Kako pričamo o seksualnom napastovanju on-line

Trebamo obzirniji pristup u korištenju društvenih mreža za društvenu pravdu, kaže spisateljica i aktivistica Ione Wells. Nakon što je bila žrtva napada u Londonu, Wells je objavila pismo svom napadaču u studentskim novinama koje je postalo viralno i pokrenulo #NotGuilty kampanju protiv seksualnog nasilja i okrivljavanja žrtava. U ovom potresnom govoru, opisuje kako je dijeljenje njene vlastite priče dalo nadu drugima šalje snažnu poruku protiv kulture on-line posramljivanja.

Bio je travanj, prošle godine.

Bila sam vani s prijateljima

kako bi proslavili nečiji rođendan.

Nismo bili svi skupa već
nekoliko tjedana;

bila je to savršena večer,
svi ponovno zajedno.

Na kraju večeri,

uhvatila sam posljednji vlak podzemne
kako bih se vratila na drugu stranu grada.

Putovanje je teklo glatko.

Vratila sam se na svoju stanicu

i počela desetominutnu šetnju kući.

Kad sam skrenula za ugao moje ulice,

moja kuća vidjela se u daljini,

čula sam korake iza sebe

koji su se pojavili niotkuda

i ubrzavali su.

Prije nego sam imala vremena
shvatiti što se događa,

nečija ruka je bila oko mojih usta
tako da ne mogu disati,

i mladić koji je bio iza mene
povukao me na tlo,

lupio mi glavom o beton
nekoliko puta

dok mi lice nije počelo krvariti,

udarajući me u vrat i leđa,

i počeo napastovati, kidajući

odjeću s mene i govoreći mi da "ušutim,"
dok sam se

borila pokušavajući dozvati pomoć.

Svakim udarcem moje glave
u betonsko tlo,

kroz glavu mi je prošlo pitanje
koje me i danas muči:

"Hoće li se ovako sve završiti?"

Nisam shvatila da me pratio cijelim putem

otkako sam napustila stanicu.

Satima kasnije,

stajala sam bez majice, golih nogu
pred policijom,

dok su mi fotografirali posjekotine
i modrice na golom tijelu

kao forenzički dokaz.

Postoji malo riječi
da bih opisala osjećaje

ranjivosti, srama, uznemirenja
i nepravde koji su me obuzimali

u tom trenutku i tjednima nakon toga.

Ali želeći naći način
da prikupim te osjećaje

u nešto smisleno s čim bih se mogla
nositi,

odlučila sam učiniti što mi se
činilo najprirodnije:

pisala sam o tome.

Počelo je kao katarzična vježba.

Napisala sam pismo svom napadaču,

humanizirajući ga sa "ti,"

kako bih ga identificirala kao dio
te zajednice

koju je tako nasilno zlostavljao
te noći.

Naglašavajući njegovo djelovanje,
poput plimnog vala

napisala sam:

"Jesi li razmišljao o ljudima
u svom životu?

Ne znam tko su ljudi u tvom životu.

Ne znam ništa o tebi.

Ali znam ovo:

nisi napao samo mene te noći.

Ja sam kćer, prijatelj,

sestra, učenica,

rođakinja, nećakinja,

ja sam susjeda.

Ja sam radnica koja ljudima
poslužuje kavu

u kafiću pod prugom.

I svi ljudi koji imaju te
veze samnom

stvaraju moju zajednicu.

I ti si napao sve njih.

Povrijedio si istinu
za koju se nikad neću prestati boriti,

i koju svi ovi ljudi predstavljaju:

da postoji nebrojeno više
dobrih nego loših ljudi u svijetu."

Odlučna da ne dopustim
da ovaj incident naruši moju vjeru

u solidarnost moje zajednice
ili čovječanstva u cijelosti,

prisjetila sam se terorističkog napada
7. 7. 2005. u londonskom prijevozu,

i kako su gradonačelnik Londona,
i moji roditelji,

inzistirali da se vratimo u
podzemnu sljedećeg dana,

tako da nas ne odrede ili promjene

oni koji su učinili da se osjećamo
nesigurno.

Rekla sam svom napadaču,

"Izveo si svoj napad,

ali ja se vraćam u svoju podezmnu.

Moja zajednica neće osjećati strah
kada bude išla kući po mraku.

