Zašto bismo trebali vjerovati znanstvenicima?

Mnogi veliki svjetski problemi zahtjevaju postavljanje pitanja znanstvenika, ali zašto bismo im trebali vjerovati? Povjesničarka znanosti Naomi Oreskes duboko razmišlja o našem odnosu prema vjeri i ističe tri problema s uobičajenim stajalištima prema znanstvenim istraživanjima i daje svoje obrazloženje zašto bismo trebali vjerovati znanosti.

Svakodnevno smo suočeni s problemima
kao što su klimatske promjene

ili sigurnosti cjepiva

gdje moramo odgovoriti na
pitanja čiji se odgovori

oslanjaju na znanstvene informacije.

Znanstvenici govore o
globalnom zatopljenju.

Govore nam da su cjepiva sigurna.

Kako znati da su oni u pravu?

Zašto bi trebali vjerovati znanosti?

Činjenica je da mnogi od nas
ne vjeruju u znanost.

Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da

velika većina američke popoulacije

ne vjeruje da se klima
mijenja zbog ljudskih aktivnosti.

ne misle da postoji
evolucija prirodnom selekcijom,

i nisu uvjereni u sigurnost cjepiva.

Zašto bismo vjerovali znanosti?

Znanstvenici ne vole govoriti
o znanosti kao predmetu vjerovanja.

Oni bi suprostavili znanost i vjeru

smatrajući da je vjerovanje domena vjere.

Vjera je zasebna stvar
i različita od znanosti.

Doduše religija je zasnovana na vjerovanju

ili možda ishodu Paskalove oklade.

Blaise Pascal bio je matematičar
sedamnaestoga stoljeća

koji je pokušao dati znanstveno
objašnjenje na pitanje

trebamo li vjerovati u Boga

te njegova oklada glasi ovako:

Ako Bog ne postoji,

ali odlučim vjerovati u njega

neću izgubiti mnogo.

Možda par sati nedjeljom.

(Smijeh)

Ali ako On postoji i
ja ne vjerujem u njega,

onda sam u nevolji.

Pascal je zaključio da je bolje
da vjerujemo u Boga.

Ili kako je jedan od mojih
kolega profesora rekao,

"Zgrabio se za ogradu vjere."

Napravio je iskorak u vjeri

ostavljajući znanost i
racionalizam iza sebe.

Činjenica je za mnoge od nas

da su mnoge znanstvene
tvrdnje iskorak u vjeri.

Ne možemo sami prosuditi znanstvene
tvrdnje u većini slučajeva.

Ovo također vrijedi
za većinu znanstvenika

izvan okvira njihovih specijalnosti.

Ako bolje razmislimo,
geolog nam ne može reći

je li cijepljenje sigurno.

Većina kemičara nije
stručna u teoriji evolucije.

Fizičar vam ne može reći,

unatoč tvrdnjama nekih

uzrokuje li pušenje rak.

Ako i sami znanstvenici

moraju imati vjere

izvan vlastitih područja

zašto onda prihvaćaju
tvrdnje drugih znanstvenika?

Zašto vjeruju tvrdnjama jedni drugih?

Trebamo li vjerovati tim tvrdnjama?

Željela bih raspraviti
o tome da trebamo vjerovati

ali ne iz razloga što većina od nas misli.

Većina je u školi učila
da su razlog zašto bismo trebali

vjerovati u znanost - znanstvene metode.

Učili su nas da se znanstvenici drže metoda

i da one jamče

istinitost njihovih tvrdnji.

Metoda koju je većina naučila u školi

zvat ćemo ju udžbenička metoda,

hipotetska deduktivna metoda.

Prema standardnom
modelu, iz udžbenika,

znanstvenici razvijaju hipotezu, zaključuju

posljedice tih hipoteza

i zatim ih predstavljaju svijetu govoreći:

„Jesu li ovi zaključci istiniti?“

Možemo li ih promatrati
u sklopu stvarnog svijeta?

Ako su istinite, znanstvenici će reći:

„Odlično, znamo da je hipoteza točna.“

Postoje mnogi poznati
primjeri u povijesti znanosti

o znanstvenicima
koji su napravili upravo to.

