Umjetnost može liječiti nevidljive rane posttraumatskog stresnog poremećaja.

Trauma utišava svoje žrtve, govori kreativna umjetnička terapeutkinja Melissa Walker, ali umjetnost može pomoći onima koji pate od psiholoških rana rata da se počnu otvarati i na taj način liječiti. U ovom nadahnjujućem govoru, Walker opisuje kako pravljenje maski, u stvari, dopušta pogođenim vojnicima i vojnikinjama da otkriju što ih progoni – i da se, naposlijetku, počnu liječiti.

¶ Ti si visokopozicionirani
činovnik vojničke službe

premješten u Afganistan.

Odgovoran si za živote

stotine žena i muškaraca

i tvoja je baza napadnuta.

Ispaljene granate eksplodiraju oko tebe.

Dok se mučiš se vidjeti
kroz prašinu i dim,

daješ sve od sebe kako
bi pomogao ranjenima

i nakon toga pužeš do najbližeg bunkera.

Svjestan, ali ošamućen od eksplozije,

ležiš i pokušavaš razumjeti
što se upravo dogodilo.

Dok ti se vid oporavlja,

vidiš krvavo lice

koje zuri u tebe.

Prizor je zastrašujuć,

ali brzo shvaćaš

kako nije stvaran.

Prizor ti se vraća nekoliko
puta u danu i dok spavaš.

Odlučuješ se ne reći nikome
zbog straha od gubitka posla

ili da te ne vide kao slaboga.

Daješ prizoru ime,

Krvavo lice u bunkeru,

I zoveš ga skraćenicom KLUB.

Držiš KLUB skrivenog u svojim mislima,

a on te poskrivečki proganja

sljedećih sedam godina.

Sada zatvori svoje oči.

Možeš li vidjeti KLUB?

Ako možeš, počinješ uviđati

kako rat ostavlja nevidljive rane,

poznate kao posttraumatski
stresni poremećaj(PTSP)

i traumatska ozljeda mozga.

Iako ne mogu reći da imam PTSP

Ipak mi nije potpuna nepoznanica.

Kada sam bila djevojčica, svako sam
ljeto posjećivala baku i djeda.

Moj me djed

upoznao s utjecajima rata na psihu.

Dok je moj djed služio kao
marinac u Korejskom ratu,

Metak mu je probio vrat,
zbog čega nije mogao vikati.

Gledao je kako mrtvoznik
prolazi pored njega

proglašavajući ga mrtvim

i ostavljajući ga da umre.

Godinama kasnije, nakon što
su fizičke rane zacijelile

i on se vratio kući,

rijetko je razgovarao o svojim iskustvima

Ali noću, od njegove sobe
pa niz hodnik, mogla sam

ga čuti kako odvratno vrišti.

I tijekom dana uvijek bih se najavila
kada bih ulazila u sobu,

pažljivo, kako ga ne bih
uplašila i potresla.

Ostatak svoga života proveo je

izoliran i šutljiv,

ne pronalazeći način da se izrazi,

a tada još nisam imala znanja
da mu pomognem

Nisam znala naziv za djedovo stanje

dok nisam bila u dvadesetima.

Učeći za diplomu u terapiji umjetnošću

Prirodno sam naginjala
prema nauci o traumi.

I dok sam sjedila na nastavi i učila o
posttraumatičnom stresnom poremećaju,

ili skraćeno PTSP,

moj je cilj postajala želja da
pomognem vojnicima koji su

patili kao moj djed.

Imali smo različite nazive
za posttraumatični stres

kroz cijelu ratnu povijest:

čežnja za domom,

vojničko srce,

šok od granate,

pogled u daljinu, na primjer.

I dok sam nastavljala svoj studij,
novi je rat bjesnio,

i, zahvaljujući modernim oklopima
za tijela i vojna vozila,

Vojnici su preživljavali
eksplozije koje ranije ne bi.

Zato su one rane koje ne
možemo vidjeti uzele maha

i to je prisililo vojne
doktore i istraživače

da zaista pokušaju razumjeti
učinak traumatične ozljede mozga

I PTSP-a na mozak.

Zbog napretka u tehnologiji
i neuroimaginingu,

znamo da postoji stvarni
prekid u Brocinoj regiji,

ili jezično-govornoj regiji mozga,
nakon što pojedinac doživi traumu.

Ta fiziološka promjena

ili terror koji ostavlja bez teksta,
kako se često zove,

zajedno sa stigmom o mentalnom zdravlju,

strahu od osuđivanja,

ili neshvaćenosti

te mogućeg udaljavanja od
svakodnevnih obveza,

doveo je do nevidljivih borbi
naših vojnika i vojnikinja.

Generacije i generacije veterana

odlučile su ne pričati o svojim iskustvima

i patiti u samoći.

