Arhitektura kod kuće u svojoj zajednici

Kada je TED Fellow Xavier Vilalta bio zadužen za konstrukciju velikog trgovačkog centra u Adis Abebi, uhvatila ga je panika. Drugi centri su predstavljali sve ono što nije volio u suvremenoj arhitekturi: rasipničke tornjeve od stakla kojima treba mnogo energije i čiji dizajn nema baš nikakve veze s Afrikom. U ovom šarmantnom govoru, Vilalta pokazuje kako podržava alternativni pristup: korištenjem prirode, pozivanjem na tradiciju u dizajnu i stvaranjem lijepih, modernih, osebujnih zgrada koje se uklapaju u zajednicu.

Moj rad se fokusira na povezanost

razmišljanja o našem životu u zajednici,

gdje smo dio okruženja,

u kojem arhitektura raste iz prirodnih

lokalnih uvjeta i tradicija.

Danas sam donio dva nedavna projekta

kao primjer za ovo.

Oba projekta su u zemljama u razvoju,

jedan u Etiopiji, a drugi u Tunisu.

Također im je zajedničko i to

da različite analize
iz različitih perspektiva

postaju ključni dio
konačnog arhitektonskog projekta.

Prvi projekt počeo je pozivom

za dizajn trgovačkog centra na više katova

u glavnom gradu Etiopije, Adis Abebi.

Ovo je tip zgrade

koju su meni i mom timu
pokazali kao primjer

onoga što trebamo dizajnirati.

Prva stvar koju sam pomislio na početku

je da želim pobjeći.

(Smijeh)

Nakon što smo vidjeli
nekoliko ovakvih zgrada,

a ima ih mnogo u gradu,

shvatili smo da imaju
tri važne osobine.

Prvo, ove zgrade su skoro prazne

jer imaju vrlo velike trgovine,

u kojima si ljudi
ne mogu priuštiti kupovinu.

Drugo, treba im
dosta energije za održavanje

zbog staklenog omotača

koji unutra stvara toplinu

pa trebate puno rashlađivanja.

U ovom gradu se to ne bi trebalo dešavati,

jer je tamo vrlo umjerena klima,

s temperaturama od 20 do 25 stupnjeva
tijekom cijele godine.

I treće je to da njihova vizija
nema nikakve veze

s Afrikom i Etiopijom.

To je šteta za mjesto koje ima
tako bogatu kulturu i tradiciju.

Također, tijekom naše
prve posjete Etiopiji,

jako mi se svidjela stara tržnica

na otvorenom,

gdje tisuće ljudi dolazi i kupuje

svakog dana, od malih trgovaca.

Tu postoji i ideja o javnom prostoru,

gdje se koristi otvoren prostor
za stvaranje aktivnosti.

Stoga sam pomislio kako je to
ono što, u stvari, želim dizajnirati,

a ne veliki trgovački centar.

No, pitanje je bilo kako bismo mogli
napraviti objekt na više katova,

modernu zgradu prema ovim načelima.

Sljedeći izazov bio je,
kada smo vidjeli gradilište,

koje se nalazi u dijelu grada
koji ubrzano raste,

većina ovih zgrada koje vidite na slici

još nije postojala.

Isto tako, nalazi se
između dvije paralelne ulice,

koje uopće nisu povezane stotinama metara.

Stoga smo prvo povezali

ove dvije ulice,

tako što smo tamo postavili
sve ulaze u zgradu.

A to se produžuje atrijem pod nagibom

te se stvara otvoren prostor unutar zgrade

koji se svojim oblikom štiti

od sunca i kiše.

Oko ove praznine

ubacili smo ideju tržnice
s malim radnjama,

koja se mijenja na svakom katu
prema obliku praznine.

Također sam razmišljao
kako zatvoriti zgradu.

Zaista sam želio naći rješenje

koje bi odgovorilo na lokalne
klimatske uvjete.

I počeo sam razmišljati o tekstilu

kao o školjki od betona

sa šupljinama koje bi propuštale zrak

i svjetlost, ali filtrirano.

A inspiracija je došla od ovih divnih
uzoraka s haljina Etiopljanki.

One imaju te sitne geometrijske oblike,

što mi je pomoglo
oblikovati cijelo pročelje.

To gradimo pomoću

ovih malih montažnih dijelova

koji služe kao prozori,
koji na kontrolirani način

propuštaju zrak i svjetlost u zgradu.

