Moja arhitektonska filozofija? Uključiti zajednicu u proces

Kada je prije 10 godina upitan da izgradi naselje za 100 obitelji u Čileu, Alejandro Aravena je pogledao u nesvakidašnju inspiraciju: mudrost favela i straćara. Umjesto da gradi velike zgrade s malim stambenim jedinicama, on je izgradio fleksibilne polu-kuće koje svaka obitelj može dograditi. Bio je to komplekasan problem, ali s jednostavnim rješenjem - jedan koji je došao radeči sa samim obiteljima. Sa pločom i prekrasnim slikama svog dizajna, Aravena nas vodi kroz tri projekta gdje pametno razmišljanje vodi do prekrasnog dizajna s pogodnostima.

Ako dizajn ima kakav utjecaj,

onda je to moć sinteze.

Što je kompleksniji problem,

to je potreba za jednostavnošću veća.

Zato dopustite da podjelim tri slučaja

u kojima smo pokušali primjeniti

dizajnersku moć sinteze.

Počnimo s globalnim izazovom urbanizacije.

Činjenica je da se ljudi sele u gradove

i čak iako protiv intuicije,
to je dobra vijest.

Dokazi pokazuju da je ljudima bolje
u gradovima.

Ali postoji problem kojeg bi nazvao

problem "3S" opasnost:

mjera (scale), brzina (speed)
i nedostatak sredstava (scarcity)

s kojima ćemo morati odgovoriti na
taj fenomen

nije zabilježen u povijesti.

Za vas da bi imali ideju,

od tri miljarde ljudi koji danas
žive u gradovima,

jedna miljarda su ispod linije siromaštva.

Do 2030, od pet miljardi ljudi

koji će živjeti u gradovima,

dvije miljarde će biti ispod
linije siromaštva.

To znači da ćemo morati izgraditi

jedan milijunski grad tjedno

s 10,000 dolara po obitelji

sljedećih 15 godina.

Jedno-milijunski grad tjedno

s 10,000 dolara po obitelji.

Ako ne riješimo tu jednadžbu,

nije da će ljudi prestati
dolaziti u gradove.

Dolaziti će svejedno,

ali živjeti će u slamovima, favelama

i nepropisnim nastambama.

Što učiniti? Dakle, odgovor bi mogao doći

iz samih favela i slamova.

Trag bi mogao biti u pitanju koje nam
je bilo postavljeno

prije 10 godina.

Pitali su nas da smjestimo 100 obitelji

koje su ilegalno nastanjivale

pola hektra u centru

grada Iquique u sjevernom Čileu

koristeći 10,000 dolara subvencije

s kojima smo morali kupiti zemljište,

pobrinuti se oko infrastrukture,

i izgraditi kuće koje će,
u najboljem slučaju,

biti oko 40 kvadratnih metara.

A usput su nam rekli

da je cijena zemljišta,

jer je u centru grada,

tri puta veća

nego što si socijalno stanovanje
može priuštiti.

Zbog težine pitanja,

odlučili smo se da uključimo obitelji

u proces shvaćanja ograničenja,

i počeli smo proces participarnog dizajna,

te testiranja onog što je bilo ponuđeno
na tržištu.

Samostojeće kuće,

30 obitelji bi moglo biti smješteno.

Kuće u nizu, 60 obitelji.

["100 obitelji"]
Jedini način da se svi smjeste

je bila gradnja u visinu,

i prijetili su nam

štrajkom glađu

ako se usudimo to ponuditi

kao rješenje,

jer nisu mogli te male stanove

proširiti.

Dakle zaključak s obiteljima --

i to je važno,
ne naš zaključak --

s obiteljima, je da imamo problem.

Morali smo inovirati.

Što smo učinili?

Dakle, obitelj srednje klase

živi razumno dobro

u oko 80 kvadratnih metara,

ali kad nema novca,

što tržište učini

je da se veličina kuće smanji

na 40 kvadrata.

Ono što smo mi rekli,

što ako,

umjesto razmišljanja o 40 kvadrata

kao maloj kući,

zašto ju ne bi smatrali

kao pola dobre kuće?

Kad preformuliramo problem

kao pola dobre kuće

umjesto male kuće,

ključno pitanje je, koju polovicu ćemo
izgraditi?

I smatrali smo da moramo učiniti
s javnim novcem

onu polovicu koju obitelji neće
moći napravit individualno.

Odredili smo pet konstrukcijskih uvjeta

koji su pripadali teškom dijelu kuće,

i vratili se obiteljima s dvije stvari:

ujediniti snage i podjeliti poslove.

Naš plan je bio nešto između

zgrade i kuće.

Kao zgrada, mogla bi pokrit troškove

skupog, dobro lociranog zemljišta,

a kao kuća, mogla bi se širiti.

