Kako uzgojiti šumu u dvorištu

Šume ne moraju rasti na nekom zaštićenom području, daleko od ljudi. Zapravo, možemo ih posaditi upravo ondje gdje živimo, čak i u gradovima. Ekopoduzetnik i TED Fellow Shubhendu Sharma u gradovima uzgaja jako guste, biološki raznovrsne male šume. Pritom se služi zemljom, mikrobima i biomasom kako bi pokrenuo prirodan proces rasta. Pogledajte kako svatko u roku od samo deset godina može uzgojiti stogodišnju šumu, jednu pravu malu džunglu.

Ovo je šuma koju je zasadio čovjek.

Ona može pokrivati hektare zemlje,

a može i zauzimati tek mali prostor

veličine vašeg vrta.

Ove šume stare su tek dvije godine.

Ja imam šumu u dvorištu svoje kuće.

U njoj živi raznolik živi svijet.

(Pjev ptice)

Svako jutro budi me ovaj zvuk,

kao da sam princeza
iz Disneyjevog crtića.

(Smijeh)

Ja sam poduzetnik

i živim od toga da pomažem
drugima da zasade takve šume.

Dosad smo pomagali tvornicama,

farmama,

školama,

kućanstvima,

odmaralištima,

stambenim naseljima,

javnim parkovima,

pa i zoološkom vrtu

da zasade jednu takvu šumu.

Šuma nije nužno izolirani komad zemlje
gdje zajedno žive životinje.

Šuma može biti
sastavni dio gradskog života.

Za mene je šuma

mjesto tako gusto prekriveno drvećem
da ne možete njime hodati.

Nije važno koliko je to drveće veliko.

Većina današnjeg svijeta
nekad je bio prekriven šumom.

Bilo je to prije nego što su se
umiješali ljudi.

A onda smo na tim mjestima
sagradili gradove,

kao što je São Paulo,

a pritom smo zaboravili
da smo i mi dio prirode,

baš kao i 8,4 milijuna
drugih vrsta na našem planetu.

Tako smo prestali živjeti
u svom prirodnom staništu.

No za neke od nas to više nije tako.

Ja i nekolicina drugih bavimo se
sadnjom ovakvih šuma profesionalno.

Sadimo ih posvuda.

Ja sam industrijski inženjer.

Izrađujem automobile.

Na svom prijašnjem poslu u Toyoti

naučio sam kako pretvoriti
prirodne resurse u proizvode.

Navest ću jedan primjer.

Skupili bismo sok kaučukovca,

od njega načinili sirovi kaučuk,

te od njega izradili gumu,
konačni proizvod.

No ti proizvodi više nikad ne mogu
postati prirodni resurs.

Mi izdvajamo elemente iz prirode

i pretvorimo ih u stanje
iz kojeg više nema povratka.

To se zove industrijska proizvodnja.

No priroda funkcionira potpuno drugačije.

Prirodni sustav stvara tako da
spaja elemente,

atom po atom.

Sve što priroda stvara s vremenom
opet postaje prirodni resurs.

To sam naučio

kad sam zasadio šumu
u dvorištu iza svoje kuće.

Tada sam prvi put
surađivao s prirodom,

umjesto radim protiv nje.

Od tog smo vremena

zasadili 75 takvih šuma
u 25 gradova diljem svijeta.

Svaki put kad radimo
na nekom novom mjestu

uvjerimo se da su svi elementi
koji su potrebni da nastane šuma

zapravo svuda oko nas.

Mi samo moramo spojiti
sve te elemente

i dopustiti da priroda odradi svoje.

Najprije ispitamo kakvo je tlo.

Dodirujemo zemlju, pipamo je,
pa čak i kušamo

kako bismo ustanovili
koja joj svojstva nedostaju.

Ako se tlo sastoji od malenih čestica,
postaje kompaktno,

toliko kompaktno da ne može upiti vodu.

Pomiješamo ga s kompostom
koji je dostupan u tom kraju

kako bi tlo moglo upiti više tekućine.

Voda tada može prodrijeti u zemlju.

Ako tlo ne može zadržati vodu,

dodajemo još komposta,

naprimjer treset ili bagasu,
koji dobro upijaju vodu,

kako bi tlo moglo zadržati vodu
i ostati vlažno.

Da bi biljke mogle rasti, treba im voda,
Sunčeva svjetlost i hranjive tvari.

No što ako u tlu nema hranjivih tvari?

Ne dodajemo ih direktno u zemlju.

Tako se radi u industriji.

To nije prirodni proces.

Umjesto toga dodajemo mikroorganizme u tlo.