Ići ćemo zadnjim vlakovima kući,

i sami ćemo šetati ulicama,

jer nećemo prihvatiti i pasti
pod utjecaj ideje

da se dovodimo u opasnost
čineći to.

Nastavit ćemo
stupati skupa, poput vojske,

kada se prijeti nekom našem članu.

I to je borba u kojoj nećeš pobijediti."

Kada sam pisala ovo pismo --

(Pljesak)

Hvala vam.

(Pljesak)

Kada sam pisala ovo pismo,

učila sam za ispite na Oxfordu,

i radila sam u tamošnjim lokalnim
novinama.

Unatoč sreći zbog podrške obitelji
i prijatelja,

osamila sam se.

Nisam poznavala nikog tko je
to prije prošao,

barem sam tako mislila.

Čitala bih novinske izvještaje, statistike,
i znala koliko su učestali seksualni napadi,

ali nisam mogla imenovati nijednu osobu

za koju sam prije čula da priča o
ovakvom iskustvu.

U ponešto spontanoj odluci,

odlučila sam pismo objaviti
u studentskim novinama,

u nadi da ću doprijeti do
drugih u Oxfordu

koji su imali slično iskustvo
i osjećaju se slično.

Na kraju pisma,

pitala sam druge da pišu

pod "#NotGuilty,"

da naglase kako se preživjeli
mogu izraziti

bez osjećaja srama ili krivnje
vezano za to što se dogodilo --

da pokažemo da se možemo oduprijeti
seksualnom napastovanju.

Nisam očekivala da će
gotovo preko noći,

ovo objavljeno pismo postati viralno.

Uskoro smo primali
stotine priča

muškaraca i žena iz cijelog svijeta,

koje smo počeli objavljivati
na stranici koju sam postavila.

Hashtag je postao kampanja.

Majka iz Australije u 40-ima opisala je
kako ju je tijekom izlaska,

u kupaonicu pratio

muškarac koji ju je
opetovano hvatao za prepone.

Čovjek iz Nizozemske je opisao

kako je silovan na spoju tijekom posjeta
Londonu

i nisu ga shvatili ozbiljno
kada je prijavio slučaj.

Dobila sam osobne Facebook poruke
ljudi iz Indije i Južne Amerike,

s pitanjima kako tamo prenijeti
poruku kampanje?

Jedan od prvih doprinosa
bio je od žene koja se zvala Nikki,

koja je opisala kako je odrastala
uz oca koji ju je zlostavljao.

Prijatelji su mi pričali

o iskustvima koja su se dogodila
prošlog tjedna

do onih koja su se dogodila
godinama prije za koje nisam znala.

I što smo više tih poruka primali,

počeli smo dobivati i poruke nade --

od ljudi koji su bili osnaženi ovom
zajednicom glasova

koji su ustali protiv seksualnih napada
i okrivljavanja žrtava.

Žena imena Olivia je,

nakon opisa kako ju je napala

osoba kojoj je vjerovala
i o kojoj se brinula dugo vremena

rekla, "Pročitala sam puno priča
objavljenih ovdje,

i osjećam nadu kad vidim
da toliko žena ide naprijed,

da to mogu i ja.

Inspirirale su me mnoge,

nadam se da ću i ja jednom
biti tako snažna.

Sigurna sam da hoću."

Ljudi širom svijeta, počeli su
tweetati pod tim hashtagom,

i pismo je ponovno objavljeno
i pratio ga je državni tisak,

i preveli su ga na nekoliko jezika
širom svijeta.

Ali nešto me pogodilo
kod medijske pažnje

koju je ovo pismo dobivalo.

Da bi nešto bilo vijest s naslovnice,

s obzirom na samu riječ "vijest",

moramo pretpostaviti da to mora biti
nešto novo ili iznenađujuće.

Ali ipak, seksualno zlostavljanje
nije nešto novo.

Seksualni napadi,
zajedno s drugim nepravdama,

su stalno u medijima.

Ali kroz kampanju,

ove su nepravde oblikovane
ne samo kao priče iz novina,

već iskustva iz prve ruke
koja su utjecala na stvarne ljude

koji su stvarali,
uz solidarnost drugih,

ono što su trebali
i prije im je nedostajalo:

platformu za govor,

sigurnost da nisu sami
ili okrivljavanje za to što im se dogodilo

i otvorene rasprave koje će pomoći
smanjiti stigmu oko problema.

