Bio je travanj, prošle godine. Bila sam vani s prijateljima kako bi proslavili nečiji rođendan. Nismo bili svi skupa već nekoliko tjedana; bila je to savršena večer, svi ponovno zajedno. Na kraju večeri, uhvatila sam posljednji vlak podzemne kako bih se vratila na drugu stranu grada. Putovanje je teklo glatko. Vratila sam se na svoju stanicu i počela desetominutnu šetnju kući. Kad sam skrenula za ugao moje ulice, moja kuća vidjela se u daljini, čula sam korake iza sebe koji su se pojavili niotkuda i ubrzavali su. Prije nego sam imala vremena shvatiti što se događa, nečija ruka je bila oko mojih usta tako da ne mogu disati, i mladić koji je bio iza mene povukao me na tlo, lupio mi glavom o beton nekoliko puta dok mi lice nije počelo krvariti, udarajući me u vrat i leđa, i počeo napastovati, kidajući odjeću s mene i govoreći mi da "ušutim," dok sam se borila pokušavajući dozvati pomoć. Svakim udarcem moje glave u betonsko tlo, kroz glavu mi je prošlo pitanje koje me i danas muči: "Hoće li se ovako sve završiti?" Nisam shvatila da me pratio cijelim putem otkako sam napustila stanicu. Satima kasnije, stajala sam bez majice, golih nogu pred policijom, dok su mi fotografirali posjekotine i modrice na golom tijelu kao forenzički dokaz. Postoji malo riječi da bih opisala osjećaje ranjivosti, srama, uznemirenja i nepravde koji su me obuzimali u tom trenutku i tjednima nakon toga. Ali želeći naći način da prikupim te osjećaje u nešto smisleno s čim bih se mogla nositi, odlučila sam učiniti što mi se činilo najprirodnije: pisala sam o tome. Počelo je kao katarzična vježba. Napisala sam pismo svom napadaču, humanizirajući ga sa "ti," kako bih ga identificirala kao dio te zajednice koju je tako nasilno zlostavljao te noći. Naglašavajući njegovo djelovanje, poput plimnog vala napisala sam: "Jesi li razmišljao o ljudima u svom životu? Ne znam tko su ljudi u tvom životu. Ne znam ništa o tebi. Ali znam ovo: nisi napao samo mene te noći. Ja sam kćer, prijatelj, sestra, učenica, rođakinja, nećakinja, ja sam susjeda. Ja sam radnica koja ljudima poslužuje kavu u kafiću pod prugom. I svi ljudi koji imaju te veze samnom stvaraju moju zajednicu. I ti si napao sve njih. Povrijedio si istinu za koju se nikad neću prestati boriti, i koju svi ovi ljudi predstavljaju: da postoji nebrojeno više dobrih nego loših ljudi u svijetu." Odlučna da ne dopustim da ovaj incident naruši moju vjeru u solidarnost moje zajednice ili čovječanstva u cijelosti, prisjetila sam se terorističkog napada 7. 7. 2005. u londonskom prijevozu, i kako su gradonačelnik Londona, i moji roditelji, inzistirali da se vratimo u podzemnu sljedećeg dana, tako da nas ne odrede ili promjene oni koji su učinili da se osjećamo nesigurno. Rekla sam svom napadaču, "Izveo si svoj napad, ali ja se vraćam u svoju podezmnu. Moja zajednica neće osjećati strah kada bude išla kući po mraku. Ići ćemo zadnjim vlakovima kući, i sami ćemo šetati ulicama, jer nećemo prihvatiti i pasti pod utjecaj ideje da se dovodimo u opasnost čineći to. Nastavit ćemo stupati skupa, poput vojske, kada se prijeti nekom našem članu. I to je borba u kojoj nećeš pobijediti." Kada sam pisala ovo pismo -- (Pljesak) Hvala vam. (Pljesak) Kada sam pisala ovo pismo, učila sam za ispite na Oxfordu, i radila sam u tamošnjim lokalnim novinama. Unatoč sreći zbog