Što veterinari znaju, a liječnici ne

Kako zovete veterinara koji brine o samo jednoj vrsti? Liječnik. U fascinantnom govoru Barbara Natterson-Horowitz Izlaže kako pristup zdravlju koji obuhvaća sve vrste može poboljšati medicinsku skrb za ljudske životinje — pogotovo kada se radi o mentalnom zdravlju.

Prije deset godina

jedan telefonski poziv
mi je promijenio život.

U to vrijeme radila sam kao kardiolog na
Kalfornijskom sveučilištu u Los Angelesu

na specijalizaciji slikovne dijagnostike
u kardiologiji.

Nazvao me veterinar iz
zoološkog vrta u Los Angelesu.

Jedna starija ženka čimpanze

probudila se s facijalnom klonulošću

i veterinari su se bojali
da je doživjela moždani udar.

Pitali su me da li bih
došla u zoološki vrt

i snimila srce životinje

radi utvrđivanja mogućeg
kardiološkog uzroka

Da ne bi bilo zabune,
u sjevernoameričkim zoološkim vrtovima

rade visoko kvalificirani,
licencirani veterinari

koji vode izvanrednu brigu o
svojim životinjskim pacijentima

No povremeno se ipak obraćaju
ljudskoj medicinskoj zajednici

pogotovo radi nekih
specijalističkih konzultacija,

i ja sam imala sreću da budem
pozvana da pomognem.

Imala sam priliku isključiti
moždani udar kod ove čimpanze

i provjeriti da ova gorila
nema puknuće aorte,

pregledati ovu aru
radi šuma na srcu,

provjeriti da ovaj kalifornijski tuljan
nema upalu perikardija,

a na ovoj slici slušam srce lava

nakon što mu je spašen život,
zajedničkim postupkom

veterinara i liječnika.

gdje smo drenirali 700 kubnih cm
tekućine iz srčane maramice

u kojoj je bilo srce ovog lava.

A ta procedura, koju sam radila
na mnogim ljudskim pacijentima,

bila je identična, s izuzetkom
ove šape i ovog repa.

Većinu vremena radila sam s liječnicima
u Medicinskom centru sveučilišta

diskutirajući simptome
i dijagnoze i terapije

za moje ljudske pacijente,

no dio vremena sam radila
u Zoološkom vrtu

s veterinarima, diskutirajući
simptome i dijagnoze i terapije

za njihove životinjske pacijente.

A ponekad, u jednom istom danu

išla sam u vizite u
Medicinski centar sveučilišta

i u Zoološki vrt.

I evo što mi je počelo
bivati sve jasnije.

Liječnici i veterinari u suštini brinu

o istim poremećajima kod svojih
životinjskih i ljudskih pacijenata:

kongestivno zatajenje srca,
moždani tumori,

leukemija, dijabetes,
artritis, ALS, rak dojke,

pa čak i psihijatrijski sindromi
poput depresije, anksioznosti,

kompulzija, poremećaja u prehrani
i samoozljeđivanja.

Sada moram nešto priznati.

Čak iako sam studirala komparativnu
fiziologiju i evolucijsku biologiju

na dodiplomskom studiju --

čak sam i svoju disertaciju pisala
o Darwinovoj teoriji --

spoznaja o značajnom preklapanju

poremećaja kod ljudi i životinja

došla mi je kao prijeko potreban
poziv na buđenje.

Tako sam se počela pitati,
uz sva ta preklapanja,

kako to da nikada nisam
pomislila da upitam veterinara

ili konzultiram veterinarsku literaturu

radi uvida u vezi nekog od
svojih ljudskih pacijenata?

Zašto nikada nisam, niti je itko od
mojih prijatelja i kolega liječnika

koje sam upitala prisustvovao
konferenciji veterinara?

Što se toga tiče,
zašto to uopće iznenađuje?

Mislim, svaki pojedini liječnik
prihvaća neku biološku povezanost

između životinja i ljudi.

Svaki lijek kojeg prepisujemo
ili kojeg sami uzimamo

ili dajemo našim obiteljima,

bio je prvo testiran na životinji.

No ima nešto veoma različito

kada se životinji daje
lijek ili ljudska bolest

i kada ona dobije
kongestivno zatajenje srca

ili dijabetes ili rak dojke,
sama od sebe .

Dakle, možda dio iznenađenja

dolazi od sve veće
odvojenosti u našem svijetu

između urbanog i neurbanog.

Znate, čujemo o tim gradskim klincima

koji misle da vuna raste na drveću

ili da se sir radi od biljke.

Pa, današnje bolnice za ljude

sve se više pretvaraju u
blistave katedrale tehnologije.

A to stvara psihološku distancu
između ljudskih pacijenata

koji se tamo liječe

i životinjskih pacijenata koji
žive u oceanima

i na farmama i u džunglama.

No, ja mislim da
postoji i dublji razlog.

Mi liječnici i znanstvenici intelektualno
prihvaćamo da je naša vrsta,

Homo sapiens, samo jedna vrsta,

ništa više jedinstvena
ili posebna od bilo koje druge.

Ali u svojim srcima,
ne vjerujemo sasvim u to.

Osjećam to i sama kada
slušam Mozarta

ili gledam slike Mars Rovera
na svom MacBooku.

Imam taj lagani osjećaj
ljudske posebnosti,

čak iako priznajem
znanstveno izolirajuću cijenu

toga što sebe smatramo
superiornom vrstom, izdvojenom.

No, ja se sada trudim.

Kada vidim ljudskog pacijenta
sada se uvijek pitam,

što životinjski doktori znaju
o ovom problemu, a što ja ne znam?

I, da li bi možda moja skrb za mog
ljudskog pacijenta bila bolja

ako ga gledam kao ljudskog
životinjskog pacijenta?

