Možemo li spriječiti kraj svijeta?

Postapokaliptična Zemlja, bez ljudi, čini se poput nečega iz znanstveno- fantastičnih TV-serija i filmova. Ali u ovom kratkom, iznenađujućem govoru, Lord Martin Rees poziva nas da razmislimo o našim stvarnim egzistencijalnim rizicima - o prirodnim i ljudskim prijetnjama koje bi mogle uništiti čovječanstvo. Kao zabrinut pripadnik ljudskog roda, on pita: Što je najgore što bi se moglo dogoditi?

Prije deset godina napisao
sam knjigu koju sam nazvao

"Naše posljednje stoljeće?"
Upitnik.

Moji izdavači izbacili su upitnik.
(Smijeh)

Američki izdavači promijenili su naslov

u "Naš posljednji sat."

Amerikanci žele trenutno
zadovoljenje i obrnuto.

(Smijeh)

Moja tema je bila:

Naša Zemlja postoji
45 milijuna stoljeća,

ali ovo stoljeće je posebno.

Ono je prvo u kojemu
jedna vrsta, naša,

drži budućnost planeta
u svojim rukama.

Kroz čitavu Zemljinu povijest,

prijetnje su dolazile iz prirode.

Bolesti, potresi, asteroidi i tako dalje...

Ali odsad nadalje, najveće
opasnosti dolaze od nas.

I više to nije samo nuklearna prijetnja.

U našem međupovezanom svijetu

mrežni se kvarovi mogu širiti globalno:

zračni promet može proširiti pandemije
cijelim svijetom u nekoliko dana,

a društvenim se mrežama
panika i glasine mogu proširiti

doslovno brzinom svjetlosti.

Previše se brinemo
zbog malih opasnosti -

malo vjerojatnih zrakoplovnih udesa,
kancerogenih tvari u hrani,

niskih doza radijacije,
i tako dalje...

Ali, mi i naši politički gospodari

u zabludi smo u vezi s
katastrofičnim scenarijima.

Najgori se, srećom,
još nisu dogodili.

I vjerojatno se neće ni dogoditi.

Ali, ako je događaj
potencijalno razoran,

vrijedi platiti značajnu premiju

kako bismo se osigurali od njega,
čak i ako nije izgledan,

baš kako se osiguravamo
protiv požara u kući.

Kako znanost nudi
sve više moći i obećanja,

i naličje postaje sve strašnije.

Postajemo sve ranjiviji.

Unutar nekoliko desetljeća,

milijuni će imati mogućnost

zlorabiti brzo
napredujuću biotehnologiju,

kao što danas zlorabe
cyber-tehnologiju.

Freeman Dyson,
u svom govoru na TED-u,

predvidio je da će djeca rutinski
dizajnirati i kreirati nove organizme

kao što se njegova generacija
igrala s priborom za kemiju.

Ovo možda graniči sa
znanstvenom fantastikom,

ali obistini li se i djelić njegova scenarija,

naš odnos prema okolišu
i sama naša vrsta

zasigurno ne bi dugo preživjeli neokrznuti.

Na primjer, postoje eko-ekstremisti

koji misle da bi za planet,
za Geu, bilo bolje,

kad bi bilo mnogo manje ljudi.

Što će se dogoditi
kad takvi ljudi ovladaju

tehnikama sintetičke biologije

koja će se proširiti do 2050.?

A dotad, druge znanstveno-
fantastične noćne more

mogle bi postati stvarnost:

pobuna glupih robota,

ili mreža koja se otme našoj kontroli,

svima nam prijete.

Možemo li se propisima
sačuvati od takvih rizika?

Svakako trebamo pokušati,
ali ti su pothvati

silno natjecateljski, silno globalizirani,

i toliko pokretani komercijalnim pritiskom,

da će što god bude moguće
učiniti negdje i biti učinjeno,

neovisno o ikakvim propisima.

Poput zakona o drogama -
pokušavamo urediti, ali ne uspijevamo.

Globalno selo imat će
svoje seoske idiote,

i oni će imati globalni utjecaj.

Kao što sam i rekao u svojoj knjizi,

bit će to grbava vožnja
kroz ovo stoljeće.

Naše će društvo nailaziti na zapreke -

doista, 50%-tna je vjerojatnost
ozbiljnog pogoršanja.

No, možemo li zamisliti događaje

koji bi mogli biti i gori,

koji bi mogli izbrisati sav život?

Kad je prvi put upotrijebljen
novi akcelerator čestica,

neki su se ljudi zabrinuto pitali

može li on uništiti Zemlju ili, još gore,

pokidati samo tkivo svemira?

Srećom, mogu vas utješiti.

Ja i drugi istaknuli smo da je priroda

iste eksperimente izvela

bezbroj puta dosad -

sudaranjem kozmičkih zraka.

Ali, znanstvenici bi trebali biti oprezni

s eksperimentima kojima stvaraju uvjete

kakvi nisu u prirodi viđeni.

Biolozi bi trebali izbjegavati
ispuštanje potencijalno razornih

genetski modificiranih patogena.

Usput, naša osobita odbojnost

prema rizičnosti stvarnih
egzistencijalnih katastrofa

ovisi o filozofskom i etičkom pitanju,

a ono je sljedeće...

Sagledajte dva scenarija.

Scenarij A uništava 90 posto čovječanstva.

Scenarij B uništava 100 posto.

Koliko je B gore od A?

Neki bi rekli da je 10 posto gori.

Broj mrtvih je 10 posto viši.

Ja tvrdim da je B neusporedivo gori.

Kao astronom, ne mogu vjerovati

da su ljudi kraj priče.

Imamo pet milijardi godina
prije nego sunce izgori,

i svemir će možda nastaviti zauvijek postojati.

Evolucija nakon ljudi,

ovdje na Zemlji i daleko izvan nje,

mogla bi biti duga koliko i darvinovski proces

koji je doveo do nas, a možda i čudesniji.

Buduće će se evolucije
zaista zbivati puno brže,

gledajući tehnološku vremensku crtu,

ne onu prirodne selekcije.

Tako da zasigurno,
gledajući te ogromne uloge,

ne bismo trebali prihvatiti
ni rizik od jedan naprema milijardu

da će ljudsko izumiranje spriječiti

ovaj ogroman potencijal.

Neka predviđanja

doista mogu biti znanstvena fantastika,

ali druga mogu biti uznemirujuće realna.

Važna je maksima da nepoznato

nije isto što i nevjerojatno.

Upravo zato mi na Sveučilištu Cambridge

ustanovljujemo centar u kojemu
ćemo proučavati kako ublažiti

ove egzistencijalne rizike.

Čini se da samo nekolicina ljudi smatra vrijednim

razmišljati o ovim potencijalnim katastrofama,

i trebamo svu pomoć
koju možemo dobiti od drugih.

Mi upravljamo ovom dragocjenom

blijedoplavom točkom
u nepreglednom kozmosu,

planetom s 50 milijuna
stoljeća pred sobom.

Zato nemojmo ugroziti tu budućnost.

Završio bih s citatom

velikog znanstvenika, Petera Medawara:

"Zvona koja zvone za čovječanstvo

poput su zvona alpskih goveda.

Pričvršćena su za naše vratove,

i naša je krivnja ako ne stvore

pjevan i melodičan zvuk."

Hvala vam puno.

(Pljesak)