Karavana nade | Rüdiger Nehberg | TEDxTUHHSalon

Ovaj je govor održan na lokalnom TEDx događaju, neovisno o TED-konferencijama. Rüdiger Nehberg sa svojom se organizacijom za ljudska prava Target bori protiv zločina ženskog obrezivanja. Želi zaustaviti tu strašnu tradiciju, koja već godinama odnosi na tisuće života djevojčica i žena. U svom izlaganju priča svoju priču koja oduzima dah, a vodi kroz pustinje i konferencijske dvorane arapskih zemalja, te o tome koliko uspješno dijeli svoju ideju u islamskom svijetu.

(Pljesak)

Bok dragim ljudima iz cijelog svijeta!

Dobrodošli na prezentaciju mog projekta.

Projekta koji vodimo moja žena i ja.

Borba je to za kraj ženskog obrezivanja,

što je za mene najgori
zločin čovječanstva.

To se događa već više od 5 000 godina.

Društvo protiv žena, i još uvijek
imamo 6 000 žrtava dnevno.

Prije svega bih se želio predstaviti.

Zovem se Rüdiger i dolazim iz Hamburga.

Tamo sam 25 godina vodio slastičarnicu.

Možete pretpostaviti da me takav posao
nije zadovoljavao.

Nisam osjećao nikakav izazov
i zato sam bio sretan

što sam se razumio
u preživljanje u divljini

pa sam mogao izvesti
razne zanimljive akcije.

Primjerice to što sam s masivnim deblom

preko Atlantika otputovao
od Afrike do Brazila.

Na jedrima je pisao apel
brazilskom predsjedniku države

da zaustavi genocid koji je prijetio
posljednjim slobodnim

Indijancima, plemenu Yanomami.

Bila je to plovidba gdje sam više bio
pod morem, nego nad njim,

više podmornica nego "nad-morninca".

Pa ipak je takva akcija bila potrebna
kako bi se uhvatilo zanimanje medija

i kako bi čak i malen čovjek poput mene

mogao izraziti svoju molbu
u cijelom svijetu.

Godine 1977. sam s vlastitom karavanom

prošao poprijeko Danakilske
pustinje u Etiopiji.

U to je vrijeme tamo bjesnio rat
između Eritreje i Etiopije

i na vlastite smo oči postali
svjedocima tih ubojstava.

Unatoč svim strahotama koje smo doživjeli,

doživjeli smo u drugu ruku

neizmjernu gostoljubivost muslimana
koji su nas pratili.

Beduinska, arapska gostoljubivost.

Dvaput se dogodilo da su nas napali,

a naša dva tjelohranitelja
koje ovdje vidite

sa svojim su tijelima stali pred nas,

poput ljudskog štita, i rekli napadačima:

"Ovo su moji gosti.

Ako ih želite ubiti,
morate pucati kroz nas."

Nešto slično nisam doživio
ni u jednoj drugoj kulturi.

I već sam tada u mlađim godinama naučio

da ne možemo islam reducirati
samo na terorizam.

Ni kršćani ne žele biti reducirani
samo na svoj terorizam,

npr. na istrebljenje Indijanaca,
na inkviziciju, na križarske ratove,

već radije na stvarne vrijednosti,

poput ljubavi prema bližnjem, socijalnoj
odgovornosti i Povelji o ljudskim pravima.

To su vrijednosti
za koje se isplati boriti.

Nakon brojnih godina ponovno sam
se našao u toj Danakilskoj pustinji,

zajedno sa svojom suprugom, Annette,

i čuli smo tada

o tom luđačkom zločinu:
ženskom obrezivanju.

Kada sam tada čuo da su 90 %
od svakodnevnih žrtava muslimanke,

a ostale su kršćanke ili neke druge vjere,

pomislio sam:
"Kako jedna svjetska religija

poput islama, pokraj svog ostalog terora,

može dopustiti da im se još i to
pripisuje, i da uopće ne proturiječe?

I nastala je ideja

da one na najvišim pozicijama u
islamu natjeram da

taj običaj proglase grijehom.

Potražili smo suučesnike
u njemačkim organizacijama.

Nismo ih pronašli.

Tamo smo morali slušati

kako smo sad stvarno poludjeli.

"O islamu se ne može razgovarati."

I rekli su da će mi tamo prerezati grlo.

Na savjete Amnesty Internationala

jednostavno smo osnovali
vlastitu organizaciju

i postali neovisni o
kukavicama i skeptičarima.

Kako bismo uopće mogli
pobijediti u toj borbi

trebale su nam slike - koje nismo imali.