Ako, u procesu u kojem neće biti potisnute

na periferiju za vrijeme dobivanja kuće,

obitelji zadrže svoju mrežu i posao,

znali smo da će proširenje
početi odmah.

Znači, došli smo s inicijalnog
socijalnog smještaja

na jedinicu srednje klase postignuto
samim obiteljima

unutar nekoliko tjedana.

To je bio naš prvi projekt

u Iquique prije 10 godina.

Ovo je naš zadnji projekt u Čileu.

Različiti dizjni, isti princip:

Pripremite okvir,

i od tad pa na dalje, preuzmu obitelji.

Svrha dizajna,

pokušati razumjeti i dati odgovor

na "3S" opasnost,

mjera, brzina, i nedostatak sredstava,

je kanaliziranje ljudskog
vlastitog gradbenog kapaciteta.

Nećemo riješiti jedan milijun ljudi
tjedno jednadžbu

ako ne iskoristimo vlastitu moć ljudi
za izgradnjom.

Dakle, s pravilnim dizajnom,

slamovi i favele možda nisu problem

već jedino moguće rješenje.

Drugi slučaj je kako dizajn može doprinjeti

održivosti.

U 2012., uključili smo se u natječaj

za Centar Inovativnosti Angelini,

i cilj je bio izgraditi

pogodnu okolinu za stvaranje znanja.

Prihvaćeno je da za takvu svrhu,

stvaranje znanja,

interakcija između ljudi,
kontakt lice u lice,

je važan, i tu smo se složili.

Ali za nas, pitanje
odgovarajuće okoline

je bilo doslovno pitanje.

Htjeli smo imati radni prostor

s odgovarajučom rasvjetom, temperaturom

i odgovarajučim zrakom.

Pitali smo se:

Da li nam tipična poslovna zgrada

pomaže u tom smislu?

Dakle, kako ta zgrada tipično izgleda?

To je kolekcija katova,

jedan na drugome,

s jezgrom u centru

s dizalima, stepenicama,
cjevima, žicama, svime,

i onda staklena "koža" izvana

koja, zbog direktne radijacije sunca,

stvara ogroman efekt staklenika iznutra.

Uz to, recimo čovjek

koji radi na sedmom katu

prolazi svaki dan trećim katom,

ali nezna što čovjek na tom katu

radi.

Mislil smo, dakle, možda moramo tu shemu
izokrenuti

naglavačke.

I ono što smo učinili je,

imat ćemo otvoren atrij,

šuplju jezgru,

istu kolekciju katova,

ali imat ćemo zidove
i masu na vanjskom rubu,

da kada sunce udari,

ne utječe direktno na staklo nego na zid.

Kada imate otvoren atrij iznutra,

u mogućnosti ste vidjeti što ostali rade

iz unutrašnjosti zgrade, i imate

bolji način kontrole svjetlosti,

te kad su zidovi i masa

na vanjskom rubu,

tada spriječavate
direktnu sunčevu radijaciju.

Isto taka možete otvoriti te prozore

i dobiti unakrsnu ventilaciju.

Napravili smo te otvore

u takvim razmjerima da mogu služiti

kao povišeni trgovi,

vanjski prostori kroz

cjelu visinu zgrade.

Ništa od toga nije raketna znanost.

Ne trebate sofisticirano programiranje.

Nije stvar tehnologije.

To je samo arhaičan,
primitivan zdrav razum,

i koristeći zdrav razum,

stigli smo s 120 kilowatta

po metru kvadratnom godišnje,

što je tipična potrošnja energije

za hlađenje staklenog tornja,

na 40 kilowatta po metru kvadratnom
godišnje.

Stoga s odgovarajučim dizajnom,

održivost je ništa
doli rigorozno korištenje

zdravog razuma.

Zadnji slučaj koji bi htio podjeliti
je kako dizajn

može dati najopsežnije odgovore

protiv prirodnih katastrofa.

Znate da je Čile, u 2010,

bio pogođen s 8.8 po Richterovoj skali jakim

potresom i tsunamijem,

i mi smo bili pozvani da radimo

u rekonstrukciji Constituciona,

u južnom dijelu zemlje.

Dobili smo 100 dana, tri mjeseca,

da napravimo plan za gotovo sve,

od javnih zgrada do javnog prostora,

cestovnih mreža, prijevoza, stanovanja,

i uglavnom kako zaštiti grad

od budućih tsunamija.

To je bilo novo u čilenskom
urabanom planiranju,

i bilo je u zraku nekoliko alternativa.

Prva:

Zabraniti radove na nultoj točki.

Trideset milijuna dolara
potrošeno pretežno

na izvlaštenje zemljišta.

To je točno o čemu se
ovih dana raspravlja u Japanu,

i ako imate discipliniranu populaciju

kao u Japanu, to može funkcionirati,

ali znamo da će u Čileu,

ta zemlja svejedno biti okupirana ilegalno,

dakle ta alternativa
je bila nerealna i nepoželjna.