podrške obitelji i prijatelja, osamila sam se. Nisam poznavala nikog tko je to prije prošao, barem sam tako mislila. Čitala bih novinske izvještaje, statistike, i znala koliko su učestali seksualni napadi, ali nisam mogla imenovati nijednu osobu za koju sam prije čula da priča o ovakvom iskustvu. U ponešto spontanoj odluci, odlučila sam pismo objaviti u studentskim novinama, u nadi da ću doprijeti do drugih u Oxfordu koji su imali slično iskustvo i osjećaju se slično. Na kraju pisma, pitala sam druge da pišu pod "#NotGuilty," da naglase kako se preživjeli mogu izraziti bez osjećaja srama ili krivnje vezano za to što se dogodilo -- da pokažemo da se možemo oduprijeti seksualnom napastovanju. Nisam očekivala da će gotovo preko noći, ovo objavljeno pismo postati viralno. Uskoro smo primali stotine priča muškaraca i žena iz cijelog svijeta, koje smo počeli objavljivati na stranici koju sam postavila. Hashtag je postao kampanja. Majka iz Australije u 40-ima opisala je kako ju je tijekom izlaska, u kupaonicu pratio muškarac koji ju je opetovano hvatao za prepone. Čovjek iz Nizozemske je opisao kako je silovan na spoju tijekom posjeta Londonu i nisu ga shvatili ozbiljno kada je prijavio slučaj. Dobila sam osobne Facebook poruke ljudi iz Indije i Južne Amerike, s pitanjima kako tamo prenijeti poruku kampanje? Jedan od prvih doprinosa bio je od žene koja se zvala Nikki, koja je opisala kako je odrastala uz oca koji ju je zlostavljao. Prijatelji su mi pričali o iskustvima koja su se dogodila prošlog tjedna do onih koja su se dogodila godinama prije za koje nisam znala. I što smo više tih poruka primali, počeli smo dobivati i poruke nade -- od ljudi koji su bili osnaženi ovom zajednicom glasova koji su ustali protiv seksualnih napada i okrivljavanja žrtava. Žena imena Olivia je, nakon opisa kako ju je napala osoba kojoj je vjerovala i o kojoj se brinula dugo vremena rekla, "Pročitala sam puno priča objavljenih ovdje, i osjećam nadu kad vidim da toliko žena ide naprijed, da to mogu i ja. Inspirirale su me mnoge, nadam se da ću i ja jednom biti tako snažna. Sigurna sam da hoću." Ljudi širom svijeta, počeli su tweetati pod tim hashtagom, i pismo je ponovno objavljeno i pratio ga je državni tisak, i preveli su ga na nekoliko jezika širom svijeta. Ali nešto me pogodilo kod medijske pažnje koju je ovo pismo dobivalo. Da bi nešto bilo vijest s naslovnice, s obzirom na samu riječ "vijest", moramo pretpostaviti da to mora biti nešto novo ili iznenađujuće. Ali ipak, seksualno zlostavljanje nije nešto novo. Seksualni napadi, zajedno s drugim nepravdama, su stalno u medijima. Ali kroz kampanju, ove su nepravde oblikovane ne samo kao priče iz novina, već iskustva iz prve ruke koja su utjecala na stvarne ljude koji su stvarali, uz solidarnost drugih, ono što su trebali i prije im je nedostajalo: platformu za govor, sigurnost da nisu sami ili okrivljavanje za to što im se dogodilo i otvorene rasprave koje će pomoći smanjiti stigmu oko problema. Glasovi onih na koje je to utjecalo su bili u prvom planu priče -- ne glasovi novinara ili komentatora na društvenim mrežama. I zato je ta priča bila vijest. Živimo u nevjerojatno povezanom svijetu sa procvatom društvenih mreža, što je naravno odličan resurs u pokretanju društvenih promjena. Ali smo postali i reaktivniji, od najmanjih