Nagrada za znanost koja vas najprije tjera na smijeh, a potom i na razmišljanje

Marc Abrahams, osnivač nagrade Ig Nobel, bavi se najnevjerojatnijim svjetskim istraživanjima. U ovom govoru koji tjera na razmišljanje (a povremeno i na valjanje od smijeha) priča priče uistinu neobične znanosti i pokazuje nam da su za buđenje interesa javnosti za znanost ključne njezine budalaste kvalitete.

George i Charlotte Blomsky,

bračni par iz Bronxa u NY-u,

izumili su nešto.

Godine 1965. patentirali su
nešto što su nazvali

"naprava za pomoć ženama pri porodu".

Ta se naprava sastojala
od velikog okruglog stola

i nešto aparata.

Kada je žena spremna za porod,

legne na leđa,

svežu je za stol

koji se vrti velikom brzinom.

Dijete izleti

zahvaljujući centrifugalnoj sili.

Ako pozorno promotrite njihov patent,

pogotovo ako imate bilo kakvog znanja
o inženjeringu ili talenta u inženjeringu,

mogli biste primijetiti

jedan ili dva pitanja po kojima
taj dizajn i nije baš primjeren. (Smijeh)

Dr. Ivan Schwab iz Kalifornije

jedan je od ključnih ljudi

koji su pomogli riješiti pitanje:

"Zašto djetlića ne boli glava?"

A odgovor glasi:

mozak im je

smješten unutar lubanje

na način drugačiji od onoga

na koji je smješten naš mozak -

ljudski mozak.

Djetlići inače

kljucaju, udaraju glavom

o drvo po tisuće puta
dnevno svaki dan. Svaki dan!

I koliko svi mi znamo,

to im nimalo ne smeta.

Kako to?

Njihov se mozak ne mućka poput našega,

već je čvrsto naguran,

barem za udarce sprijeda.

Nije se puno ljudi bavilo

tim istraživanjem
sve do zadnjih nekoliko godina

kada je, pogotovo u ovoj zemlji,

ljude zainteresiralo

što se događa mozgovima
igrača američkog nogometa

koji se neprestanu sudaraju glavama.

Djetlić se možda može poistovjetiti s tim.

Objavljen je članak

u medicinskom časopisu "The Lancet"

prije nekoliko godina u Engleskoj:

"Čovjek koji je pet godina
bockao svoj prst i užasno smrdio."

Dr. Caroline Mills i njezin tim

primili su tog pacijenta
i nisu bili sigurni što učiniti s njim.

Taj si je čovjek porezao prst,

bavio se obradom pilića,

a zatim je počeo užasno smrdjeti.

Toliko užasno da

doktori i sestre

nisu mogli biti u istoj sobi s njim.

Bilo je nepodnošljivo.

Isprobali su svaki lijek

i svaku terapiju koje su se dosjetili.

Nakon godinu dana
i dalje je užasno smrdio.

Nakon dvije godine također.

Nakon tri godine, četiri godine
i dalje je užasno smrdio.

Nakon pet godina smrad
se povukao sam od sebe.

Pravi misterij.

Na Novom Zelandu dr. Lianne Parkin

i njezin tim testirali su
staru gradsku tradiciju.

Žive u gradu velikih brda,

brda u rangu San Franciska.

Zimi je ondje jako hladno

i jako sklisko.

Nastane mnogo ozljeda.

Tradiciju su ispitali

ispitujući ljude

koji su ujutro išli na posao

da zastanu i isprobaju nešto,

da isprobaju jedan od dvaju zahtjeva.

Tradicija glasi: zimi

u tom gradu čarape se nose NA čizmama.

Eksperimentom su otkrili

i prilično živopisno uočili

da je tradicija istinita.

Ako čarape nosite
NA čizmama, a ne U čizmama,

vjerojatnije je da ćete preživjeti,
a ne se poskliznuti i pasti.

Nadam se da se slažete
sa mnom da sve ove stvari

koja sam vam upravo opisao

zaslužuju neku nagradu. (Smijeh)

A to su i dobile!

