Hyeonseo Lee: Moj bijeg iz Sjeverne Koreje

Kao dijete koje je odrastalo u Sjevernoj Koreji, Hyeonseo Lee mislila je da je njena zemlja "najbolja na planetu". Sve dok nije vidjela glad devedesetih nije se zapitala je li to istina. Pobjegla je iz zemlje sa 14 godina, kako bi započela život u skrivanju, kao izbjeglica u Kini. Ovdje je razdiruća, osobna priča o preživljavanju i nadi -- i snažan podsjetnik onima koji su suočeni sa ustrajnom opasnošću, čak i kad je granica daleko iza njih.

Kada sam bila mala,

mislila sam da je moja zemlja najbolja na planeti,

i odrasla sam pjevajući pjesmu koja se zove "Ništa za zavidjeti".

I bila sam vrlo ponosna.

U školi smo proveli mnogo vremena

učeći povijest o Kim II-Sung-u,

ali nikada nismo naučili puno o vanjskome svijetu,

osim da su Amerika, Južna Koreja i Japan neprijatelji.

Iako sam se često zapitala o vanjskome svijetu,

mislila sam da ću cijeli život provesti u Sjevernoj Korei,

dok se odjednom nije sve promijenilo.

Kada sam imala sedam godina, vidjela sam svoje prvo javno smaknuće,

ali mislila sam da je moj život u Sjevernoj Koreji bio normalan.

Moja obitelj nije bila siromašna,

a ja, ja nikada nisam iskusila što je to glad.

Ali jednoga dana, 1995. godine, majka mi je donijela doma pismo

od suradnikove sestre.

Pisalo je, "Dok čitaš ovo, svih pet članova obitelji

neće postojati na ovome svijetu,

jer nismo jeli ništa zadnja dva tjedna.

Ležimo zajedno na podu,

i naša tijela su toliko slaba da smo spremni umrijeti."

Bila sam šokirana.

Ovo je bio prvi put da čujem

da ljudi u mojoj zemlji pate.

Ubrzo nakon toga, kada sam hodala pored željezničke stanice,

vidjela sam nešto strašno

što ne mogu izbrisati iz svoje glave.

Beživotno tijelo žene je ležalo na podu,

dok je mršavo dijete u njezinim rukama

samo gledalo bespomoćno u lice svoje majke.

Ali niko im nije pomogao, jer su svi bili toliko fokusirani

na brigu o sebi i svojim obiteljima.

Ogromna glad je pogodila Sjevernu Koreju sredinom 1990.-ih.

Na poslijetku, više od milijun Sjeverno Korejaca

umrlo je tijekom gladi, a mnogi su prežvjeli jedino

hraneći se travom, kukcima i korom stabala.

Nestanci struje postali su sve češći i češći,

tako da je sve oko mene bilo potpuni mrak

osim mora svjetla u Kini

preko puta rijeke od moje kuće.

Uvijek sam se pitala zašto su oni imali svjetla a mi ne.

Ovo je satelitska slika koja prikazuje Sjevernu Koreju noću

uspoređena sa susjedima.

Ovo je Amrok rijeka,

koja služi kao dio granice

između Sjeverne Koreje i Kine.

Kao što možete vidjeti, rijeka može biti vrlo uska

na određenim mjestima, dopuštajući Sjeverno Koreancima da tajno prijeđu.

Ali mnogi su poginuli.

Ponekad vidim mrtva tijela kako plutaju niz rijeku.

Ne mogu otkriti puno detalja kako sam napustila Sjevernu Koreju,

ali jedino što mogu reći je da sam tijekom ružnih godina gladi

poslana u Kinu živjeti kod dalekih rođaka.

Ali mislila sam

da ću biti odvojena od svoje obitelji samo na kratko vrijeme.

Nisam mogla zamisliti

da će se to odužiti na 14 godina.

U Kini mi je bilo teško živjeti kao djevojčici bez obitelji.