Evo par primjera uzbudljivih povezanosti

do kojih me doveo
ovakav način razmišljanja.

Zatajenje srca izazvano strahom.

Oko 2000. godine

ljudski kardiolozi "otkrili" su
emocionalno izazvano zatajenje srca.

Opisano je to u slučaju oca kockara
koji je svoju životnu ušteđevinu izgubio

jednim bacanjem kocke,

nevjeste ostavljene pred oltarom.

No pokazalo se da ta "nova"
ljudska dijagnoza

nije bila ni nova
niti jedinstveno ljudska.

Veterinari su dijagnosticirali,
liječili i čak sprečavali

emocionalno izazvane
simptome kod životinja

u rasponu od majmuna do flaminga,
od jelena do zečeva,

još od 1970-tih.

Koliko je ljudskih života
možda moglo biti spašeno

da je to veterinarsko znanje
bilo na raspolaganju

liječnicima hitne službe i kardiolozima?

Samoozljeđivanje.

Neki ljudski pacijenti
nanose sebi ozljede.

Neki si čupaju pramenove kose,

drugi se zaista režu.

Neki životinjski pacijenti
također ozljeđuju sami sebe.

Ima ptica koje čupaju svoja pera.

Ima pastuha koji učestalo grizu
svoje slabine sve dok ne prokrvare.

No veterinari imaju vrlo specifične
i vrlo učinkovite načine

za liječenje i čak sprečavanje
samoozljeđivanja

kod svojih pacijenata.

Ne bi li to veterinarsko znanje
trebalo staviti na raspolaganje

psihoterapeutima i
roditeljima i pacijentima

koji se bore sa samoozljeđivanjem?

Post-porođajna depresija i
post-porođajna psihoza.

Ponekad, ubrzo nakon poroda,

neke žene postaju depresivne,

a ponekad postaju ozbiljno
depresivne i čak psihotične.

Mogu zanemariti svoje novorođenče,

a u nekim ekstremnim slučajevima,

čak i ozlijediti dijete.

Veterinari za konje također
znaju da će ponekad

kobila, ubrzo nakon poroda,

zanemariti ždrijebe,
odbijajući da ga doji,

a u nekim će slučajevima
udarati ždrijebe kopitom, čak do smrti.

No veterinari su osmislili

intervenciju za ovaj
sindrom odbijanja ždrebeta

koja uključuje povećanje
oksitocina kod kobile.

Oksitocin je hormon povezivanja

pa to dovodi do obnovljenog interesa

za ždrijebe od strane kobile.

Ne bi li trebala ta informacija

biti na raspolaganju
porodničarima i ginekolozima

i obiteljskim liječnicima i pacijentima

koji se bore s post-porođajnom
depresijom i psihozom?

No unatoč svemu što ovo obećava,

nažalost, ponor između
naših područja ostaje velik.

Da bih to objasnila, bojim se da ću
morati razotkriti nešto prljavog rublja.

Neki liječnici mogu biti pravi snobovi

prema zdravstvenim djelatnicima
koji nisu doktori.

Govorim o zubarima i
optometričarima i psiholozima,

ali možda najviše o životinjskim doktorima.

Naravno, većina liječnika
ne zna da je danas teže

upisati se u veterinarske škole
nego u medicinske,

i da kada idemo u medicinsku školu,

učimo sve što je moguće znati

o jednoj vrsti, Homo sapiensu,

dok veterinari moraju učiti
o zdravlju i bolestima

sisavaca, vodozemaca,
gmazova, riba i ptica.

Zato ne krivim veterinare
što osjećaju ljutnju

zbog prezira i neznanja moje profesije.

Ali evo jednog veterinarskog:

Kako zovete veterinara

koji skrbi samo o jednoj vrsti? (Smijeh)

Liječnik. (Smijeh)

Smanjivanje jaza postala je moja strast,

i to radim kroz programe poput

Darwin u vizitama
na Kalifornijskom sveučilištu

gdje dovodimo eksperte za životinje
i evolucijske biologe

i uključujemo ih u
naše medicinske timove

s našim stažistima i specijalistima.

I putem Zoobiquity konferencija,

na koje dovodimo medicinske škole
zajedno s veterinarskim školama

radi skupnih diskusija

o bolestima i poremećajima
koje su zajedničke

životinjskim i ljudskim pacijentima.

Na Zoobiquity konferencijama

sudionici uče kako nam liječenje
raka dojke kod tigra

može pomoći da bolje liječimo rak dojke

kod odgajateljice u vrtiću;

kako razumijevanje policističkih
jajnika kod Holstein krave

može pomoći boljoj skrbi

za instruktoricu plesa
s bolnim menstruacijama;

i kako bolje razumijevanje
tretmana separacijske anksioznosti

kod preosjetljivog šetlandskog ovčara

može pomoći anksioznom djetetu
tijekom prvih dana u školi.

U Sjedinjenim državama a sada
međunarodno, na Zoobiquity konferencijama

liječnici i veterinari odlažu
svoje stavove i predrasude

na ulazu i okupljaju se kao kolege,

kao ravnopravni sudionici i kao doktori.

Konačno, mi ljudi smo također životinje

i vrijeme je da mi liječnici prigrlimo

životinjsku prirodu naših pacijenata i našu vlastitu

i pridružimo se veterinarima

u pristupu zdravlju koji obuhvaća sve vrste.

Zbog toga jer se pokazuje da

neke od najboljih i
najljudskijih medicina

prakticiraju doktori čiji
pacijenti nisu ljudi.

A jedan od najboljih načina
na koji možemo skrbiti

o ljudskim pacijentima
je da budno pazimo na to

kako svi ostali pacijenti na planetu

žive, rastu, obolijevaju i zacjeljuju.

Hvala vam.

(Pljesak).