Svaka je od njih dobila
nagradu Ig Nobel.

Godine 1991. ja i još neki ljudi

osnovali smo svečanost povodom
dodjele nagrade Ig Nobel.

Svake godine dodjeljujemo deset nagrada,

a nagrade se dodjeljuju samo
po jednom kriteriju. Jednostavno -

to mora biti nešto što ljude najprije
tjera na smijeh, a potom na razmišljanje.

Tjera ih na smijeh pa na razmišljanje.

Što god to bilo, u tome mora biti nešto

što kod ljudi na prvi pogled

izaziva samo jednu reakciju - smijeh.

A onda tjedan dana kasnije

još im se uvijek mota po glavama

i sve što žele učiniti jest
podijeliti to s prijateljima.

Takvu kvalitetu tražimo.

Svake godine dobijemo

oko 9.000 novih nominacija
za nagradu Ig Nobel.

Redovno između 10%

i 20% svih nominacija

nailazimo na ljude
koji su sami sebe nominirali.

Takve nominacije gotovo
nikad ne osvoje nagradu.

Brojčano je jako teško
osvojiti nagradu ukoliko to želite.

Čak i ako ne želite,

brojčano je jako teško.

Morate znati da kad mi izaberemo nekoga

za nagradu Ig Nobel,

s tom osobom stupimo
u kontakt bez puno buke.

Damo im priliku da odbiju

tu veliku čast ukoliko to žele.

Na našu sreću, gotovo svatko
kome ponudimo nagradu

odluči je prihvatiti.

Što dobivate ako osvojite ovu nagradu?

Pa dosta toga.

Dobijete nagradu Ig Nobel.

Dizajn je svake godine drugačiji.

Nagrade su uvijek rađene ručno
od iznimno jeftinih materijala.

Ovo je slika

nagrade koju smo dali prošle godine, 2013.

Mnoge svjetske dodjele nagrada

dobitnicima daju i nešto novca.

Mi nemamo novca,

pa im ga ne možemo ni dati.

Štoviše, dobitnici moraju
o vlastitom trošku

doći na dodjelu nagrada,

što većina njih i učini.

Prošle smo godine ipak
uspjeli smoći nešto novca.

Prošle godine svaki od deset dobitnika

od nas je dobio 10 trilijuna dolara.

Novčanicu zimbabveanskog dolara
u vrijednosti od 10 trilijuna dolara.

Možda se sjećate zgode
koju je Zimbabve prošao

za vrijeme trajanja inflacije.

Tiskali su novčanice

u vrijednosti do 100 trilijuna dolara.

Čovjek zaslužan za to,
voditelj njihove nacionalne banke,

osvojio je nagradu Ig Nobel za matematiku.

Također osvojite i pozivnicu

za svečanost

koja se održava na Harvardu.

Kad ondje stignete,

uđete u jednu od najvećih im
soba za sastanke i učionicu

u koju stane 1.100 ljudi.

Prostorija bude krcata,

a na pozornici

čeka da vam pruži ruku,

čeka da vam uruči nagradu Ig Nobel

gomila dobitnika Nobelove nagrade.

To je vrhunac svečanosti.

Dobitnike se drži
u tajnosti do tog trenutka,

čak ni Nobelovi laureati
koji će im pružiti ruku

ne znaju o kome se radi
sve dok se dobitnike ne prozove.

Ispričat ću vam o samo nekolicini

drugih nagrada koje smo
dali na području medicine.

Imajte na umu da smo dali 230 nagrada.

Puno je tih ljudi koji hodaju među vama.

Možda i vi imate jednu nagradu.

Studiju objavljenu prije tridesetak godina

pod imenom "Ozljede
uzrokovane padajućim kokosima"

napisao je dr. Peter Barss

koji je Kanađanin.

Dr. Barss došao je na dodjelu nagrada

i objasnio da je kao mladi doktor

htio vidjeti svijeta,

pa je otputovao u Papuu Novu Gvineju.

