1898., Marie i Pierre Curie
otkrili su radij.
Mislilo se da ima okrepljujuća svojstva,
pa se radij dodavao u paste za zube,
lijekove,
vodu
i hranu.
Zbog sjajne, svijetle zelene boje,
korišten je u kozmetičkim proizvodima
i nakitu.
Tek smo sredinom 20.-og stoljeća
shvatili da štetni učinci radija,
radioaktivnog elementa,
premašuju njegove vizualne prednosti.
Nažalost, radij nije jedini pigment
u povijesti
koji se činio bezopasnim ili korisnim,
za kojeg se ispostavilo da je smrtonosan.
U te žalosne značaje spada i trio
boja i pigmenata
koje već dugo koristimo za ukrašavanje
sebe i predmeta koje pravimo:
bijela,
zelena,
i narančasta.
Naša priča počinje s bijelom.
Još u 4. stoljeću pr. K.,
stari Grci su koristili olovo za stvaranje
sjajnog bijelog pigmenta.
U čemu je problem?
Kod ljudi je olovo izravno
upijeno u tijelo
i raspoređeno po krvi,
mekanom,
i mineraliziranom tkivu.
U živčanom sustavu
olovo oponaša i ometa uobičajene
funkcije kalcija,
što nanosi štete u rasponu od
poteškoća u učenju,
pa sve do visokog krvnog tlaka.
Ipak se navika korištenja tog
otrovnog pigmenta
zadržala kroz vrijeme i kulture.
Olovna bijela bila je jedini praktični
izbor bijele uljane boje ili tempere
sve do 19.-og stoljeća.
Kako bi napravili boju, umjetnici bi
samljeli komad olova u prah
izloživši se otrovnim česticama prašine.
Zbog slobodnog korištenja pigmenta
došlo je do tzv. slikareva kolika,
što danas zovemo trovanjem olovom.
Umjetnici koji su radili s olovom
žalili su se na paralize,
melankoliju,
kašalj,
povećane mrežnice,
pa čak i sljepoću.
Ipak, gustoća, neprozirnost i
topla nijansa olovne bijele
bile su neodoljive umjetnicima poput
Vermeera i, kasnije, impresionistima.
Sjaj mu je bio nenadmašiv,
pa je pigment naširoko korišten sve do
njegove zabrane u 1970.-ima.
Koliko god to loše zvučalo,
opasne posljedice bijele
blijede u usporedbi
s drugim,
šire rasprostranjenim pigmentom, zelenom.
Dvije sintetičke zelene,
Scheeleova i Pariški zelena,
predstavljene su u 18. stoljeću.
Bile su puno vibrantnije i sjajnije
od dosadne zelene
napravljene od prirodnih pigmenata,
pa su brzo postale popularniji izbor boje,
uključujući i boje za tekstile,
tapeta,
sapuna,
ukrasa za torte,
igračaka,
slatkiša,
te odjeće.
Ove pigmente izgrađuje spoj
koji se zove
bakrov hidrogen arsenat.
Kod ljudi izloženost arsenu
može oštetiti funkciju i način
komuniciranja stanica.
Visoke razine arsena u tijelu
izravno su povezane
s rakom i srčanim bolestima.
Kao posljedica toga, radnici u tvornicama
tekstila u 18. st. često su bili otrovani,
a žene u zelenim haljinama rušile bi se
zbog izlaganja svoje kože arsenu.
Stjenice navodno nisu živjele
u zelenim sobama,
a neki misle da je Napoleon umro
od sporog trovanja arsenom
uzrokovanog zelenim tapetama
u njegovoj spavaćoj sobi.
Izrazita toksičnost zelene boje
ostala je skrivena
do 1822. kad je objavljen recept za arsen.
Sto godina kasnije, prenamijenjen je
kao insekticid.
Sintetička zelena vjerojatno je
najopasnija često korištena boja,
ali barem nije radioaktivna, poput radija.
Premda jedna druga boja je - narančasta.
Prije Drugog svjetskog rata, bilo je često
da proizvođači keramičkog posuđa
koriste uranijev oksid kao glazuru u boji.
Spoj je stvarao sjajne crvene
i narančaste pigmente,
koji bi bili privlačni atributi,
da nije bilo radijacije.
Naravno, o radijaciji nismo znali ništa
sve do kasnog 19. stoljeća,
a kamoli o poveznicama s rakom,
o kojima smo saznali puno kasnije.
Tijekom Drugog svjetskog rata
Američka vlada zaplijenila je sav uranij
zbog izrade bombi.
Međutim, odbor za atomsku energiju
oslabio je ta ograničenja 1959.,
vrativši ostatak uranija
u tvornice keramike i stakla.
Narančasto posuđe napravljeno
u sljedećem desetljeću
još danas nosi neke opasnosti
na svojoj površini.
Značajno je da starinsko posuđe za zabave
često radioaktivno.
Razine su dovoljno niske da
ne predstavljaju zdravstveni rizik
ako su na polici,
ali američki EPA savjetuje da se
iz njih ne jede.
Iako se katkad susrećemo sa problemima
sintetičke boje za hranu,
naše razumijevanje znanosti pomoglo je
ukloniti opasne boje iz naših života.