Zato smo Annette i ja ponovno
krenuli u pustinju

kako bi sa skrivenim kamerama
uslikali sve to.

One najgore, krvave slike neću
vam pokazati,

ali htio bih kratko skicirati taj zločin.

Roditelji i rodbina zgrabe djevojčice

u nekom trenutku od četvrtog
tjedna života do udaje,

polože ih na zemlju, sjednu im na udove

i bez anestezije im odrežu

klitoris i stidne usne

te im iglom za krpanje zašiju vaginu,

bez anestezije,
sa smiješnim "instrumentima",

bez poznavanja higijene i anatomije.

Vagina mora tako srasti.

Ono što preostane je rupica
veličine zrna riže.

Mokrenje sada traje 15 minuta.

Kada dobiju mjesečnicu
muče se po 2 tjedna.

To neizmjerno uništava tijelo, dušu
i otima im dostojanstvo.

To je početak tzv. faraonskog obrezivanja.

Nastavlja se u prvoj bračnoj noći.

Muškarac je mora otvoriti.

Nikada još nije vidio nagu ženu.

Ujaci su mu rekli:

"Ah, Ibrahime, to nije nikakav problem.

Namažeš penis vazelinom i snažno probiješ.

Ako ne uspiješ, isto nema veze.

Onda uzmeš nož i prerežeš je."

To je faraonsko obrezivanje.

Pritom trećina djevojki umre.

Ovu su obrezali prije tri mjeseca.

Od šoka je izgubila moć govorenja.

Ovo su zemlje u kojima se žene obrezuje,
neke su i u Aziji.

Većinom vladaju muslimani.

Kad god smo pitali muslimane:
"Zašto ste to učinili?",

najčešći je odgovor bio:

"Ah, pa to moramo raditi,
to piše u Kuranu."

Ništa od toga ne piše u Kuranu.

Baš suprotno. Svaki vjernik

pet puta dnevno u molitvi priznaje

kako je Alah jedinstven, Stvoritelj.
Savršen. Nepogrešiv.

Ali čini se da ne vjeruju u ono što mole.

Podmeću Alahu da je neka šeprtlja,
da je krivo stvorio žene.

Zbog toga se sad, poput bijednika,

usuđuju rezati žene.

No, barem smo nabavili slike.

Prvo smo razgovarali s ovim sultanom.

Odobrio nam je konferenciju na kojoj će se
okupiti voditelji svih klanova.

Dva su dana trajale žestoke diskusije,

no ministar zdravstva bio je
na našoj strani,

najviši šeici također.

Došlo je do prave odluke.

Običaj se kosi sa svim ljudskim pravima
te s religijom.

Moramo ga zabraniti.

Mudri sultan zadnji je potpisao
taj novi plemenski zakon.

Ako poznajete Afriku i navike plemena,

onda znate da to tim ljudima
nešto i znači.

Slavili smo i nizali slične uspjehe
i u drugim zemljama.

Još jedan primjer: Mauritanija

Tamo je glavni vjerski poglavar,

veliki muftija zemlje, dopustio da

njegovu poruku - da se radi o zločinu -

napišemo na zastave i nosimo do oaza.

Tjednima smo bili na putu
s tek nekoliko devi.

Imali smo stotine zastava
i gdje god bi došli

dočekale su nas samo otvorene uši i ruke

i povijesna, sveta gostoljubivost.

Kada smo na kraju pak htjeli
napustiti zemlju

rekao je veliki učitelj i veliki muftija:

"Rüdiger, hoćeš sada zbilja propješačiti
svih 35 zemalja?

Alah ti ipak neće dati toliko
dugačak životni vijek."

U pravu je.

Imam 80 godina, a s toliko godina
morate malo stati na loptu.

No on je imao ideju. Rekao je:

"Ako uspiješ za jednim stolom okupiti
10 muslimana najvišeg ranga

i ako oni proglase taj običaj grijehom,

onda će to i biti grijeh."

Annette i ja odletjeli smo do Kaira,
do Sveučilišta i džamiju Al-Azhar,

koja je muslimanima
poput Vatikana kršćanima.

Primio nas je prof. dr. Ali Gom'a,

najviši muftija za vjerska pitanja.

Poslušao je našu ideju i dio oduševljen,
pogotovo kada smo zagarantirali

da ćemo mi platiti sve -

a to ćemo učiniti pomoću donatora
koji nam pomažu financijski.

Onda je rekao:
"Ne samo da ću voditi konferenciju",

što je ono što smo ga zamolili,

"već ću vam biti i pokrovitelj."

I to je i učinio.