Jedan od najpoznatijih primjera

dolazi iz rada Alberta Einsteina.

Kada je Einstein formulirao
opću teoriju relativnosti

jedan od zaključaka njegove teorije

bio je da prostor-vrijeme
nisu samo praznina

već sadrži materiju.

Ova je materija zakrivljena

u prisutnosti tijela
velike mase kao što je Sunce.

Ako je ova teorija istinita
to bi značilo da svijetlost

kako putuje od Sunca

bi trebala biti zakrivljena oko Sunca.

To je bila zapanjujuća teorija

i trebalo je nekoliko
godina da znanstvenici

budu u mogućnosti testirati ju,

učinili su to 1919.,

te se ispostavila istinitom.

Zvjezdana svjetlost zavija
kako putuje oko Sunca.

To je bila velika potvrda teoriji.

Smatrala se dokazom za istinitost

te radikalne nove ideje,

i izašla je u mnogim novinama

u cijelom svijetu.

Ponekad se ova teorija ili ovaj model

nazivaju deduktivno-nomologični model,

ponajprije zato što znanstvenici vole
komplicirati stvari.

Ali i zato što je u idealnom
slučaju riječ o zakonu.

Nomologičan znači imati veze sa zakonom.

U idealnom slučaju,
hipoteza nije samo ideja

nego i prirodni zakon.

Zašto je bitno da je prirodni zakon?

Jer ako je zakon, ne smije biti prekršen.

Ako je zakon onda je uvijek istinit.

u svako doba i na svakom mjestu

bez obzira na okolnosti.

Svi znate barem
jedan primjer poznatog zakona:

Einsteinovu slavnu jednadžbu E=MC2,

koja nam pokazuje vezu

između energije i mase.

A ta je veza istinita u svakom slučaju.

Ispostavilo se da postoji
nekoliko problema kod ovog modela.

Glavni problem je da je netočna.

Jednostavno nije istinita. (Smijeh)

A ja ću ispričati
tri razloga zašto je netočna.

Prvi je razlog logičan.

Problem je u pogrešci
potvrđivanja posljedičnog.

To je maštoviti način,
akademski način da se kaže

kako pogrešna teorija može
imati istinita predviđanja.

Samo zato što se predviđanje obistinilo

ne znači da logično
dokazuje ispravnost teorije.

Imam za to dobar primjer,
ponovno iz povijesti znanosti.

Ovo je slika Ptolemejevog sustava

sa Zemljom u središtu svemira

te Suncem i planetima
koji se gibaju oko nje.

U Ptolomejev su sustav vjerovali

mnogi učeni ljudi kroz stoljeća.

Zašto?

Odgovor je zato što je imao
mnoga predviđanja koja su se obistinila.

Ptolemejev sustav omogućio je astronomima

da naprave točna predviđanja
o gibanjima planeta,

isprva mnogo točnija predviđanja

od Kopernikove teorije
koju danas smatramo istinitom.

To je jedan od problema udžbeničkog modela.

Drugi problem je praktične prirode,

a to su pomoćne hipoteze.

Pomoćne su hipoteze pretpostavke

koje znanstvenici stvaraju

a da ih jesu ili nisu
pri tom svjesni.

Jedan važan primjer ovoga

Kopernikov je model

koji je u konačnici
zamijenio Ptolomejev sustav.

Kada je Nikola Kopernik tvrdio,

da Zemlja nije u središtu Svemira,

nego je Sunce u središtu Sunčeva sustava,

a Zemlja kruži oko Sunca.

Znanstvenici su smatrali
da ako je to istina

trebali bismo moći otkriti gibanje

Zemlje oko Sunca.

Ovaj slajd ovdje prikazuje koncept

poznat kao zvjezdana paralaksa.

Znanstvenici su smatrali
da ako se Zemlja giba

a mi promatramo istaknutu
zvijezdu, recimo, Sirius -

ja sam s Manhattana
pa ne vidim zvijezde

ail zamislite da ste na selu
da ste izabrali seoski život-

promatrate zvijezdu u prosincu te ju vidimo

naspram udaljenijih zvijezda u pozadini.

