljeća.

Kako bi napravili boju, umjetnici bi
samljeli komad olova u prah

izloživši se otrovnim česticama prašine.

Zbog slobodnog korištenja pigmenta
došlo je do tzv. slikareva kolika,

što danas zovemo trovanjem olovom.

Umjetnici koji su radili s olovom
žalili su se na paralize,

melankoliju,

kašalj,

povećane mrežnice,

pa čak i sljepoću.

Ipak, gustoća, neprozirnost i
topla nijansa olovne bijele

bile su neodoljive umjetnicima poput
Vermeera i, kasnije, impresionistima.

Sjaj mu je bio nenadmašiv,

pa je pigment naširoko korišten sve do
njegove zabrane u 1970.-ima.

Koliko god to loše zvučalo,

opasne posljedice bijele
blijede u usporedbi

s drugim,
šire rasprostranjenim pigmentom, zelenom.

Dvije sintetičke zelene,
Scheeleova i Pariški zelena,

predstavljene su u 18. stoljeću.

Bile su puno vibrantnije i sjajnije

od dosadne zelene
napravljene od prirodnih pigmenata,

pa su brzo postale popularniji izbor boje,

uključujući i boje za tekstile,

tapeta,

sapuna,

ukrasa za torte,

igračaka,

slatkiša,

te odjeće.

Ove pigmente izgrađuje spoj
koji se zove

bakrov hidrogen arsenat.

Kod ljudi izloženost arsenu

može oštetiti funkciju i način
komuniciranja stanica.

Visoke razine arsena u tijelu
izravno su povezane

s rakom i srčanim bolestima.

Kao posljedica toga, radnici u tvornicama
tekstila u 18. st. često su bili otrovani,

a žene u zelenim haljinama rušile bi se

zbog izlaganja svoje kože arsenu.

Stjenice navodno nisu živjele
u zelenim sobama,

a neki misle da je Napoleon umro
od sporog trovanja arsenom

uzrokovanog zelenim tapetama
u njegovoj spavaćoj sobi.

Izrazita toksičnost zelene boje
ostala je skrivena

do 1822. kad je objavljen recept za arsen.

Sto godina kasnije, prenamijenjen je
kao insekticid.

Sintetička zelena vjerojatno je
najopasnija često korištena boja,

ali barem nije radioaktivna, poput radija.

Premda jedna druga boja je - narančasta.

Prije Drugog svjetskog rata, bilo je često
da proizvođači keramičkog posuđa

koriste uranijev oksid kao glazuru u boji.

Spoj je stvarao sjajne crvene
i narančaste pigmente,

koji bi bili privlačni atributi,
da nije bilo radijacije.

Naravno, o radijaciji nismo znali ništa
sve do kasnog 19. stoljeća,

a kamoli o poveznicama s rakom,
o kojima smo saznali puno kasnije.

Tijekom Drugog svjetskog rata

Američka vlada zaplijenila je sav uranij
zbog izrade bombi.

Međutim, odbor za atomsku energiju
oslabio je ta ograničenja 1959.,

vrativši ostatak uranija
u tvornice keramike i stakla.

Narančasto posuđe napravljeno
u sljedećem desetljeću

još danas nosi neke opasnosti
na svojoj površini.

Značajno je da starinsko posuđe za zabave
često radioaktivno.

Razine su dovoljno niske da
ne predstavljaju zdravstveni rizik

ako su na polici,

ali američki EPA savjetuje da se
iz njih ne jede.

Iako se katkad susrećemo sa problemima
sintetičke boje za hranu,

naše razumijevanje znanosti pomoglo je
ukloniti opasne boje iz naših života.