Nisam znala kako će izgledati život

kao Sjeverno Kreanskoj izbjeglici

ali ubrzo sam naučila da to nije samo jako teško,

već je i vrlo opasno,

otkad su Sjeverno Koreanske izbjeglice otkrivene u Kini

kao ilegalni migranti.

I tako sam živjela u stalnom strahu

da će moj identitet biti otkriven,

i da ću biti vraćena groznoj sudbini

natrag u Sjevernu Koreju.

Jednoga dana moja se najgora noćna mora ostvarila,

kada sam bila uhvaćena od strane Kineske policije

i dovedena u policijsku postaju na ispitivanje.

Netko me optužio da sam Sjeverno Koreanka,

pa su testirali moje Kineske jezične sposobnosti

i ispitali me puno pitanja.

Bila sam toliko uplašena,

mislila sam da će mi srce eksplodirati.

Ako se bilo što učini neprirodnim, mogla bih biti zatvorena

i vraćena.

Mislila sam da je moj život gotov,

ali uspjela sam kontrolirati svoje emocije unutar sebe

i odgovarati na pitanja.

Nakon završetka ispitivanja,

jedan službenik je rekao drugome

"Ovo je bila lažna prijava.

Ona nije Sjeverno Koreanka."

I pustili su me. To je bilo čudo.

Neki Sjeverno Koreanci u Kini traže azil

u stranim ambasadama

ali mnogi mogu biti uhvaćeni od strane Kineske policije

i vraćeni.

Ove djevojke su bile jako sretne.

Iako su uhvaćene,

na kraju su bili puštene

nakon teškog međunarodnog pritiska.

Ovi Sjeverno Koreanci nisu nemaju toliko sreće.

Svake godine, bezbroj Sjeverno Koreanaca je uhvaćeno u Kini

i vraćeno u Sjevernu Koreju,

gdje mogu biti izloženi mučenjima, zatvoreni

ili javno pogubljeni.

Iako sam bila jako sretna što sam se izvukla,

mnogo drugih Sjeverno Koreanaca nije imalo toliko sreće.

Tragično je što Sjeverno Koreanci moraju skrivati svoj identitet

i toliko se boriti samo kako bi preživjeli.

Iako nakon učenja novog jezika i dobitka novog posla,

njihov se cijeli život može preokrenuti u trenu.

Zbog toga, nakon 10 godina skrivanja svog identiteta,

odlučila sam riskirati odlaskom u Južnu Koreju,

i započela sam ponovo nov život.

Smještanje u Južnu Koreju bilo je veći izazov

nego što sam očekivala.

Engleski je vrlo bitan u Južnojj Koreji,

pa sam počela učiti treći jezik.

Također sam shvatila da postoji veliki jaz

između Sjevera i Juga.

Svi smo mi Koreanci, ali iznutra,

postali smo vrlo različiti

zbog 67 godina podijele.

Čak sam prošla kroz krizu identiteta.

Jesam li ja Sjeverno ili Južno Koreanka?

Odakle sam ja? Tko sam ja?

Odjednom, više nije bilo zemlje

koju bih ponosno mogla zvati svojom.

Iako prilagodba na život u Južnoj Koreji nije bila lagana,

napravila sam plan.

Počela sam studirati za prijemni ispit.

Samo kako sam počela s novim živom,

primila sam šokirajući telefonski poziv.

Sjeverno Koreanske vlasti

prepriječile su nešto novaca koje sam poslala svojoj obitelji,

i, kao kazna, moja obitelj je bila

prisiljena preseliti se

na opustošeno mjesto na selu.

Morali su otići brzo,

pa sam planirala novi plan kako im pomoći da pobjegnu.

Sjeverno Koreanci moraju proputovati nevjerojatne udaljenosti

na putu do slobode.

Gotovo je nemoguće prijeći granicu

između Sjeverne i Južne Koreje,

pa, ironično, uzela sam let natrag za Kinu

i krenula sam prema Sjeverno Koreanskoj granici.