Ako napravimo isto opažanje
šest mjeseci poslije

kada se Zemlja pomaknula
u ovaj položaj u lipnju

promatramo tu istu zvijezdu
ali naspram drukčije pozadine.

Ova kutna razlika
naziva se zvjezdana paralaksa.

I to je predviđanje nastalo
na osnovi Kopernikova modela.

Astronomi u potrazi
za zvjezdanom paralaksom

nisu pronašli ama baš ništa.

Mnogi su ljudi tvrdili da ovo dokazuje
da je Kopernikov model netočan.

Pa što se dogodilo?

Gledajući unatrag možemo reći
da su astronomi stvarali

dvije pomoćne hipoteze, od kojih obje

danas smatramo netočnima.

Prva je bila pretpostavka
o veličini Zemljine orbite.

Astronomi su pretpostavljali
da je Zemljina orbita velika

s obzirom na udaljenost od zvijezda.

Danas bismo nacrtali ovakvu sliku,

koja je iz NASE,

i vidi se da je Zemljina orbita
zapravo vrlo mala.

Ustvari mnogo manja
nego što je ovdje prikazano.

Stoga je zvjezdana paralaksa

vrlo mala i jako ju je teško otkriti.

To vodi do drugog razloga

zašto predviđanje nije uspjelo,

jer su znanstvenici također pretpostavljali

da su teleskopi koje
posjeduju dovoljno osjetljivi

da otkriju paralaksu.

To se ispostavilo netočnim.

Sve do devetnaestog stoljeća

znanstvenici nisu mogli otkriti

zvjezdanu paralaksu.

Stoga postoji i treći problem.

Treći je problem činjenične prirode,

mnogo toga u znanosti ne prati udžbenik.

Većina toga u znanosti nije deduktivno,

nego je induktivno.

Pri tome mislim da znanstvenici
ne moraju nužno

započeti s teorijama i hipotezama,

ponekad počinju s opažanjima

stvari koje se događaju u svijetu.

Slavan primjer
za ovo je najpoznatiji

znanstvenik ikad, Charles Darwin.

Kada je Darwin kao mladić
otišao na putovanje brodom Beagle,

nije imao hipotezu niti teoriju.

Znao je samo da želi
imati karijeru znanstvenika

pa je počeo prikupljati podatke.

Znao je da mrzi medicinu

jer mu je bilo mučno pri pogledu na krv

zato je trebao alternativnu karijeru.

Počeo je prikupljati podatke.

Prikupio je mnogo toga
uključujući i poznate zebe.

Nakon što ih je prikupio
stavio ih je u vreću

bez ideje što bi one mogle značiti.

Nekoliko godina kasnije u Londonu

Darwin je pregledao podatke ispočetka

i razvio objašnjenje,

a to objašnjenje bila je
teorija prirodne selekcije.

Osim induktivne znanosti,

znanstvenici se često koriste modeliranjem.

Jedna od stvari koje znanstvenici
žele raditi u životu

je objasniti uzroke stvari.

A kako to učiniti?

Jedan je način izgraditi model

za testiranje ideje.

Ovo je slika Henryja Cadella

škotskog geologa iz 19. stoljeća.

Vidi se da je Škot jer nosi

lovačku kapu i gumene čizme.

(Smijeh)

Cadell je htio odgovoriti na pitanje

kako nastaju planine?

Jedna od stvari koje je uočio

jest da ako pogledamo planinu
kao što je Apalačko gorje

često se mogu pronaći stijene

koje su oblikovane

na određen način

što je predlagalo

da su zapravo bile
komprimirane sa strane.

Ova ideja kasnije je imala veliku ulogu

u raspravi o pomicanju kontinenata.

On je sagradio model, ludi izum

s polugama i drvima,
a evo i njegovih kolica,

kanti i velikog čekića.

Ne znam zašto nosi gumene čizme.

Možda će padati kiša.

Stvorio je fizički model kako bi

pokazao da možemo napraviti

obrasce u stijenama ili
kao u ovom slucaju u blatu,

koji su izgledali kao planine

ako ih komprimiramo sa strane.

To je bio dokaz o
oblikovanju planina.

Danas mnogi znanstvenici
vole raditi u zatvorenom,

pa ne grade stvarne modele

nego računalne simulacije.