Glasovi onih na koje je to utjecalo
su bili u prvom planu priče --

ne glasovi novinara ili komentatora
na društvenim mrežama.

I zato je ta priča bila vijest.

Živimo u nevjerojatno povezanom svijetu

sa procvatom društvenih mreža,

što je naravno odličan resurs
u pokretanju društvenih promjena.

Ali smo postali i reaktivniji,

od najmanjih problema,
"Oh, moj vlak kasni,"

do najvećih nepravdi, rata,
genocida, terorističkih napada.

Naš osnovni odgovor postao je
brzo reagirati na bilo kakav problem

tvitajući, pišući na FB, hashtagovima --

bilo što da bismo drugima pokazali
da smo i mi reagirali.

Problem kod takvih masovnih reakcija

je da to nekad zapravo znači
da uopće nismo reagirali,

barem ne u smislu
da smo nešto zaista učinili.

Možda ćemo se osjećati bolje,

kao da smo pridonijeli
grupnom žalovanju ili bijesu,

ali to zapravo ništa ne mjenja.

I važnije,

nekad može ugušiti glasove

onih na koje nepravda
direktno utječe,

a čiji glas moramo čuti.

Zabrinjavajuće, također,
je to što neke reakcije na nepravdu

grade još više zidova,

upirući prstom
s nadom da ćete ponuditi lako rješenje

za složene probleme.

Jedan britanski tabloid,
prilikom objave mog pisma,

objavio je naslov

"Studentica s Oxforda pokreće
online kampanju da osramoti napadača."

Ali kampanja nikad nije bila
namijenjena tome.

Trebala je dozvoliti ljudima da pričaju
i učiniti da drugi slušaju.

Twitter trollovi brzo su stvorili
još više podjela,

komentirajući etničku pripadnost ili
primanja

kako bi progurali svoje predrasude.

A neki su me čak optužili
da sam lažirala cijelu stvar

kako bih progurala, i citiram,

moju "feministički program mržnje
muškaraca."

(Smijeh)

Znam, zar ne?

Kao da ću doći i reći,
"Hej ljudi! Ne mogu doći,

zaposlena sam pokušavajući
mrziti cijelu mušku populaciju

prije tridesete."

(Smijeh)

Gotovo sam sigurna

da ti ljudi ne bi govorili
stvari koje govore uživo.

Ali kao da je to što su iza ekrana,

u udobnosti svojeg doma

kada su na društvenim mrežama,

razlog zbog kojeg zaborave
da je to što rade javni čin --

da će to drugi čitati
i da će na njih utjecati.

Vraćajući se na moju analogiju
vraćanje na naše vlakove,

još jedna velika briga koju imam
oko ove buke koja eskalira

od naših online odgovora na nepravdu

je da sve vrlo lako može preći u
opisivanje nas kao povrijeđenih,

što može voditi do osjećaja poraza,

mentalne barijere, spriječiti nas da
vidimo priliku za pozitivnost ili promjenu

nakon negativne situacije.

Nekoliko mjeseci prije
početka kampanje

i ovoga što se meni dogodilo,

bila sam na TEDx događaju u Oxfordu,

i vidjela sam Zeldu le Grange kako priča,

bivšu tajnicu Nelsona Mandele.

Jedna od priča koju je ispričala
zaista me pogodila.

Pričala je o tome kada je Mandela
odveden pred sud

od stranje Južnoafričkog ragbi sindikata

nakon što je postavio pitanje
u vezi sportskih afera.

U sudnici,

prišao je odvjetnicima Sindikata,

pružio im ruku

i pričao sa svakim,
na njihovom jeziku.

Zelda je htjela prosvjedovati,

reći kako nemaju pravo na
njegovo poštovanje

nakon nepravde koju
su mu nanijeli.

Okrenuo joj se i rekao,

"Nikad ne dozvoli neprijatelju
da određuje temelje za bitku."

Čuvši te riječi,

nisam znala zašto su tako važne,

ali osjećala sam da jesu, i zapisala
sam ih u svoju bilježnicu.

I od tada puno razmišljam
o toj rečenici.

Osveta, ili izražavanje mržnje
prema

onima koji su nam učinili nešto nažao

možda se čini kao ljudski nagon
kada smo suočeni s nepravdom,

ali moramo izaći iz tog ciklusa

ako želimo transformirati
negativne događaje nepravde

u pozitivnu društvenu promjenu.