Kako moja obitelj ne govori Kineski,

morala sam ih učiti,

nekako, kroz više od 2 000 milja u Kini

i onda u Sjevernoj Aziji.

Putovanje busom trajalo je tjedan dana,

i nekoliko puta smo gotovo bili uhvaćeni.

Jednom, naš je bus bio zaustavljen

i ušao je kineski policijski službenik.

Uzeo je od svakoga osobnu kartu,

i započeo s ispitivanjem.

Kako moja obitelj nije mogla razumjeti Kineski,

mislila sam da će biti uhićeni.

Kako se službenik približavao mojoj obitelji,

impulzivno sam ustala i rekla mu

da su ovo gluhi i nijemi ljudi

koje sam ja vodila.

Pogledao me sumnjivo,

ali na sreću povjerovao mi je.

Uspjeli smo doći do granice Laos,

ali morala sam potroštiti gotovo sav novac

kako bih potkupila čuvare na granici u Laosu.

Iako smo uspjeli proći granicu,

moja je obitelj bila uhićena i zatvorena

zbog ilegalnog prijelaska granice.

Nakon što sam platitla globu i mito,

moja je obitelj bila oslobođena nakon mjesec dana,

ali ubrzo nakon toga ponovo su bili uhićeni i zatvoreni

u glavnom gradu Laosa.

To je bila jedna od mojih najtežih točaka u životu.

Učinila sam sve kako bih oslobodila obitelj,

i došli smo tako blizu,

ali moja je obitelj bila bačena u zatvor

samo malo udaljen od Južno Korejske ambasade.

Išla sam naprijed nazad između ureda za imigracije

i policijske postaje,

očajnički pokušavajući izvući svoju obitelj,

ali nisam više imala dovoljno novaca

kako bih platila globu ili mito.

Izgubila sam svu nadu.

Na trenutak, čula sam kako me muški glas pita

"U čemu je problem?"

Bila sam iznenađena

kako je totalnom strancu stalo pitati.

Sa svojim lošim engleskim i sa rječnikom,

objasnila sam situaciju, i bez oklijevanja,

muškarac je otišao na bankomat

i platio ostatak novaca za moju obitelj

i dvoje ostalih Sjeverno Koreanaca kako bi izašli iz zatvora.

Zahvalila sam mu svim srcem, i onda sam ga upitala,

"Zašto mi pomažeš?"

"Ne pomažem ti", rekao je.

"Pomažem ljudima iz Sjeverne Koreje".

Shvatila sam da je to bio značajan trenutak u mom životu.

Ljubazan stranac je simbolizirao nadu za mene

i ljude iz Sjeverne Koreje kada smo je trebali najviše,

i pokazao mi je da dobrota stranca

i potpora međunarodne zajednice

su uistinu zrake nade koje mi, ljudi iz Sjeverne Koreje trebamo.

Na kraju, nakon našeg dugog putovanja,

moja obitelj i ja sastali smo se u Južnoj Koreji.,

ali doći do slobode je samo polovica bitke.

Mnogo Sjeverno Koranaca su odvojeni od svojih obitelji,

i kada stignu u novu zemlju,

započinju s malo ili bez novaca.

Tako možemo imati koristi od međunarodne zajednice

za obrazovanje, učenje engleskog jezika,

osposobljavanja za posao i ostalo.

Možemo također djelovati kao most

između ljudi unutar Sjeverne Koreje

i vanjskog svijeta,

jer mnogi od nas ostaju u kontaktu

sa članovima obitelji koji su još tamo,,

i šaljemo informacije i novac

koji pomažu promijeniti Sjevernu Koreu iznutra.

Ja sam imala toliko sreće, primila sam toliko puno pomoći

i inspiracije u svom životu,

pa želim pomoći Sjeverno Koreancima koji to žele

šansu za napredovanje

sa međunarodnom potporom.

Uvjerena sam da ćete vidjeti više i više

Sjeverno Koreanaca kako uspjevaju u cijelom svijetu,

uključujući TED pozornicu.

Hvala Vam.

(Pljesak)