Ako dizajn ima kakav utjecaj, onda je to moć sinteze. Što je kompleksniji problem, to je potreba za jednostavnošću veća. Zato dopustite da podjelim tri slučaja u kojima smo pokušali primjeniti dizajnersku moć sinteze. Počnimo s globalnim izazovom urbanizacije. Činjenica je da se ljudi sele u gradove i čak iako protiv intuicije, to je dobra vijest. Dokazi pokazuju da je ljudima bolje u gradovima. Ali postoji problem kojeg bi nazvao problem "3S" opasnost: mjera (scale), brzina (speed) i nedostatak sredstava (scarcity) s kojima ćemo morati odgovoriti na taj fenomen nije zabilježen u povijesti. Za vas da bi imali ideju, od tri miljarde ljudi koji danas žive u gradovima, jedna miljarda su ispod linije siromaštva. Do 2030, od pet miljardi ljudi koji će živjeti u gradovima, dvije miljarde će biti ispod linije siromaštva. To znači da ćemo morati izgraditi jedan milijunski grad tjedno s 10,000 dolara po obitelji sljedećih 15 godina. Jedno-milijunski grad tjedno s 10,000 dolara po obitelji. Ako ne riješimo tu jednadžbu, nije da će ljudi prestati dolaziti u gradove. Dolaziti će svejedno, ali živjeti će u slamovima, favelama i nepropisnim nastambama. Što učiniti? Dakle, odgovor bi mogao doći iz samih favela i slamova. Trag bi mogao biti u pitanju koje nam je bilo postavljeno prije 10 godina. Pitali su nas da smjestimo 100 obitelji koje su ilegalno nastanjivale pola hektra u centru grada Iquique u sjevernom Čileu koristeći 10,000 dolara subvencije s kojima smo morali kupiti zemljište, pobrinuti se oko infrastrukture, i izgraditi kuće koje će, u najboljem slučaju, biti oko 40 kvadratnih metara. A usput su nam rekli da je cijena zemljišta, jer je u centru grada, tri puta veća nego što si socijalno stanovanje može priuštiti. Zbog težine pitanja, odlučili smo se da uključimo obitelji u proces shvaćanja ograničenja, i počeli smo proces participarnog dizajna, te testiranja onog što je bilo ponuđeno na tržištu. Samostojeće kuće, 30 obitelji bi moglo biti smješteno. Kuće u nizu, 60 obitelji. ["100 obitelji"] Jedini način da se svi smjeste je bila gradnja u visinu, i prijetili su nam štrajkom glađu ako se usudimo to ponuditi kao rješenje, jer nisu mogli te male stanove proširiti. Dakle zaključak s obiteljima -- i to je važno, ne naš zaključak -- s obiteljima, je da imamo problem. Morali smo inovirati. Što smo učinili? Dakle, obitelj srednje klase živi razumno dobro u oko 80 kvadratnih metara, ali kad nema novca, što tržište učini je da se veličina kuće smanji na 40 kvadrata. Ono što smo mi rekli, što ako, umjesto razmišljanja o 40 kvadrata kao maloj kući, zašto ju ne bi smatrali kao pola dobre kuće? Kad preformuliramo problem kao pola dobre kuće umjesto male kuće, ključno pitanje je, koju polovicu ćemo izgraditi? I smatrali smo da moramo učiniti s javnim novcem onu polovicu koju obitelji neće moći napravit individualno. Odredili smo pet konstrukcijskih uvjeta koji su pripadali teškom dijelu kuće, i vratili se obiteljima s dvije stvari: ujediniti snage i podjeliti poslove. Naš plan je bio nešto između zgrade i kuće. Kao zgrada, mogla bi pokrit troškove skupog, dobro lociranog zemljišta, a kao kuća, mogla bi se širiti. Ako, u procesu u kojem neće biti potisnute na periferiju za vrijeme dobivanja kuće, obitelji zadrže svoju mrežu i posao, znali smo da će proširenje početi odmah. Znači, došli smo s inicijalnog socijalnog smještaja na jedinicu srednje klase postignuto samim obiteljima unutar nekoliko tjedana. To je bio naš prvi projekt u Iquique prije 10 godina. Ovo je naš zadnji projekt u Čileu. Različiti dizjni, isti princip: