Hyeonseo Lee: Moj bijeg iz Sjeverne Koreje

Odrastajući u Sjevernoj Koreji, Hyeonseo Lee je mislila da je njena zemlja "najbolja na planeti". Počela se pitati tek kad je zemlju zahvatila glad u devedesetim. Pobjegla je iz zemlje u dobi od 14 kada je započela život skrivanja kao izbjeglica u Kini. Ovo je mučna, lična priča o preživljavanju i nadi - te moćan podsjetnik na one koji se neprestano nalaze u opasnosti, čak i kada uspiju prijeći granicu.

Dok sam bila mala,

mislila sam da je moja zemlja najbolja na svijetu

i odrasla sam pjevajući pjesmu koja se zove "Ne zavidim na ničemu".

Bila sam jako ponosna.

U školi smo mnogo vremena provodili

učeći historiju Kim II-Sunga,

ali nikad nismo previše učili o ostatku svijeta,

osim da su Amerika, Južna Koreja i Japan neprijatelji.

Iako sam često razmišljala o svijetu van Sjeverne Koreje,

mislila sam da ću tu provesti cijeli život,

dok se sve iznenada nije promjenilo.

Sa sedam godina sam prvi put vidjela javno pogubljenje,

ali sam mislila da je moj život u Sjevernoj Koreji normalan.

Moja obitelj nije bila siromašna

i ja osobno nikad nisam iskusila glad.

Jednog dana, 1995. moja je majka kući donijela pismo

od sestre kolege s posla.

Pisalo je: "Kada ovo budete čitali, nitko od pet članova obitelji

neće više postojati na ovom svijetu,

jer nismo jeli posljednjih par sedmica.

Ležimo na podu zajedno,

a naša tijela su tako slaba da smo spremni umrijeti."

Bila sam šokirana.

To je bio prvi put da čujem

da ljudi u mojoj zemlji pate.

Ubrzo potom, dok sam prolazila pored željezničke stanice,

vidjela sam nešto užasno,

što ne mogu izbrisati iz sjećanja.

Beživotno tijelo žene je ležalo na tlu

dok je mršavo dijete u njenim rukama

bespomoćno buljilo u majčino lice.

Nitko im nije pomogao, jer su svi bili fokusirani

na brigu o sebi i svojim obiteljima.

Velika glad je pogodila Sjevernu Koreju sredinom devedesetih.

Konačno, vise od milion Korejaca

je umrlo tijekom perioda gladi, a mnogi su preživjeli

samo zato što su jeli travu, kukce i koru drveća.

Nestanci struje su postali sve cešći

i noću je sve postajalo potpuno mračno

osim mora svijetla u Kini,

upravo preko puta rijeke pored moje kuće.

Uvijek sam se pitala zašto oni imaju svjetla, a mi nemamo.

Ovo je satelitska snimka Sjeverne Koreje noću

u poredbi sa susjedima.

Ovo je rijeka Amrok,

koja služi kao dio granice

između Sjeverne Koreje i Kine.

Kao što vidite, rijeka može biti jako uska

na određenim mjestima sto omogućava Korejancima da tajno prelaze.

Ali mnogi umru.

Ponekad bih vidjela leševe kako plutaju rijekom.

Ne mogu otkriti previše detalja o tome kako sam napustila Sjevernu Koreju

ali mogu reći da sam tijekom gadnih godina gladi

poslana u Kinu da živim s daljom rodbinom.

Mislila sam

da ću kratko biti odvojena od obitelji.

Nisam mogla ni zamisliti

da ce proći 14 godina dok ne budemo živjeli zajedno.

Kao mladoj djevojci u Kini bilo mi je teško živjeti bez moje obitelji.

Nisam imala pojma kakav će mi biti život

kao izbjeglice iz Sjeverne Koreje

ali uskoro sam shvatila da je ne samo jako težak,

nego i opasan

jer se Izbjeglice iz Sjeverne Koreje u Kini smatraju

ilegalnim migrantima.

Živjela sam u konstantnom strahu

da bi moj identitet mogao biti otkriven

i da ću biti vraćena užasnoj sudbini

nazad u Sjevernu Koreju.

Jednog se dana moja najgora noćna mora ostvarila

kada me uhvatila kineska policija

i dovela u policijsku stanicu na ispitivanje.

Netko me optužio da sam Sjevernokorejka

pa su testirali moje poznavanje kineskog jezika

i postavili mi gomilu pitanja.

Bila sam tako uplašena

da sam mislila da će mi eksplodirati srce.

Ako se nešto učini neprirodnim, mogla bih biti zarobljena

i vraćena u domovinu.

Mislila sam da je moj život završen

ali sam uspjela kontrolirati sve svoje emocije

i odgovarati na pitanja.

Nakon što su završili s ispitivanjem,

jedan je službenik rekao drugom:

"Ovo je bila lažna dojava.

Ona nije Sjevernokorejka."

Pustili su me. To je bilo čudo.

Neki Sjevernokorejci u Kini traže azil

u stranim ambasadama,

ali mnoge može uhvatiti kineska policija

i vratiti u domovinu.

Ove djevojčice su imale sreće.

Iako su bile uhvaćene,

na kraju su puštene

zbog jakog internacionalnog pritiska.

Ovi Sjevernokorejci nisu bili tako sretni.

Svake godine bezbroj Sjevernokorejaca bude uhvaćeno u Kini

i vraćeno u Sjevernu Koreju,

gdje mogu biti mučeni, zarobljeni

ili javno pogubljeni.

Iako sam imala veliku sreću da se izvučem,

brojni Sjevernokorejci nisu bili te sreće.