Inače to

omogućuje neprijatelju
određivanja temelja za bitku,

stvara binarni sustav,

gdje mi koji smo patili
postajemo oni pod utjecajem,

nasuprot njih, počinitelja.

I kao što smo se vratili na podzemnu,

ne možemo dozvoliti da naše platforme
za komunikaciju i zajednicu

budu mjesta gdje se mirimo s
porazom.

Ali ne želim obeshrabriti
odgovor na društvenim mrežama,

jer dugujem razvoj #NotGuilty kampanje
gotovo

u potpunosti društvenim mrežama.

Ali želim poticati promišljeniji pristup
načinu na

koji ih koristimo
da odgovorimo na nepravdu.

Za početak se zapitajmo dvije stvari.

Prvo: Zašto osjećam nepravdu?

U mom slučaju više je
odgovora na to pitanje.

Netko je povrijedio mene
i ljude koje volim

pod pretpostavkom da neće odgovarati

ili spoznati štetu koju je počinio.

Ne samo to, tisuće muškaraca
i žena pate svakog dana,

zlostavljani su, često u tišini,

ali je to i dalje problem koji nema
pozornost kao drugi problemi.

To je i dalje problem za koji
mnogi okrivljuju žrtve.

Sljedeće, zapitajte se:
Kako, u prepoznavanju tih razloga,

ja mogu djelovati da ih obrnem?

S nama, ovo je bilo pozivanje
krivca -- i mnogih drugih na odgovornost.

Bilo je prozivanje
za učinak koji su imali.

Davanje medijskog prostora
seksualnom zlostavljanju,

pokrećući rasprave među prijateljima,
obiteljima, u medijima

koje su predugo zatvorene,

naglašavajući da žrtve
ne smiju osjećati krivicu

za ono što im se dogodilo.

Imamo dalek put pred nama
u rješavanju ovog problema u cijelosti,

ali ovako

možemo koristiti društvene mreže
kao aktivan alat za društvenu pravdu,

kao alat za edukaciju,
poticanje dijaloga,

da bi ljudi na vlasti
bili svjesni problema

slušajući one na koje to direktno utječe.

Jer nekad pitanja nemaju lak odgovor.

Zapravo, rijetko imaju.

Ali to ne znači da ne možemo
dati promišljeni odgovor.

U situacijama gdje
ne možete ići i razmišljati

kako biste obrnuli
ovaj osjećaj nepravde,

još uvijek možete misliti,
možda ne što možete učiniti,

već nešto što možete ne učiniti.

Možete ne graditi zidove
boreći se protiv nepravde predrasudama,

mržnjom.

Možete ne pričati mimo onih
na koje nepravda direktno utječe.

Možete ne reagirati na nepravdu,
samo da biste ju zaboravili sljedeći dan,

jer je ostatak Twittera nastavio dalje.

Nekad je, ironično, ne reagiranje odmah

najbolja prva reakcija koju možemo imati.

Jer možda smo ljuti, uznemireni
i energizirani zbog nepravde,

ali promislimo naš odgovor.

Pozovimo ljude na odgovornost,
bez upadanja u kulturu

koja uživa u posramljivanju
i nepravdi nas samih.

Sjetimo se te podjele,

koju korisnici interneta često
zaboravljaju,

između kritike i uvrede.

Ne zaboravimo
misliti prije nego kažemo,

jer možda imamo ekran ispred nas.

Kada stvaramo buku na društvenim mrežama,

ne dozvolimo da uguši potrebe pogođenih,

dozvolimo joj da pojača njihove glasove,

tako da Internet postane mjesto
gdje niste iznimka

ako govorite o nečem
što vam se zaista dogodilo.

Svi ovi promišljeni pristupi
nepravdi

pozivaju temelje na kojima
je izgrađen internet:

da se povežemo, imamo signal,
da se spojimo --

svi ovi izrazi impliciraju
zbližavanje ljudi,

ne udaljavanje,

Jer ako u rječniku potražite riječ
"pravda",

prije kazne,

prije primjene zakona ili ovlasti,

dobijete:

"Održavanje onoga što je pravo."

I mislim da ima nema puno stvari
koje su "pravije" u ovom svijetu

od zbližavanja ljudi,

od zajednica.

I ako dozvolimo društvenim mrežama
da to isporuče,

onda mogu stvoriti vrlo snažan oblik
pravde.

Hvala vam puno.

(Pljesak)