Postoji bolji način umiranja i arhitektura može pomoći

U ovom kratkom, provokativnom govoru, arhitektica Alison Killing gleda na zgrade gdje se smrt i umiranje događaju -- groblja, bolnice, domovi. Način na koji umiremo se mijenja, a način na koji gradimo za smrt ... pa, možda bi se i to trebalo promijeniti. Iznenađujuće je fascinantno gledati na skrivene djelove naših gradova i naših života.

Želim vam ispričati
priču o smrti i arhitekturi.

Prije sto godina, često smo umirali od
zaraznih bolesti, kao što je upala pluća,

koje bi nam, kada bi nas uhvatile,
ubrzo oduzele život.

Pretežno smo umirali u svom domu,
u krevetima dok se obitelj brinula o nama,

iako je to bilo dosta često

jer puno ljudi nije imalo
pristup zdravstvenoj njezi.

I onda se u 20. stoljeću
puno stvari promijenilo.

Razvili smo nove lijekove,
kao što je penicilin

kako bismo mogli liječiti zarazne bolesti.

Izumljeni su novi medicinski aparati,
kao što je rendgen.

Zbog toga što su bili veliki i skupi,

trebali smo velike, centralizirane
zgrade u kojima bi ih držali,

koje su postale naše moderne bolnice.

Nakon II. svjetskog rata,

puno je zemalja postavilo
opće zdravstvene ustanove

kako bi svi koji ga trebaju,
imali pristup liječenju.

Zbog toga se životni vijek produljio
s oko 45 godina na početku stoljeća

na skoro dvostruko više danas.

20. stoljeće je bilo vrijeme
ogromnog optimizma

oko znanosti
i mogućnosti koje nam nudi,

ali zbog cijelog fokusa oko života,
smrt je bila zaboravljena,

iako se naš pristup smrti
promijenio dramatično.

Ja sam arhitekt,

i tijekom prošlih godinu i pol
sam promatrala ove promjene

i što to znači za arhitekturu
povezanu za smrt i umiranje.

Sada često umiremo od
raka i bolesti srca,

što znači da će mnogi od nas imati
duga razdoblja kroničnih bolesti

na kraju naših života.

Kroz taj period,

najvjerojatnije ćemo provesti puno vremena
u bolnicama, domovima za nemoćne i njegu.

Svi smo bili u modernoj bolnici.

Znate za fluorescentna svjetla
i beskrajne hodnike

i za redove neudobnih stolica.

Arhitektura bolnica je
zaradila svoj loš ugled.

Ali, iznenađujuće je to,
da nije oduvijek bilo ovako.

Ovo je L'Ospedale degli Innocenti,
izgrađena 1419. od strane Brunelleschija,

koji je bio jedan od najpoznatijih
i najutjecajnijih arhitekta u tom vremenu.

I kada gledam ovu zgradu
i onda pomislim na današnje bolnice,

zadivljuje me ambicija ove zgrade.

To je jednostavno stvarno sjajna zgrada.

Ima ta dvorišta u sredini

Tako da sve sobe imaju
dnevno svjetlo i svjež zrak,

te su sobe velike i imaju visoke stropove,

tako da je udobnije biti u njima.

I još je prekrasna.

Nekako smo zaboravili da je to
uopće moguće za jednu bolnicu.

Ako želimo bolje bolnice za umiranje,
onda moramo o tome pričati,

ali samu temu smrti smatramo neugodnom,

ne razgovaramo o tome,

i ne propitujemo kako se mi,
kao društvo, nosimo sa smrću.

Jedna od stvari koja me je
iznenadila najviše je

koliko su zapravo promjenjivi stavovi.

Ovo je prvi krematorij
u Ujedinjenom Kraljevstvu,

koji je izgrađen u Wokingu 1870-ih.

I kada je prvi put izgrađen,
izbili su prosvjedi u lokalnom selu.

Kremiranje nije bilo društveno
i 99,8 % ljudi je bilo zakopano.

Pa opet, samo sto godina kasnije,
tri četvrtine nas biva kremirano.

Ljudi su zapravo jako otvoreni
prema promjenama

ako im je dana šansa da
razgovaraju o tome.

Ovaj razgovor o smrti i arhitekturi

je s čim sam htjela započeti kada
sam napravila prvu izložbu o tome

u Veneciji u lipnju,
koja se zove "Smrt u Veneciji."

Osmišljena je da bude prilično zaigrana

da se ljudi doslovno angažiraju u njoj.

Ovo je jedan od naših izložaka,
a to je interaktivna karta Londona

koja pokazuje koliko nekretnina u gradu

služe našoj smrti i umiranju,

i mahanjem ruke preko karte,

imena tih nekretnina, zgrada
ili groblja, se otkrivaju.

Još jedan od naših izložaka
je niz razglednica,

koje ljudi mogu uzeti sa sobom.

I na njima su domovi i bolnice

i groblja i mrtvačnice

i pričaju priče tih različitih prostora

kroz koje prolazimo
na jednoj ili drugoj strani smrti.

Htjeli smo pokazati da gdje umiremo

je ključni dio načina na koji umiremo.

Najčudniji je bio način na koji su
posjetitelji reagirali na izložbu,

pogotovo na zvučno-vizualna djela.

Bilo je ljudi koji su plesali
i trčali i skakali

pokušavajući aktivirati izloške
na različite načine,

i u određenom trenutku nekako bi stali

i prisjetili se da su na izložbi o smrti,

i da to možda nije način na koji
bi se trebali ponašati.

Ipak, htjela bih pitati
postoji li način

na koji bi se trebali ponašati oko smrti,

i ako ne postoji, onda vam savjetujem
da razmišljate što je dobra smrt,

i kakva bi arhitektura koja uzdržava
dobru smrt mogla biti,

i ne bi li mogla biti malo manje ovakva,
a malo više ovakva?

Hvala vam.

(Pljesak)