Oni prirodnim putem stvaraju
hranjive tvari u tlu.

Oni se hrane kompostom
koji smo pomiješali sa zemljom,

i to im omogućava da se razmnožavaju.

Kako njihov broj raste,

zemlja ponovno počinje disati.

Ona ponovno postaje živa.

Uvijek istražimo koje su autohtone
vrste drveća na tom području.

Kako znamo koje su vrste autohtone?

To su vrste koje su postojale
prije ljudske intervencije.

To je jednostavno pravilo.

Pretražujemo nacionalni park

kako bismo pronašli ostatke prirodne šume.

Pregledavamo svete lugove

ili svete šume u blizini hramova.

Ako ondje ne uspijemo ništa pronaći,

idemo u muzeje

kako bismo vidjeli sjemenke ili ostatke
drveća koje je ondje davno raslo.

Gledamo stare slike i čitamo stare pjesme
i literaturu iz tog kraja

kako bismo pronašli
vrste drveća koje ondje rastu.

Kad to saznamo,

podijelimo ih u četiri različita sloja:

sloj grmlja, nisko drveće,
šumski sloj i izdignuti sloj.

Odredimo kakav će biti omjer
pojedinog sloja

i odlučimo koliki će biti postotak
svake vrste drveća.

Ako sadimo šumu u kojoj će
prevladavati voćke,

tada posadimo više voćaka.

Ponekad sadimo šumu s puno cvijeća,

koja privlači mnoštvo ptica ili pčela,

ili jednostavno zimzelenu šumu
koja inače raste na tom području.

Skupljamo sjemenje
i iz njih dobivamo sadnice.

Vodimo brigu o tome da drveće
koje pripada istom sloju

ne sadimo jedno do drugog

jer će se tada boriti za isti prostor
kad počnu rasti u visinu.

Mladice sadimo jednu do druge.

Površinu zemlje prekrijemo
debelim slojem malča

kako bi zemlja ostala vlažna
kad je vani vruće.

Kad je hladno,

led se zadržava samo na malču

tako da zemlja može i dalje disati
iako je vani ispod nule.

Takva je zemlja jako mekana,

toliko mekana da se korijenje
može lako probiti,

i to vrlo brzo.

Isprva se čini kao da šuma ne raste,

ali ona raste ispod zemlje.

U prva tri mjeseca

korijenje dosegne dubinu
od jednog metra.

To korijenje stvara mrežu

koja zemlju čini kompaktnom.

Mikrobi i gljive nastanjuju cijelu
tu mrežu korijenja.

Ako u blizini drveta nema
neke hranjive tvari,

ti će se mikrobi pobrinuti
da ih drvo dobije.

Kad god pada kiša,

gljive čarobno

izrastu preko noći.

A to znači da ispod zemlje postoji
čitava mreža gljiva.

Kad se korijenje razgrana,

šuma počinje rasti u visinu.

Dok šuma raste, mi je navodnjavamo,

i to još naredne dvije do tri godine.

Želimo da drveće iskoristi
svu vodu i hranjive tvari,

pa čupamo korijenje koje naraste.

Kako šuma raste,
tako ona sve više zaklanja Sunce.

Naposljetku šuma postane toliko gusta

da Sunčeva svjetlost ne može
više prodrijeti do tla.

Tada više korov ne može rasti
jer i njemu treba Sunčeva svjetlost.

U toj fazi

svaka kapljica vode koja padne na šumu

ne isparava natrag u atmosferu.

Takva gusta šuma kondenzira vlažan zrak

i zadržava vlagu koju on sadrži.

S vremenom sve manje navodnjavamo šumu
i na koncu je prestanemo navodnjavati.

No čak i bez toga

tlo ostaje vlažno, a ponekad čak
postane i tamno.

Kad neki list padne na tlo,

on odmah počinje trunuti.

Takva biomasa stvara humus,

koji je hrana za šumu.

Kako šuma raste,

tako na tlo pada više lišća,

što znači da se stvara više humusa

i još više hrane kako bi šuma
mogla napredovati.

Takva šuma raste sve brže i brže.

Kad narastu,

te se šume uvijek iznova obnavljaju,

i to vjerojatno unedogled.

U ovakvoj prirodnoj šumi

najbolje je ništa ne dirati.

To je jedna mala džungla.

(Smijeh)

Ova šuma raste kao jedna zajednica.

Ako se drveće,

iste vrste

posade neovisno jedna o drugoj,

ta šuma ne bi tako brzo rasla.

Tako mi stvaramo stogodišnju šumu

u samo deset godina.

Puno vam hvala.

(Pljesak)