Moj prvi posao bio je
kao napravljen za mene,

terapeutkinja umjetnošću u najvećem
nacionalnom vojnom bolničkom centru,

Walter Reed.

Nakon nekoliko godina rada na
zatvorenom psihijatrijskom odjelu

Dobila sam premještaj u
National Interepid Center of Excellence

koji vodi brigu o traumatskoj ozljedi
mozga za aktivne vojnike.

Ovako, vjerovala sam
u terapiju umjetnosti,

ali sada sam trebala u to
uvjeriti članove vojske,

velike snažne, jake,
većinom vojnike muškarce,

i također neke žene,

da daju šansu umjetnosti
kao metodi psihoterapije.

Rezultati su bili ništa manje
nego spektakularni.

Naši vojnici i vojnikinje stvaraju

snažne, simbolične umjetničke radove,

i svaki dio rada govori priču.

Promatrali smo process
umjetnosti kako zaobilazi

jezično-govorni problem mozga.

Bavljenje umjetnošću pristupa senzornim
područjima mozga koji određuju traume.

Vojnici mogu koristiti umjetnost kako
bi prošli kroz svoja iskustva

u neprijetećim uvjetima

Onda mogu primijeniti riječi
za njihove stvarne kreacije

Reintegrirajući lijevu i
desnu hemisferu mozga.

Sada, vidjeli smo kako ovo vrijedi
za sve vrste umjetnosti

crtanje, slikanje, pravljenje kolaža-

ali ono što se čini da ima poseban utjecaj

je pravljenje maski.

Na kraju, te nevidljive
rane nemaju samo ime,

nego i lice.

Kada vojnici stvaraju ove maske

doslovno im omogućavaju da se
uhvate u koštac sa svojim traumama.

I nevjerojatno je koliko
često im to omogućava

da se bore protiv traume
i započnu zacjeljivati.

Sjećate se KLUB-a?

To je bilo stvarno iskustvo
jednoga od mojih pacijenata,

i kada je napravio svoju masku

mogao je pustiti sliku
koja ga je proganjala.

U početku je to bio težak proces
za tog člana vojničke službe,

ali s vremenom je počeo zamišljati
kako je KLUB maska,

a ne njegova nutarnja rana,

i svaki put kad bi napuštao sesiju

dao bi mi masku I rekao:
“Melissa, brini se za njega.”

S vremenom smo stavili KLUB u
kutiju da ga ona dalje sadržava,

I kada je vojnik napuštao NICoE

Odlučio je ostaviti KLUB-a.

Godinu dana poslije, vidio
je KLUB samo dvaput,

i oba se puta KLUB smijao

i vojnik se nije osjećao anksiozno.

Danas, kada god ovog vojnika
progoni neko traumatično sjećanje,

on slika.

Svaki puta kada naslika
ove uznemirujuće slike,

vidi ih manje ili ih uopće ne vidi.

Filozofi su govorili tisućama godina

kako je moć stvaranja

usko povezana s moći uništavanja.

Sada znanost pokazuje kako dio mozga

koji registrira traumatsku ozljedu

može biti i dio mozga koji također liječi.

A terapija umjetnosti nam pokazuje
kako ostvariti tu povezanost.

Pitali smo jednog od vojnih članova

da opiše kako je pravljenje maski
utjecalo na njegovo liječenje,

i ovo je rekao.

(Video) Vojnik:
Ti se potpuno fokusiraš na masku.

Fokusiraš se na crtanje

i za mene, blokada nestaje,

i ja sam uspio u tome.

i kada sam ju pogledao dva dana
kasnije, pomislio sam,

"Sranje, evo slike, evo
ključa, evo zagonetke,"

i od tada je sve samo lebdjelo.

Mislim, odatle je moje
liječenje postalo izvanredno,

zato što su govorili, Kurt
objasni ovo, objasni ovo.

i po prvi puta u 23 godine,

mogao sam, u stvari, otvoreno
pričati o tim stvarima, svima.

Mogao bih s tobom pričati o
tome sada, ako želiš,

jer je otključano.

To je nevjerojatno.

I dopustilo mi je da
stavim 23 godine PTSD-a

I traumatske ozljede mozga
zajedno na jedno mjesto

što se nikada prije nije dogodilo.

Oprosti.

Mellissa Walker: Posljednjih 5 godina

Napravljeno je preko 1000 maski.

Nevjerojatno, zar ne?

Hvala.

(Pljesak)

Voljela bih da sam ovaj proces
mogla podijeliti sa svojim djedom,

ali znam da bi on bio oduševljen

što nalazimo načine

kako pomoći u liječenju današnjim
i sutrašnjim vojnicima,

i pronalaženje izvora unutar njih

koje mogu koristiti

kako bi se izliječili.

Hvala.

(Pljesak)