Ali računalne simulacije donekle su modeli.

Oni su izrađeni pomoću matematike,

te kao i stvarni modeli
iz devetnaestog stoljeća

vrlo važni za razmišljanje o uzrocima.

Jedno od velikih nepoznanica
su klimatske promjene

i imamo mnoštvo dokaza

da se Zemlja zagrijava.

Crna linija na slajdu pokazuje

mjerenja koja su znanstvenici dobili

u proteklih 150 godina

a pokazuju da se temperatura Zemlje

jednoliko povećava

i možemo vidjeti
da u posljednjih 50 godina

postoji dramatični porast

od gotovo jednog Celzijevog stupnja,

ili skoro dva stupnja po Farenheitu.

Što pokreće tu promjenu?

Kako možemo znati što uzrokuje

primjetno zatopljenje?

Znanstvenici ovo mogu prikazati

pomoću računalne simulacije.

Dijagram prikazuje računalnu simulaciju

koja uzima u obzir različite faktore

za koje znamo da utječu na klimu na Zemlji,

kao što su sulfati iz onečišćenog zraka,

vulkanska prašina od vulkanskih erupcija,

promjene u Sunčevu zračenju,

i staklenički plinovi.

Postavilo se pitanje

koje će raspon varijabli stavljen u mdoel

prikazati ono što vidimo u stvarnom životu?

Ovdje je stvarni život u crnoj boji.

A ovdje u svjetlo sivoj boji,

i odgovor je

model koji uključuje je odgovor E na SAT-u,

sve navedeno.

Jedini je način na koji možemo prikazati

dobivena temperaturna mjerenja

ako promatramo zajedno sve navedeno,

uključujući i stakleničke plinove,

pa možemo vidjeti da porast

stakleničkih plinova prati

dramatični porast temperature

u posljednjih 50 godina.

Zato klimatolozi tvrde

da nije samo da znamo
da se klimatske promjene događaju,

već su staklenički plinovi uveliko

razlog za ova zbivanja.

Budući da postoje različite stvari

kojima se znanstvenici bave,

filozof Paul Feyerabend je rekao:

„Jedino načelo u znanosti

koje ne koči napredak je: Sve je dopušteno.“

Ovaj je citat često
bio uzet iz konteksta

jer Feyerabend nije želio reći

da je u znanosti sve dopušteno.

Želio je zapravo reći,

cijeli citat ide ovako:

„Ako me natjerate da kažem

koja je znanstvena metoda

ja bih rekao: sve je dopušteno.““

Želio je reći

Da znanstvenici rade različite stvari.

Znanstvenici su kreativni.

Ovo povlači za sobom pitanje:

Ako znanstvenici ne koriste
jedinstvenu metodu

kako onda odlučuju

Što je točno, a što ne?

Tko odlučuje?

Odgovor je, znanstvenici odlučuju

na temelju procjene dokaza.

Znanstvenici prikupljaju
dokaze na različite načine,

ali kako god ih prikupili,

podvrgavaju ih temeljitom ispitivanju.

Ovo je navelo sociologa Roberta Mertona

da se usredotoči na pitanje
kako znanstvenici

ispituju podatke i dokaze

a to rade na način koji se zove

„organizirani skepticizam“.

Smatrao je to organiziranim

jer znanstvenici to rade zajedno

kao grupa

i skeptično, jer tome pristupaju

s nepovjerenjem.

To znači da je težina dokaza

na osobi s novim tvrdnjama.

U tom smislu je znanost
u suštini konzervativna.

Teško je uvjeriti znanstvenu zajednicu

da kaže:
„Da, znamo nešto i to je istinito.“

Unatoč popularnosti koncepta

o radikalnim promjenama mišljenja

ipak uočavamo da su

vrlo velike promjene
u znanstvenom mišljenju

relativno rijetke u povijesti znanosti.

To nas u konačnici vodi do sljedećeg:

Ako znanstvenici
kolektivno prosuđuju dokaze,

to dovodi povjesničare na pitanje

postojanja konsenzusa,

a na kraju i tvrdnje

da je znanost,

i znanstvena spoznaja

jednoglasna odluka znanstvenih stručnjaka,

koji kroz proces temeljitog proučavanja,

zajedničkog promatranja,

procjenjuju dokaze

i dolaze do zaključka o tome

je li nešto jest ili nije.