Pripremite okvir, i od tad pa na dalje, preuzmu obitelji. Svrha dizajna, pokušati razumjeti i dati odgovor na "3S" opasnost, mjera, brzina, i nedostatak sredstava, je kanaliziranje ljudskog vlastitog gradbenog kapaciteta. Nećemo riješiti jedan milijun ljudi tjedno jednadžbu ako ne iskoristimo vlastitu moć ljudi za izgradnjom. Dakle, s pravilnim dizajnom, slamovi i favele možda nisu problem već jedino moguće rješenje. Drugi slučaj je kako dizajn može doprinjeti održivosti. U 2012., uključili smo se u natječaj za Centar Inovativnosti Angelini, i cilj je bio izgraditi pogodnu okolinu za stvaranje znanja. Prihvaćeno je da za takvu svrhu, stvaranje znanja, interakcija između ljudi, kontakt lice u lice, je važan, i tu smo se složili. Ali za nas, pitanje odgovarajuće okoline je bilo doslovno pitanje. Htjeli smo imati radni prostor s odgovarajučom rasvjetom, temperaturom i odgovarajučim zrakom. Pitali smo se: Da li nam tipična poslovna zgrada pomaže u tom smislu? Dakle, kako ta zgrada tipično izgleda? To je kolekcija katova, jedan na drugome, s jezgrom u centru s dizalima, stepenicama, cjevima, žicama, svime, i onda staklena "koža" izvana koja, zbog direktne radijacije sunca, stvara ogroman efekt staklenika iznutra. Uz to, recimo čovjek koji radi na sedmom katu prolazi svaki dan trećim katom, ali nezna što čovjek na tom katu radi. Mislil smo, dakle, možda moramo tu shemu izokrenuti naglavačke. I ono što smo učinili je, imat ćemo otvoren atrij, šuplju jezgru, istu kolekciju katova, ali imat ćemo zidove i masu na vanjskom rubu, da kada sunce udari, ne utječe direktno na staklo nego na zid. Kada imate otvoren atrij iznutra, u mogućnosti ste vidjeti što ostali rade iz unutrašnjosti zgrade, i imate bolji način kontrole svjetlosti, te kad su zidovi i masa na vanjskom rubu, tada spriječavate direktnu sunčevu radijaciju. Isto taka možete otvoriti te prozore i dobiti unakrsnu ventilaciju. Napravili smo te otvore u takvim razmjerima da mogu služiti kao povišeni trgovi, vanjski prostori kroz cjelu visinu zgrade. Ništa od toga nije raketna znanost. Ne trebate sofisticirano programiranje. Nije stvar tehnologije. To je samo arhaičan, primitivan zdrav razum, i koristeći zdrav razum, stigli smo s 120 kilowatta po metru kvadratnom godišnje, što je tipična potrošnja energije za hlađenje staklenog tornja, na 40 kilowatta po metru kvadratnom godišnje. Stoga s odgovarajučim dizajnom, održivost je ništa doli rigorozno korištenje zdravog razuma. Zadnji slučaj koji bi htio podjeliti je kako dizajn može dati najopsežnije odgovore protiv prirodnih katastrofa. Znate da je Čile, u 2010, bio pogođen s 8.8 po Richterovoj skali jakim potresom i tsunamijem, i mi smo bili pozvani da radimo u rekonstrukciji Constituciona, u južnom dijelu zemlje. Dobili smo 100 dana, tri mjeseca, da napravimo plan za gotovo sve, od javnih zgrada do javnog prostora, cestovnih mreža, prijevoza, stanovanja, i uglavnom kako zaštiti grad od budućih tsunamija. To je bilo novo u čilenskom urabanom planiranju, i bilo je u zraku nekoliko alternativa. Prva: Zabraniti radove na nultoj točki. Trideset milijuna dolara potrošeno pretežno na izvlaštenje zemljišta. To je točno o čemu se ovih dana raspravlja u Japanu, i ako imate discipliniranu populaciju kao u Japanu, to može funkcionirati, ali znamo da će u Čileu, ta zemlja svejedno biti okupirana ilegalno, dakle ta alternativa je bila nerealna i nepoželjna. Druga alternativa: izgraditi veliki zid, teška infrastruktura za opiranje energije valova. Ova alternativa je bila lobirana od strane velikih građevinskih tvrtki, jer je to