problema, "Oh, moj vlak kasni," do najvećih nepravdi, rata, genocida, terorističkih napada. Naš osnovni odgovor postao je brzo reagirati na bilo kakav problem tvitajući, pišući na FB, hashtagovima -- bilo što da bismo drugima pokazali da smo i mi reagirali. Problem kod takvih masovnih reakcija je da to nekad zapravo znači da uopće nismo reagirali, barem ne u smislu da smo nešto zaista učinili. Možda ćemo se osjećati bolje, kao da smo pridonijeli grupnom žalovanju ili bijesu, ali to zapravo ništa ne mjenja. I važnije, nekad može ugušiti glasove onih na koje nepravda direktno utječe, a čiji glas moramo čuti. Zabrinjavajuće, također, je to što neke reakcije na nepravdu grade još više zidova, upirući prstom s nadom da ćete ponuditi lako rješenje za složene probleme. Jedan britanski tabloid, prilikom objave mog pisma, objavio je naslov "Studentica s Oxforda pokreće online kampanju da osramoti napadača." Ali kampanja nikad nije bila namijenjena tome. Trebala je dozvoliti ljudima da pričaju i učiniti da drugi slušaju. Twitter trollovi brzo su stvorili još više podjela, komentirajući etničku pripadnost ili primanja kako bi progurali svoje predrasude. A neki su me čak optužili da sam lažirala cijelu stvar kako bih progurala, i citiram, moju "feministički program mržnje muškaraca." (Smijeh) Znam, zar ne? Kao da ću doći i reći, "Hej ljudi! Ne mogu doći, zaposlena sam pokušavajući mrziti cijelu mušku populaciju prije tridesete." (Smijeh) Gotovo sam sigurna da ti ljudi ne bi govorili stvari koje govore uživo. Ali kao da je to što su iza ekrana, u udobnosti svojeg doma kada su na društvenim mrežama, razlog zbog kojeg zaborave da je to što rade javni čin -- da će to drugi čitati i da će na njih utjecati. Vraćajući se na moju analogiju vraćanje na naše vlakove, još jedna velika briga koju imam oko ove buke koja eskalira od naših online odgovora na nepravdu je da sve vrlo lako može preći u opisivanje nas kao povrijeđenih, što može voditi do osjećaja poraza, mentalne barijere, spriječiti nas da vidimo priliku za pozitivnost ili promjenu nakon negativne situacije. Nekoliko mjeseci prije početka kampanje i ovoga što se meni dogodilo, bila sam na TEDx događaju u Oxfordu, i vidjela sam Zeldu le Grange kako priča, bivšu tajnicu Nelsona Mandele. Jedna od priča koju je ispričala zaista me pogodila. Pričala je o tome kada je Mandela odveden pred sud od stranje Južnoafričkog ragbi sindikata nakon što je postavio pitanje u vezi sportskih afera. U sudnici, prišao je odvjetnicima Sindikata, pružio im ruku i pričao sa svakim, na njihovom jeziku. Zelda je htjela prosvjedovati, reći kako nemaju pravo na njegovo poštovanje nakon nepravde koju su mu nanijeli. Okrenuo joj se i rekao, "Nikad ne dozvoli neprijatelju da određuje temelje za bitku." Čuvši te riječi, nisam znala zašto su tako važne, ali osjećala sam da jesu, i zapisala sam ih u svoju bilježnicu. I od tada puno razmišljam o toj rečenici. Osveta, ili izražavanje mržnje prema onima koji su nam učinili nešto nažao možda se čini kao ljudski nagon kada smo suočeni s nepravdom, ali moramo izaći iz tog ciklusa ako želimo transformirati negativne događaje nepravde u pozitivnu društvenu promjenu. Inače to omogućuje neprijatelju određivanja temelja za bitku, stvara binarni sustav, gdje mi koji smo patili postajemo oni pod utjecajem, nasuprot