Druga alternativa: izgraditi veliki zid,

teška infrastruktura za opiranje

energije valova.

Ova alternativa je bila lobirana
od strane

velikih građevinskih tvrtki,

jer je to značilo 42 milijuna dolara
ugovora,

i bila je isto tako politički preferirana,

jer nije trebalo izvlašćivanje zemljišta.

Ali Japan je dokazao da pokušaj opiranja

snagama prirode je beskoristan.

Stoga je ova alternativa bila neodgovorna.

Kao i kod procesa smještaja,

morali smo uključiti zajednicu

u način traženja rješenja za to,

i počeli smo
proces participarnog dizajniranja.

(Video)[Na španjolskom] Razglas:
Kakav grad želite?

Glasajte za Constitucion.

Idite u Otvorenu Kuću i izrazite
svoje mišljenje.

Sudjelujte!

Ribar: Ja sam ribar.

Dvadeset pet ribara radi za mene.

Gdje da ih povedem? U Šumu?

Muškarac: Zašto ne možemo imati betonsku
zaštitu?

Napravljenu kako treba, naravno.

Muškarac 2: Ja sam povijest Constituciona.

I vi ste došli ovdje da bi mi rekli da ne
mogu ovdje nastaviti živjeti?

Moja cjela obitelj je živjela ovdje,

ovdje sam odgojio svoju djecu,

i moja djeca će isto tako podići
svoju djecu ovdje,

i moji unuci
i svi ostali tako.

Zašto to namećete meni?

Vi! Vi to namećete meni!

U opasnoj zoni nisam ovlašten da gradim.

On sam to govori.

Muškarac 3: Ne, ne, ne, Nieves...

Alejandro Aravena: Neznam ako ste mogli

pročitati podnaslove, ali možete reći

po govoru tijela

da participirajući dizajn

nije hippie, romantična,

idemo svi sanjati zajedno o budućnosti
grada

vrsta stvari.

To je zapravo -- (Pljesak)

To zapravo nije ni s obiteljima

pokušaj pronalaženja pravog odgovora.

To je uglavnom pokušaj preciznog
identificiranja

pravog pitanja.

Nema ništa gore od dobrog odgovora

na krivo pitanje.

Dakle bilo je prilično jasno
nakon ovog procesa

ili se moramo povući

i otići jer je prenapeto,

ili ići korak dalje i pitati,

što ih još smeta?

Koje još probleme imate

i želite da se srede
sad kad će grad

biti osmišljen ispočetka?

I ono što su rekli bilo je,

gledajte, dobro je zaštiti grad od
budućih tsunamija,

stvarno smo zahvalni, ali sljedeći će doći
za, koliko, 20 godina?

Ali svake godine, mi imamo problema

s poplavama zbog kiša.

Uz to, mi smo usred

šumske regije zemlje,

a naši javni prostori su jadni.

Siromašno je i oskudno.

I porijeklo grada, naš identitet,

nije zapravo povezan sa srušenim zgradama,

povezan je s rijekom,

ali rijeka je javno nedostupna,

jer je obala u privatnom vlasništvu

Stoga smo razmišljali da moramo
stvoriti treću alternativu,

i naš pristup bio je protiv geografskih
prijetnji,

imati geografske odgovore.

Što ako, između grada

i mora

imamo šumu,

šumu koja se ne pokušava oduprijeti

snazi prirode,

već ju troši uvođenjem trenja?

Šuma koja bi mogla upijati vodu

i spriječiti poplave?

To bi moglo platiti povijesne dugove
javnih prostora,

i na kraju osigurati

demokratski pristup rijeci.

Dakle kao zaključak participativnom dizajnu,

alternativa je bila potvrđena politički i
društveno,

ali bilo je još pitanje cijene:

48 milijuna dolara.

Stoga smo učinili pregled

u javnom investicijskom sustavu,

i pronašli smo da ima tri mistarstva

s tri projekta na točno istoj lokaciji,

ne znajući o postojanju drugog projekta.

Njihov zbroj: 52 milijuna dolara.

Dakle dizajnerska moć sinteze

je pokušaj da se učini
efikasnija uporaba

deficitarnih sirovina u gradovima,

koje nisu novac već koordinacija.

Radeći tako, uspjeli smo uštedjeti

4 milijuna dolara, Ž
i zbog toga je šuma

danas u izgradnji.

(Pljesak)

Dakle bila to snaga vlastite gradnje,

snaga zdravog razuma,

ili snaga prirode, sve te snage

trebaju biti prevedene u formu,

i što ta forma modelira i oblikuje

nije cement, cigle, ili drvo.

To je sam život.

Dizajnerska moć sinteze

je samo pokušaj da se stavi

u nutarnju jezgru arhitekture

snagu samog života.

Puno hvala.

(Pljesak)