Tajna uspješnog nenasilnog otpora

Nećemo zaustaviti nasilje tako da kažemo ljudima da je moralno pogrešno,
kaže Jamila Raquib, izvršna direktorica Albert Einstein Institution.
Umjesto toga, moramo pronaći alternativne načine suočavanja sa sukobom koje su jednako moćne i uspješne. Raqib promovira nenasilan otpor ljudima koji žive pod tiranijom -- i kako postoji više od uličnih prosvjeda. Dijeli ohrabrujuće primjere kreativnih strategija koje vode promjenama diljem svijeta i poruku za budućnost bez oružanih sukoba. "Najveća nada za čovječanstvo ne leži u osudi nasilje već u činjenju nasilja zastarjelim," kaže Raquib.

Rat je dio mog života od kad znam za sebe.

Rođena sam u Afganistanu,
tek šest mjeseci kasnije, Rusi su napali.

Iako sam bila premlada da bih shvatila
što se događa,

duboko sam osjećala patnju
i strah oko sebe.

Ta rana iskustva su imala veliki utjecaj
na to kako razmišljam o ratu i sukobu.

Naučila sam da kada ljudi
imaju ugroženo osnovno pitanje,

za većinu njih,

predaja nije opcija.

Za takve vrste sukoba --

kada su ljudska prava ugrožena,

kada su njihove države okupirane,

kada su potlačeni i poniženi --

trebaju moćan način
da se odupru i uzvrate udarac.

To znači da bez obzira koliko je nasilje
destruktivno i strašno,

ako ga ljudi vide kao svoj jedini izbor,

oni će ga iskoristiti.

Većina nas je zabrinuta
zbog razine nasilja u svijetu.

Ali mi nećemo zaustaviti rat

tako da kažemo ljudima
da je nasilje moralno pogrešno.

Umjesto toga, moramo im ponuditi oruđe

koje je barem jednako snažno
i učinkovito kao nasilje.

To je ono što ja radim

Zadnjih 13 godina,

učim ljude

u nekim od najtežih situacija
diljem svijeta

kako koristiti nenasilnu borbu
u upravljanju sukobom.

Većina ljudi povezuje ovu vrstu djelovanja
s Gandhijem i Martinom Lutherom Kingom.

Ali ljudi koriste nenasilno djelovanje
već tisućama godina.

Zapravo, većina prava
koja mi imamo danas u ovoj državi --

kao žene,

kao manjine,

kao radnici,

kao ljudi različitih spolnih orijentacija

i građani zabrinuti
za okoliš --

ova prava nam nisu dodijeljena.

Stekli su ih ljudi
koji su se borili za njih

i koji su se žrtvovali za njih.

Ali s obzirom da nismo naučili
iz ove povijesti,

nenasilna borba je kao tehnika
općenito pogrešno shvaćena.

Nedavno sam upoznala grupu
Etijopijskih aktivista,

i oni su mi rekli nešto
što često čujem.

Rekli su mi da su već pokušali
nenasilno djelovanje,

ali nije uspjelo.

Godinama ranije su održali prosvijed.

Vlada je uhitila sve,
i to je bio kraj tome.

Ideja da je nenasilna borba
isto što i ulični protest

je pravi problem.

Jer iako protesti mogu biti odličan
način da ljudi pokažu kako žele promjenu,

oni sami po sebi,
ne čine promjenu --

barem ne promjenu koja je temeljna.

(Smijeh)

Moćni protivnici neće dati ljudima ono
što oni žele

samo zato jer su pristojno pitali...

ili čak ne tako pristojno.

(Smijeh)

Nenasilna borba funkcionira na način
da uništava protivnika,

ne fizički,

već identificirajući institucije
koje protivniku trebaju kako bi opstao,

a potom im uskraćujući
te izvore moći.

Nenasilni aktivisti
mogu neutralizirati vojsku

potičući vojnike na dezerterstvo.

Mogu poremetiti ekonomiju
kroz štrajkove i bojkote.

Mogu izazvati vladinu propagandu

stvarajući alternativne medije.

Postoje različite metode koje
se mogu koristiti kako bi se to postiglo.

Moja kolegica i mentorica, Gene Sharp,

je identificirala 198 metoda
nenasilnoga djelovanja.

Prosvjed je tek jedna.

Dopustite mi da vam dam nedavni primjer.

Do prije nekoliko mjeseci,

Guatemalom su vladali korumpirani
bivši vojni dužnosnici

s vezama s organiziranim kriminalom.

Ljudi su bili općenito svjesni toga,

ali ih se većina osjećala nemoćnima
da nešto učine po tom pitanju --

sve dok jedna grupa građana,
tek 12 običnih ljudi,

nisu poslali poziv na Facebooku
svojim prijateljima

da se nađu na centralnom trgu,
držeći znakove s porukom:

"Renuncia YA" --

daj više ostavku.

Na njihovo iznenađenje,

pojavilo se 30 000 ljudi.

Ostali su tu mjesecima
jer se prosvjed proširio na cijelu zemlju.

