Želim vam ispričati priču o smrti i arhitekturi. Prije sto godina, često smo umirali od zaraznih bolesti, kao što je upala pluća, koje bi nam, kada bi nas uhvatile, ubrzo oduzele život. Pretežno smo umirali u svom domu, u krevetima dok se obitelj brinula o nama, iako je to bilo dosta često jer puno ljudi nije imalo pristup zdravstvenoj njezi. I onda se u 20. stoljeću puno stvari promijenilo. Razvili smo nove lijekove, kao što je penicilin kako bismo mogli liječiti zarazne bolesti. Izumljeni su novi medicinski aparati, kao što je rendgen. Zbog toga što su bili veliki i skupi, trebali smo velike, centralizirane zgrade u kojima bi ih držali, koje su postale naše moderne bolnice. Nakon II. svjetskog rata, puno je zemalja postavilo opće zdravstvene ustanove kako bi svi koji ga trebaju, imali pristup liječenju. Zbog toga se životni vijek produljio s oko 45 godina na početku stoljeća na skoro dvostruko više danas. 20. stoljeće je bilo vrijeme ogromnog optimizma oko znanosti i mogućnosti koje nam nudi, ali zbog cijelog fokusa oko života, smrt je bila zaboravljena, iako se naš pristup smrti promijenio dramatično. Ja sam arhitekt, i tijekom prošlih godinu i pol sam promatrala ove promjene i što to znači za arhitekturu povezanu za smrt i umiranje. Sada često umiremo od raka i bolesti srca, što znači da će mnogi od nas imati duga razdoblja kroničnih bolesti na kraju naših života. Kroz taj period, najvjerojatnije ćemo provesti puno vremena u bolnicama, domovima za nemoćne i njegu. Svi smo bili u modernoj bolnici. Znate za fluorescentna svjetla i beskrajne hodnike i za redove neudobnih stolica. Arhitektura bolnica je zaradila svoj loš ugled. Ali, iznenađujuće je to, da nije oduvijek bilo ovako. Ovo je L'Ospedale degli Innocenti, izgrađena 1419. od strane Brunelleschija, koji je bio jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih arhitekta u tom vremenu. I kada gledam ovu zgradu i onda pomislim na današnje bolnice, zadivljuje me ambicija ove zgrade. To je jednostavno stvarno sjajna zgrada. Ima ta dvorišta u sredini Tako da sve sobe imaju dnevno svjetlo i svjež zrak, te su sobe velike i imaju visoke stropove, tako da je udobnije biti u njima. I još je prekrasna. Nekako smo zaboravili da je to uopće moguće za jednu bolnicu. Ako želimo bolje bolnice za umiranje, onda moramo o tome pričati, ali samu temu smrti smatramo neugodnom, ne razgovaramo o tome, i ne propitujemo kako se mi, kao društvo, nosimo sa smrću. Jedna od stvari koja me je iznenadila najviše je koliko su zapravo promjenjivi stavovi. Ovo je prvi krematorij u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je izgrađen u Wokingu 1870-ih. I kada je prvi put izgrađen, izbili su prosvjedi u lokalnom selu. Kremiranje nije bilo društveno i 99,8 % ljudi je bilo zakopano. Pa opet, samo sto godina kasnije, tri četvrtine nas biva kremirano. Ljudi su zapravo jako otvoreni prema promjenama ako im je dana šansa da razgovaraju o tome. Ovaj razgovor o smrti i arhitekturi je s čim sam htjela započeti kada sam napravila prvu izložbu o tome u Veneciji u lipnju, koja se zove "Smrt u Veneciji." Osmišljena je da bude prilično zaigrana da se ljudi doslovno angažiraju u njoj. Ovo je jedan od naših izložaka, a to je interaktivna karta Londona koja pokazuje koliko nekretnina u gradu služe našoj smrti i umiranju, i mahanjem ruke preko karte, imena tih nekretnina, zgrada ili groblja, se otkrivaju. Još jedan od naših izložaka je niz razglednica, koje ljudi mogu uzeti sa sobom. I na njima su domovi i bolnice i groblja i mrtvačnice i pričaju priče tih različitih prostora kroz koje prolazimo na jednoj ili drugoj strani smrti. Htjeli smo pokazati da gdje umiremo je ključni dio načina na koji umiremo. Najčudniji je bio način na koji su posjetitelji reagirali na izložbu, pogotovo na zvučno-vizualna djela. Bilo je ljudi koji su plesali i trčali i skakali pokušavajući aktivirati izloške na različite načine, i u određenom trenutku nekako bi stali i prisjetili se da su na izložbi o smrti, i da to možda nije način na koji bi se trebali ponašati. Ipak, htjela bih pitati postoji li način na koji bi se trebali ponašati oko smrti, i ako ne postoji, onda vam savjetujem da razmišljate što je dobra smrt, i kakva bi arhitektura koja uzdržava dobru smrt mogla biti, i ne bi li mogla biti malo manje ovakva, a malo više ovakva? Hvala vam. (Pljesak)