njih, počinitelja. I kao što smo se vratili na podzemnu, ne možemo dozvoliti da naše platforme za komunikaciju i zajednicu budu mjesta gdje se mirimo s porazom. Ali ne želim obeshrabriti odgovor na društvenim mrežama, jer dugujem razvoj #NotGuilty kampanje gotovo u potpunosti društvenim mrežama. Ali želim poticati promišljeniji pristup načinu na koji ih koristimo da odgovorimo na nepravdu. Za početak se zapitajmo dvije stvari. Prvo: Zašto osjećam nepravdu? U mom slučaju više je odgovora na to pitanje. Netko je povrijedio mene i ljude koje volim pod pretpostavkom da neće odgovarati ili spoznati štetu koju je počinio. Ne samo to, tisuće muškaraca i žena pate svakog dana, zlostavljani su, često u tišini, ali je to i dalje problem koji nema pozornost kao drugi problemi. To je i dalje problem za koji mnogi okrivljuju žrtve. Sljedeće, zapitajte se: Kako, u prepoznavanju tih razloga, ja mogu djelovati da ih obrnem? S nama, ovo je bilo pozivanje krivca -- i mnogih drugih na odgovornost. Bilo je prozivanje za učinak koji su imali. Davanje medijskog prostora seksualnom zlostavljanju, pokrećući rasprave među prijateljima, obiteljima, u medijima koje su predugo zatvorene, naglašavajući da žrtve ne smiju osjećati krivicu za ono što im se dogodilo. Imamo dalek put pred nama u rješavanju ovog problema u cijelosti, ali ovako možemo koristiti društvene mreže kao aktivan alat za društvenu pravdu, kao alat za edukaciju, poticanje dijaloga, da bi ljudi na vlasti bili svjesni problema slušajući one na koje to direktno utječe. Jer nekad pitanja nemaju lak odgovor. Zapravo, rijetko imaju. Ali to ne znači da ne možemo dati promišljeni odgovor. U situacijama gdje ne možete ići i razmišljati kako biste obrnuli ovaj osjećaj nepravde, još uvijek možete misliti, možda ne što možete učiniti, već nešto što možete ne učiniti. Možete ne graditi zidove boreći se protiv nepravde predrasudama, mržnjom. Možete ne pričati mimo onih na koje nepravda direktno utječe. Možete ne reagirati na nepravdu, samo da biste ju zaboravili sljedeći dan, jer je ostatak Twittera nastavio dalje. Nekad je, ironično, ne reagiranje odmah najbolja prva reakcija koju možemo imati. Jer možda smo ljuti, uznemireni i energizirani zbog nepravde, ali promislimo naš odgovor. Pozovimo ljude na odgovornost, bez upadanja u kulturu koja uživa u posramljivanju i nepravdi nas samih. Sjetimo se te podjele, koju korisnici interneta često zaboravljaju, između kritike i uvrede. Ne zaboravimo misliti prije nego kažemo, jer možda imamo ekran ispred nas. Kada stvaramo buku na društvenim mrežama, ne dozvolimo da uguši potrebe pogođenih, dozvolimo joj da pojača njihove glasove, tako da Internet postane mjesto gdje niste iznimka ako govorite o nečem što vam se zaista dogodilo. Svi ovi promišljeni pristupi nepravdi pozivaju temelje na kojima je izgrađen internet: da se povežemo, imamo signal, da se spojimo -- svi ovi izrazi impliciraju zbližavanje ljudi, ne udaljavanje, Jer ako u rječniku potražite riječ "pravda", prije kazne, prije primjene zakona ili ovlasti, dobijete: "Održavanje onoga što je pravo." I mislim da ima nema puno stvari koje su "pravije" u ovom svijetu od zbližavanja ljudi, od zajednica. I ako dozvolimo društvenim mrežama da to isporuče, onda mogu stvoriti vrlo snažan oblik pravde. Hvala vam puno. (Pljesak)