značilo 42 milijuna dolara ugovora, i bila je isto tako politički preferirana, jer nije trebalo izvlašćivanje zemljišta. Ali Japan je dokazao da pokušaj opiranja snagama prirode je beskoristan. Stoga je ova alternativa bila neodgovorna. Kao i kod procesa smještaja, morali smo uključiti zajednicu u način traženja rješenja za to, i počeli smo proces participarnog dizajniranja. (Video)[Na španjolskom] Razglas: Kakav grad želite? Glasajte za Constitucion. Idite u Otvorenu Kuću i izrazite svoje mišljenje. Sudjelujte! Ribar: Ja sam ribar. Dvadeset pet ribara radi za mene. Gdje da ih povedem? U Šumu? Muškarac: Zašto ne možemo imati betonsku zaštitu? Napravljenu kako treba, naravno. Muškarac 2: Ja sam povijest Constituciona. I vi ste došli ovdje da bi mi rekli da ne mogu ovdje nastaviti živjeti? Moja cjela obitelj je živjela ovdje, ovdje sam odgojio svoju djecu, i moja djeca će isto tako podići svoju djecu ovdje, i moji unuci i svi ostali tako. Zašto to namećete meni? Vi! Vi to namećete meni! U opasnoj zoni nisam ovlašten da gradim. On sam to govori. Muškarac 3: Ne, ne, ne, Nieves... Alejandro Aravena: Neznam ako ste mogli pročitati podnaslove, ali možete reći po govoru tijela da participirajući dizajn nije hippie, romantična, idemo svi sanjati zajedno o budućnosti grada vrsta stvari. To je zapravo -- (Pljesak) To zapravo nije ni s obiteljima pokušaj pronalaženja pravog odgovora. To je uglavnom pokušaj preciznog identificiranja pravog pitanja. Nema ništa gore od dobrog odgovora na krivo pitanje. Dakle bilo je prilično jasno nakon ovog procesa ili se moramo povući i otići jer je prenapeto, ili ići korak dalje i pitati, što ih još smeta? Koje još probleme imate i želite da se srede sad kad će grad biti osmišljen ispočetka? I ono što su rekli bilo je, gledajte, dobro je zaštiti grad od budućih tsunamija, stvarno smo zahvalni, ali sljedeći će doći za, koliko, 20 godina? Ali svake godine, mi imamo problema s poplavama zbog kiša. Uz to, mi smo usred šumske regije zemlje, a naši javni prostori su jadni. Siromašno je i oskudno. I porijeklo grada, naš identitet, nije zapravo povezan sa srušenim zgradama, povezan je s rijekom, ali rijeka je javno nedostupna, jer je obala u privatnom vlasništvu Stoga smo razmišljali da moramo stvoriti treću alternativu, i naš pristup bio je protiv geografskih prijetnji, imati geografske odgovore. Što ako, između grada i mora imamo šumu, šumu koja se ne pokušava oduprijeti snazi prirode, već ju troši uvođenjem trenja? Šuma koja bi mogla upijati vodu i spriječiti poplave? To bi moglo platiti povijesne dugove javnih prostora, i na kraju osigurati demokratski pristup rijeci. Dakle kao zaključak participativnom dizajnu, alternativa je bila potvrđena politički i društveno, ali bilo je još pitanje cijene: 48 milijuna dolara. Stoga smo učinili pregled u javnom investicijskom sustavu, i pronašli smo da ima tri mistarstva s tri projekta na točno istoj lokaciji, ne znajući o postojanju drugog projekta. Njihov zbroj: 52 milijuna dolara. Dakle dizajnerska moć sinteze je pokušaj da se učini efikasnija uporaba deficitarnih sirovina u gradovima, koje nisu novac već koordinacija. Radeći tako, uspjeli smo uštedjeti 4 milijuna dolara, Ž i zbog toga je šuma danas u izgradnji. (Pljesak) Dakle bila to snaga vlastite gradnje, snaga zdravog razuma, ili snaga prirode, sve te snage trebaju biti prevedene u formu, i što ta forma modelira i oblikuje nije cement, cigle, ili drvo. To je sam život. Dizajnerska moć sinteze je samo pokušaj da se stavi u nutarnju jezgru arhitekture snagu samog života. Puno hvala. (Pljesak)