Ljepota i raznolikost muslimanskog života

Bassam Tariq je bloger, filmaš, i halal mesar — ali jedna crta ujedinjuje njegov rad: Njegovu radost prema raznolikosti, ljudskosti naših individualnih iskustava. U ovom šarmantnom govoru, dijeli s nama isječak iz svog filma "Ove ptice hodaju" i slike iz svog obilaska 30 džamija u 30 dana — i podsjeća nas da se prisjetimo prekrasne složenosti unutar svih nas.

Ja sam bloger, filmaš i mesar,

i objasnit ću vam kako su povezani
ovi identiteti.

Počelo je prije četiri godine,

kada smo prijatelj i ja započeli naš
prvi post na Ramadan

u jednoj od najposjećenijih džamija
u New York Cityu.

Mnoštvo ljudi s bradama i kapicama
napunilo je ulice.

To je bio najljepši san FBI agenta.
(Smijeh)

Ali pošto smo bili dijelom
ove zajednice,

znali smo koliko je
gostoljubiv ovaj prostor.

Godinama sam gledao slike
ovog prostora koje ga prikazuju

kao beživotni i hladni monolit,

baš kao i stereotipnu sliku
američkog muslimanskog iskustva.

Frustriran ovim pristranim pogledom,

moj prijatelj i ja imali smo ludu ideju:

Prekinimo svoj post u drugoj džamiji
u drugoj državi

svake noći Ramadana

i podijelimo te priče na blogu.

Nazvali smo to: "30 džamija u 30 dana,"

i vozili smo se u svih 50 država

i podijelili priče više od 100 vrlo
različitih muslimanskih zajednica,

od Kambodžanskih izbjeglica
u predgrađima Los Angelesa

do crnih Sufija koji žive u šumama
Južne Karoline.

Ono što je proizašlo iz toga je
prekrasan i kompliciran portret Amerike.

Ova medijska pokrivenost
natjerala je novinare

da ponovno posjete
svoje muslimanske zajednice,

ali ono što je bilo stvarno uzbudljivo
je vidjeti ljude širom svijeta

inspirirane da naprave svoje putovanje
kroz 30 džamija.

Tu su bila čak i dva sportaša iz NFL-a

koji su uzeli slobodno u ligi
kako bi to učinili.

I kako je 30 džamija cvjetalo
širom svijeta,

ja sam zaglavio u Pakistanu
radeći na filmu.

Moj surežiser, Omar i ja bili smo na
prijelomnoj točci s mnogo naših prijatelja

oko toga kako pozicionirati film.

Film se zove "Ove ptice šeću."

i radi se o zastranjeloj uličnoj djeci

koja se bore kako bi pronašla
nešto slično obitelji.

Usredotočujemo se na složenosti
mladosti i obiteljske nesloge,

ali naši prijatelji gurali su nas
da komentiramo dronove i ciljana ubijanja

kako bi film bio "relevantniji",

svodeći te ljude koji su nam
povjerili svoje priče

u socio-političke simbole.

Naravno, nismo ih poslušali,

i umjesto toga, predstavljali
smo nježne geste ljubavi

i bljeskove mladosti.

Agenda iza našeg kinematografskog
uključivanja bila je samo empatija,

emocija koja većinom nedostaje u filmovima

koji dolaze iz naše regije svijeta.

I kako se "Ove ptice šeću" prikazivao
na međunarodnim filmskim festivalima,

napokon sam noge stavio
na tlo doma u New Yorku,

i sa svim tim dodatnim vremenom
i bez pravog novca,

moja žena mi je dala zadatak
da više kuham za nas.

I kad god bih otišao do mesara
kupiti halal meso,

nešto nije bilo kako treba.

Za vas koji ne znate, halal je termin
koji se koristi za meso

koje je uzgojeno i zaklano humano
slijedeći vrlo stroge islamske naputke.

Na nesreću, većina halal mesa u Americi

nije na razini koju traži moja vjera.

Što sam više učio
o tim neetičnim praksama,

osjećam sam se više povrijeđeno,

posebno jer su trgovine
iz moje vlastite zajednice

bile te koje su iskorištavale moju vjeru.

S uzburkanim emocijama,
i bez ikakvog iskustva u mesarstvu,

neki prijatelji i ja otvorili smo mesnicu

u srcu East Village modne četvrti.

(Smijeh)

Zovemo ju "Iskreni odresci",

i obnavljamo halal koristeći
organske, humano uzgojene životinje,

i čineći ih dostupnima i pristupačnima
za obitelji iz radničke klase.

Ne postoji nešto slično u Americi.

Najnevjerojatnije je što 90 posto
naših mušterija

nisu Muslimani.

Za neke, to je prvi put da se
susreću s Islamom

na tako intimnoj razini.

Dakle, svi ovi različiti projekti --
(Smijeh) --

rezultat su nemira.

To su organski odgovori
na poslove i kuratore

koji se trude previše pojednostaviti
moja uvjerenja i moju zajednicu,

i jedini način da pobijedim njihov stroj
je da igram po drugim pravilima.

Moramo se boriti inventivnim pristupom.

S povjerenjem, pristupom,
ljubavlju koju samo mi možemo donijeti

moramo bez isprike povratiti
naša uvjerenja

u svakoj pokretnoj slici,
u svakom komadu mesa,

jer ako ispiremo naše priče,
radi masovnog sviđanja,

ne samo da nećemo uspjeti,

nego ćemo biti pregaženi
od strane onih s više novca i resursa

da ispričaju naše priče.

Ali poziv za kreativnu hrabrost
nije zbog novosti ili važnosti.

To je jednostavno tako
jer su naše zajednice

tako prokleto jedinstvene i prekrasne.

Traže od nas da nađemo beskompromisne
načine da nas prepoznaju i poštuju.

Hvala vam.

(Pljesak)