U jednom trenutku,

organizatori su donijeli tisuće jaja
ispred različitih vladinih zgrada

s porukom:

"Ako vi nemate huevos" --

jaja

"da zaustavite korumpirane
u kandidaturi za ministarstva,

možete posuditi naša."

(Smijeh)

(Pljesak)

Predsjednik Molina je odgovorio

zaklinjući se da se nikad neće povući.

Aktivisti su shvatili
da ne mogu samo nastaviti prosvjedovati

i tražiti od predsjednika ostavku.

Trebali su ga ostaviti bez izbora.

Stoga su organizirali opći štrajk,

u kojem su ljudi diljem zemlje
odbili raditi.

Samo u Guatemala Cityju,

preko 400 tvrtki i škola
su zatvorili svoja vrata.

U međuvremenu,

farmeri diljem zemlje
su blokirali glavne ceste.

Kroz pet dana,

predsjednik,

zajedno s desetcima ostalih
vladinih dužnosnika,

su napokon dali ostavku.

(Pljesak)

Inspirirana sam

kreativnošću i hrabrošću
ljudi koji koriste nenasilno djelovanje

u gotovo svakoj državi u svijetu.

Primjerice,

nedavno je grupa aktivista u Ugandi

pustila sanduk svinja na ulice.

Možete vidjeti ovdje kako je policija
zbunjena jer ne znaju što učiniti s njima.

(Smijeh)

Svinje su obojene
u boju vladajuće stranke.

Jedna svinja je čak nosila šešir,

šešir kojeg ljudi prepoznaju.

(Smijeh)

Aktivisti diljem svijeta
su sve bolji u osvajanju naslovnica,

ali te izolirane akcije ne čine mnogo

ako nisu dio veće strategije.

Vojskovođa ne vodi
svoje trupe u bitku

ako nema plan kako dobiti rat.

Ipak, to je način na koji većina
nenasilnih pokreta djeluje.

Nenasilna borba je jednako kompleksna
kao i vojno ratovanje,

ako ne i više.

Njeni sudionici moraju biti dobro obučeni
i imati jasne ciljeve,

a njeni vođe moraju imati strategiju
kako doći do tih ciljeva.

Tehnika ratovanja je razvijana
tisućama godina

s ogromnim resursima

i nekima od najvećih umova
odlučnih u razumijevanju

i unaprjeđivanju njenog djelovanja.

U međuvremenu, nenasilna borba
je rijetko sistematično proučavana,

i iako broj raste,

još uvijek tek nekoliko desetaka ljudi
u svijetu je podučavaju.

To je opasno,

jer znamo da naši stari načini
suočavanja sa sukobom

nisu adekvatni novim izazovima
s kojima smo suočeni.

Vlada SAD-a je nedavno priznala

da je u pat poziciji u ratu
protiv ISISa.

No ono što većina ljudi ne zna

je da su se ljudi suprotstavili ISISu
koristeći nenasilno djelovanje.

Kad je ISIS okupirao Mosul u lipnju 2014. godine,

najavili su da će uvesti u škole
novi kurikulum za državno obrazovanje,

koji se temelji na njihovoj
ekstremističkoj ideologiji.

Ali za prvi dan nastave,

ni jedno dijete se nije pojavilo.

Roditelji su jednostavno odbili
poslati ih u školu.

Rekli su novinarima da će radije
podučavati svoju djecu kod kuće

nego da im se ispire mozak.

To je primjer
samo jednog čina neposluha

u samo jednom gradu.

Ali što da je koordiniran

s desecima drugih činova
nenasilnog otpora

koji se vode protiv ISISa?

Što da je bojkot roditelja
bio dio veće strategije

kako bi identificirali i odsjekli resurse
koje ISIS treba kako bi djelovao;

radne snage koje su
potrebne za proizvodnju hrane

inženjeri koji su potrebni
za izdvajanje i pročišćavanje nafte;

medijska infrastruktura
i komunikacijske mreže

prijevozni sustavi,

i lokalne tvrtke
na koje se ISIS oslanja?

Može biti teško zamisliti
pobjedu nad ISISom

s djelovanjem koje nije nasilno.

Ali, vrijeme je da dovedemo u pitanje
način razmišljanja o sukobu

i izborima koje imamo
u suočavanju s njim.

Evo ideja koja je vrijedna širenja:

idemo naučiti o tome gdje je
nenasilno djelovanje uspjelo

i kako ga možemo učiniti moćnijim,

kao što činimo s ostalim sustavima
i tehnologijama

koje se stalno prerađuju
kako bi bolje odgovarale ljudskim potrebama.

Možda možemo poboljšati
nenasilno djelovanje

do točke gdje se češće koriste
umjesto rata.

Nasilje kao oruđe konflikta
bi moglo biti posve napušteno

na isti način kao što su luk i strijele,

jer smo ih zamijenili oružjem
koje je mnogo efikasnije.

S ljudskim inovacijama, možemo učiniti
nenasilnu borbu još moćnijom

od najnovijih i posljednjih
tehnologija ratovanja.

Najveća nada za čovječanstvo
ne leži u osudi nasilja

već čineći nasilje zastarjelim.

Hvala.

(Pljesak)