Stigavši tamo, radio je
u bolnici i zanimalo ga je

zbog čega to ljudi završavaju u bolnici.

Prošao je spise i otkrio

da je iznenađujuće velik broj ljudi

u toj bolnici zaprimljen

zbog ozljeda uzrokovanih
padajućim kokosima.

Uobičajena stvar koja se događa jest

da ljudi dolaze iz brdovitih krajeva,
u kojima nema toliko palmi kokosa,

kako bi posjetili rodbinu na obali,

gdje ih ima puno

i misle da je kokosova palma

prikladno mjesto ispod
kojega se može stati ili leći.

Kokosova palma visoka je oko 27 metara,

a s nje vise kokosi težine
oko jednog kilograma

koji mogu pasti u bilo kojem trenutku.

Tim doktora iz Europe

objavio je niz članaka o kolonoskopiji.

Svi ste upoznati s njima,

na ovaj ili onaj način.

U nekim slučajevima

i na ovaj i na onaj način.

Tim doktora u svojim je člancima

objasnio kolegama
koji obavljaju kolonoskopije

kako minimalizirati mogućnost

da vam za vrijeme
obavljanja kolonoskopije,

pacijent eksplodira. (Smijeh)

Dr. Emmanuel Ben-Soussan,

jedan od autora,

na dodjelu nagrada doletio je iz Pariza

gdje je objašnjavao povijest toga

koja glasi: 50-ih godina

kada su kolonoskopije po prvi put
postajale uobičajena tehnika,

ljudi su pokušavali odgonetnuti
kako da je dobro obave.

U početku su nailazili na poteškoće.

Osnovni problem, a siguran sam
da ste upoznati s njim,

jest taj što gledate
u dugačak, uzak, mračan prostor,

pa da dobijete veći prostor

dodate malo plina da ga napuhnete

da imate prostora za razgledavanje.

Metan se dodaje

plinu koji je već unutra.

Isprva su uobičavali koristiti kisik,

pa su ga dodavali metanu.

Htjeli su moći vidjeti.

Trebalo im je svjetlo,

pa su stavili izvor svjetla

koji je 50-ih bio jako vruć.

Dakle, imate zapaljivi plin metan,

kisik i toplinu.

Brzo su prestali koristiti kisik. (Smijeh)

Sada pacijenti rijetko eksplodiraju,

ali zna se dogoditi.

Zadnja stvar o kojoj vam
želim ispričati jest nagrada

koju smo dali dr. Eleni Bodnar.

Ona je izumila grudnjak

koji se u slučaju nužde

može brzo rastaviti

na par zaštitnih maski za lice.

Jedna za spašavanje vlastitog života,

a jedna za spašavanje života nekog
sretnog slučajnog promatrača. (Smijeh)

Pitate se zašto bi to netko učinio?

Dr. Bodnar na dodjeli nagrada

objasnila je da je odrasla u Ukrajini.

Sudjelovala je u liječenju žrtava

černobilske nesreće.

Kasnije su otkrili

da je dosta najgorih
medicinskih problema

uzrokovano česticama
koje su ljudi udisali.

Poslije toga uvijek je pitala

postoji li neka jednostavna maska

koja bi svugdje bila dostupna
u slučaju neočekivanoga.

Kasnije se preselila u Ameriku.

Rodila.

Jednog dana na podu je ugledala

svog sina kako podiže
njezin grudnjak s poda

i stavlja ga na lice.

Odatle joj ideja.

Na dodjelu je došla

S prvim prototipom grudnjaka

i demonstrirala njegovu upotrebu.

(Smijeh) (Pljesak)

["Paul Krugman, Nobelov laureat
(2008) iz ekonomije"]

["Wolfgang Ketterle, Nobelov
laureat (2001) iz fizike"]

I sam imam grudnjak
za hitne slučajeve. (Smijeh)

To mi je omiljeni grudnjak,

ali rado ću ga podijeliti
s bilo kim od vas

ukaže li se potreba.

Hvala vam.

(Pljesak)