Ovo je dopunjeno malim staklima u boji,

koja koriste svjetlo
iz unutrašnjosti zgrade

za osvjetljavanje zgrade noću.

S ovim idejama, u početku
nije bilo lako uvjeriti investitore,

koji su mislili:

"Ovo nije trgovački centar.
Nismo to tražili."

Ali onda smo shvatili
da je ova ideja tržnice

zapravo, mnogo profitabilnija
od ideje trgovačkog centra,

jer, u biti, ima više trgovina za prodaju.

Također, ideja pročelja
bila je mnogo jeftinija,

ne samo zbog materijala
u usporedbi sa staklom,

već i zato što više nismo morali
imati klima uređaje.

Tako smo uštedjeli nešto na budžetu

i to iskoristili za sami projekt.

Prva stvar bila je osmisliti

kako bismo mogli napraviti
energetski samoodrživu zgradu,

u gradu gdje su nestanci struje
svakodnevna pojava.

Stoga smo na krov postavili solarne ploče.

A ispod tih ploča,

krov bi bio novi javni prostor
s mjestima za okupljanje te barovima,

što bi stvorilo urbanu oazu.

I ti trijemovi na krovu

skupljali bi vodu koja bi se ponovo
koristila za sanitarije unutar zgrade.

Nadamo se početku sljedeće godine, jer smo
već stigli do petog kata s gradnjom.

Drugi primjer veliki je projekt gradnje

2000 stanova i objekata u gradu Tunisu.

I kako bih ostvario tako veliki projekt,
najveći koji sam ikada dizajnirao,

zaista sam trebao shvatiti grad Tunis,

ali i njegovo okruženje,
tradiciju i kulturu.

Tijekom te analize posebnu pažnju
posvetio sam Medini,

1000 godina starom dijelu grada
koji je ranije bio zatvoren zidom,

s dvanaest različitih vrata,
povezanih skoro ravnim linijama.

Kada smo otišli
na gradilište, prvo smo

proširili postojeće ulice
i napravili 12 početnih blokova,

veličinom i karakteristikama
sličnim onima u Barceloni

i ostalim europskim gradovima
s ovakvim dvorištima.

Povrh toga, izabrali smo
neke strateške točke

sjetivši se ideje vrata
povezanih ravnim linijama,

što je izmijenilo početni uzorak.

Posljednja operacija bila je
razmišljanje o osnovi,

maloj jedinici projekta, poput stana,

kao osnovnom elementu ovog plana.

Razmišljao sam koja bi bila
najbolja orijentacija

za stan u mediteranskoj klimi?

To je sjever-jug, jer stvara
toplinsku razliku između dvije strane kuće

a time i prirodno prozračivanje.

Tako stvaramo uzorak
koji osigurava da većina stanova

bude savršeno orijentirana u tom smjeru.

I ovo je rezultat,

skoro poput kombinacije europskog
stambenog bloka i arapskog grada.

Ima te cjeline s dvorištima,

a u prizemlju

imate svu tu povezanost za pješake.

A ovo također odgovara
i lokalnim propisima koji određuju

veću gustoću na višim katovima
i manju gustoću u prizemlju.

Također učvršćuje i ideju ulaznih vrata.

Volumen ima ovaj povezujući oblik,

koji se sam zaklanja od svjetla
pomoću tri različite vrste stanova

te propušta svjetlost u prizemlje
u vrlo gusto naseljenom dijelu.

A u dvorištima su različiti sadržaji,

poput teretane i dječjeg vrtića,

a pored toga su komercijalni prostori
koji donose aktivnost u prizemlje.

Krov, koji je moj omiljeni prostor
cijelog projekta,

skoro kao da vraća zajednici prostor
koji joj je oduzet građevinom.

Tu svi stanari mogu doći i družiti se,

baviti se aktivnostima kao što je
trčati ujutro dva kilometra,

prelazeći s jedne zgrade na drugu.

Ova dva primjera

imaju isti pristup u procesu dizajniranja.

Također, oba su u zemljama u razvoju,
gdje možete vidjeti

kako gradovi doslovno rastu.

U ovim gradovima, utjecaj arhitekture
na živote ljudi danas i sutra

mijenja lokalne zajednice i ekonomije
istom brzinom kojom rastu i zgrade.

Zbog toga, vidim još veću važnost u tome

kako arhitektura nalazi jednostavna,
ali ekonomična rješenja

koja produbljuju vezu
između zajednice i okruženja

te imaju za cilj povezati prirodu i ljude.

Hvala vam.

(Pljesak)