Tragično je što Sjevernokorejci moraju skrivati svoj identitet

i boriti se samo da prežive.

Čak i nakon što nauče jezik i dobiju posao,

njihov cijeli svijet može biti prevrnut u sekundi.

Zato sam nakon 10 godina skrivanja svog identiteta

odlučila riskirati i otići u Sjevernu Koreju

i ponovo početi novi život.

Stvaranje života u Sjevernoj Koreji je bilo mnogo zahtjevnije

nego sto sam očekivala.

Engleski je bio tako važan u Sjevernoj Koreji

da sam morala početi učiti i treći jezik.

Uvidjela sam da je veliki jaz

između sjevera i juga.

Svi smo Korejci, ali iznutra

smo postali jako različiti

zbog 67 godina podjele.

Prošla sam i kroz krizu identiteta.

Jesam li Sjeverno-korejanka ili Južno-korejanka?

Odakle sam? Tko sam ja?

Iznenada, nije postojala zemlja

koju bih s ponosom zvala svojom.

Iako prilagođavanje životu u Južnoj Koreji nije bilo lako,

napravila sam plan.

Počela sam učiti za prijemni ispit na fakultet.

Baš kad sam se počela navikavati na novi život,

primila sam šokantan poziv.

Vlasti Sjeverne Koreje

su presrele neki novac koji sam poslala obitelji

i za kaznu je moja obitelj trebala biti

prisilno uklonjena

na napuštenu lokaciju na selu.

Morali su brzo pobjeći

pa sam počela planirati kako da im pomognem da pobjegnu.

Sjevernokorejci su proputovali nevjerovatne udaljenosti

na putu ka slobodi.

Gotovo je nemoguće prijeći granicu

između Sjeverne i Južne Koreje,

pa sam, što je ironično, odletjela do Kine

i zaputila se prema sjevernokorejskoj granici.

Obzirom da moja obitelj ne govori kineski

morala sam ih nekako prevesti

preko više od 3000 km do Kine

i onda do jugoistočne Azije.

Putovanje autobusom je trajalo sedmicu

i nekoliko puta smo skoro uhapšeni.

Jednom, naš je autobus zaustavio

kineski policajac koji se potom ukrcao.

Uzeo je sve lične karte

i počeo ih ispitivati.

Obzirom da moja obitelj nije razumjela kineski,

mislila sam da ce biti uhapšeni.

Dok se kineski policajac približavao mojoj obitelji,

nagonski sam ustala i rekla mu

da su to gluhonijemi ljudi

za koje se brinem.

Pogledao me sumnjičavo,

ali mi je srećom povjerovao.

Dospjeli smo sve do granice s Laosom,

gdje sam morala dati sav svoj novac

za podmićivanje stražara u Laosu.

Ali nakon što smo prešli granicu,

moja je obitelj uhapšena i zatvorena

zbog ilegalnog prelaska granice.

Nakon što sam platila kaznu i mito,

moja je obitelj puštena nakon mjesec dana,

ali ubrzo potom, ponovo je uhapšena i zatvorena

u glavnom gradu Laosa.

Ovo je bio jedan od najgorih trenutaka mog života.

Sve sam učinila da oslobodim svoju obitelj

i bili smo tako blizu,

ali moja obitelj je bačena u zatvor

nedaleko od ambasade Južne Koreje.

Odlazila sam od imigracijskog ureda

do policijske stanice

očajnički pokušavajući izbaviti svoju obitelj

ali nisam imala dovoljno novaca

da platim kaznu i mito.

Izgubila sam nadu.

U tom me trenutku neki muški glas pitao:

"Šta nije u redu?"

Bila sam iznenađena

što je totalnom strancu bilo dovoljno stalo da me to pita.

Na slabom engleskom i uz pomoć rječnika

objasnila sam situaciju i bez oklijevanja,

čovjek je otišao do bankomata

i platio ostatak novca za moju obitelj

te oslobađanje još dvojice Sjevernokorejaca.

Od srca sam mu zahvalila i pitala:

"Zašto mi pomažete?"

"Ne pomažem tebi," rekao je:

"pomažem ljudima Sjeverne Koreje."

Shvatila sam da je to simboličan trenutak u mom životu.

Dobri stranac je simbolizirao nadu za mene

i za Sjevernokorejce kada nam je ona bila najviše potrebna,

te mi je pokazao dobrotu stranaca

i podršku međunarodne zajednice

kao stvarne zrake nade koje su bile potrebne Sjevernokorejcima.

Konačno, nakon dugog putovanja,

moja obitelj i ja smo ujedninjeni u Sjevernoj Koreji,

ali smo bili na pola puta do slobode.

Mnogi su Sjevernokorejci odvojeni od svojih obitelji

i kada stignu u zemlju,

počinju s malo ili nimalo novaca.

Tako da možemo iskoristiti međunarodnu zajednicu

za obrazovanje, treninge engleskog jezika,

treninge za posao i više.

Možemo i djelovati kao most

između ljudi u Sjevernoj Koreji

i vanjskog svijeta,

jer mnogi ostaju u kontaktu

sa članovima obitelji koji su još tamo,

pa im šaljemo informacije i novac

što pomaže promjeni Sjeverne Koreje iznutra.

Bila sam jako sretna i dobila toliko pomoći

i inspiracije u svom zivotu

da želim pomoći oživljavanje nade Sjevernokorejaca

u šansu za poboljšanje

uz međunarodnu pomoć.

Vjerujem da ćete vidjeti sve više

Sjevernokorejaca koji uspjevaju diljem svijeta,

Uključujući i TED-ovu scenu.

Hvala.

(Aplauz)