Stoga znanstveno mišljenje možemo shvatiti

kao jednoglasnu odluku stručnjaka.

Također možemo promatrati znanost

kao neku vrstu porote,

osim sto je to posebna vrsta porote.

To nije porota vaših vršnjaka,

nego porota štrebera.

Porota muškaraca i žena s doktoratom,

i za razliku od uobičajene porote,

koja ima samo dva izbora

kriv ili nije kriv,

znanstvena porota ima brojne izbore.

Znanstvenici mogu reći
da je nešto istinito.

Ili mogu reći da je to neistinito.

Ili da je to možda istinito

Ali potrebno je još posla
i prikupiti više dokaza.

I mogu reći da je nešto možda istinito,

ali se ne zna odgovor na pitanje

pa će se ostaviti sa strane

i vratiti se tomu kasnije.

Za to znanstvenici
kažu da je beskompromisno.

Ovo nas vodi do zadnjeg problema:

Ako je znanost ono
što znanstvenici kažu da je,

nije li to onda poziv na autoritet?

Nisu li nas u školi učili

da je poziv na autoritet logična pogreška?

Ovdje stoji paradoks moderne znanosti,

paradoks zaključka do kojeg su došli

povjesničari,filozofi i sociolozi,

da je znanost pozivanje na autoritet,

ali ne autoritet pojedinca

bez obzira koliko pametan bio

Kao Platon, Sokrat ili Einstein.

Ona je autoritet cijele zajednice.

Zamislite to kao
neku vrstu mudrosti gomile,

ali vrlo posebne gomile.

Znanost se poziva na autoritet

ali se ne temelji na pojedincu

bez obzira koliko on bio pametan.

Temelji se na zajedničkoj mudrosti

kolektivnom znanju i radu

svih znanstvenika koji su radili

na određenom problemu.

Znanstvenici imaju neku
vrstu kolektivnog nepovjerenja,

"pokaži mi" kulturu,

prikazana ovom ženom

koja pokazuje kolegama svoje dokaze.

Ovi ljudi, naravno,
ne izgledaju kao znanstvenici

Jer izgledaju previše sretno.

(Smijeh)

Ovo me vodi do konačnog zaključka.

Mnogi od nas ustaju ujutro.

Vjeruju svojim autima.

Kad razmislimo o tome, ja sam s Manhattana,

ovo je loša analogija,

ali mnogi Amerikanci koji nisu s Manhattana

ustaju ujutro i ulaze u auto

upale auto i on radi

Nevjerojatno dobro.

Moderni se automobili rijetko kada pokvare

Zašto je to tako?
Zašto auti rade tako dobro?

To nije zbog genijalnosti Henryja Forda

Karla Benza ili Elona Muska.

Nago zato što su moderni automobili

proizvod više od sto godina rada

stotina i tisuća

pa i desetaka tisuća ljudi.

Moderni je automobil proizvod

zajedničkog rada, znanja i iskustva

svakog muškarca i žene koji je ikad radio

na autu,

a pouzdanost tehnologije rezultat je

zajedničkog truda.

Ne profitiramo samo od genijalnosti Benza

Forda i Muska,

nego i zajedničke
inteligencije i teškog rada

svih ljudi koji su ikad radili

na modernom autu.

Isto vrijedi i za znanost,

samo što je puno starija.

Temelj povjerenja u znanost kao i

temelj povejerenja u tehnologiju,

ali i temelj vjerovanja svemu ostalome

je iskustvo.

To ne bi trebalo biti slijepo vjerovanje

kao ni slijepo vjerovanje u bilo što

Povjerenje u znanost kao znanost po sebi

trebalo bi biti utemeljeno na dokazu

a to znači da bi znanstvenici

trebali postati bolji komunikatori.

Trebali bi objašnjavati
ne samo ono što znaju

nego i kako to znaju

što znači da mi trebamo
postati bolji slušatelji.

Hvala lijepa.

(Pljesak)