Naši su transparenti tijekom 2006.
godine lepršali Kairom.

"Internacionalna konferencija učenjaka
za zabranu obrezivanja

ženskog tijela rezanjem

pod pokroviteljstvom
muftije, prof. dr. Ali Gom'aa."

Svi su došli, 100 tjelohranitelja je bilo.
Najvišeg ranga u svijetu.

A u sredini: veliki šeik Katara.

Tom je čovjeku zabranjeno ući u Hamburg,
i u ostatak Europe.

Prouzrokovao je raspravu u Danskoj
u svezi s karikaturama.

Radi se dakle o ljudima koji
mogu odlučiti o životu i smrti.

Ali i drugi su bili tamo.
Lijevo veliki šeik al-Azhar.

Desno vjerski ministar, moj pokrovitelj.

Najvišeg ranga. Ja, naivac, smatram
da je iznad njih

tek vakum i onda Alah osobno.

Onda sam ih sve pozdravio.
Konferencija je započela.

Za našim, izvršnim stolom slijeva nadesno
sjede: veliki egipatski muftija.

Veliki šeik Al-Azhar.
Vjerski ministar iz Egipta.

Specijalna izaslanica gospođe Mubarak

i veliki pekar - Rüdiger iz Njemačke.

Toliko o tome da se s njima
ne može razgovarati.

Pozvali smo i liječnike, koji su svojim
znanjem još jednom potvrdili

što se ženama točno učini tim
groznim činom obrezivanja.

Tada je Annette pokazala svoj film.
Bez uljepšavanja. Stvarnost.

Muškarci su bili vlažnih očiju,
povukli su se

iza zatvorenih vrata.

Nakon samo dva sata donijeli su odluku

i napisali "fetvu", pravnu odluku.

Muftija je stao pred kamere
i obznanio njihovu odluku.

Najvažnija rečenica bila je:

"Žensko obrezivanje kažnjiv je zločin

i krši se s najvišim
vrijednostima islama."

Potpisao je fetvu i mi
smo pomislili da smo dosegli cilj.

Međutim, zaboravili smo na
neke važne sudionike.

Razum nije mogao spriječiti sram kada se

govori o ženskim intimnim dijelovima.

To smo potisnuli.

Dokumentirali smo cijelu konferenciju

u tzv. Zlatnoj knjizi.

To je prijedlog propovijedi
za imame u cijelom svijetu.

Ali Gom'a, naš pokrovitelj,
smatrao je da treba knjigu

blagosloviti svojim predgovorom.

Knjigu grabe na sve strane.

Bili smo u mnogim zemljama
pa smo u svakoj morali

održati konferencije s
najvećim islamskim poslanicima.

Zainteresirano su čitali knjigu.

Neki su bili toliko oduševljeni
da su je i poljubili.

No, nažalost većina ipak nije imala
dovoljno hrabrosti

da i obznani taj zakon.

"O ženskim intimnim dijelovima
ne smije se govoriti u džamiji."

Tek su neki našli hrabrost da to učine.

Barem su otišli do sveučilišta,

do tržnica, a katkad smo naišli i na neke

hrabre imame koji su zbilja u džamiji

propovijedali o tome, kao ovi ovdje.

A onda preko zvučnika do odjela za žene.

A to su žrtve. One će širiti propovijed.

No meni vrijeme ističe.

Sve je to kap u moru.

Zato ja radim i na drugim strategijama

kako da proširim tu temu,
kako da ukinem taj običaj.

Moja "non plus ultra" vizija
izgleda ovako:

Želim tu odličnu poruku najvećih poslanika

islama obznaniti i u samom
mjestu rođenja islama

- dakle u Ćabi u Meki.

Ne samo kao neku umornu propovijed,
već u vrijeme velikih svečanosti

kada se ovdje okupi
više od 4 milijuna ljudi.

Muškarci i žene, zavađene islamske struje.

I pred svima njima te
pred saudijskim kraljem,

ja sam želio raširiti svoj transparent
između minareta

kao što sam to već izvježbao
u ovoj fotomontaži ovdje.

Nažalost mi je zato nedostajao
još posljednji suradnik -

- a to je bio saudijski kralj.
No, bio sam siguran da će

sudjelovati čim sazna za moje razloge.

Prvenstveno kako bi pomogao tim ženama,

a onda i zato da pokaže svijetu

koje su prave vrijednosti islama,

umjesto da zbog terorista neprestano

ispada da su zločinačka organizacija.

Ako u tome ne uspijem,
barem ću uspjeti u nečemu,

što će u Hamburgu već
imati svoju vrijednost,

a to je da će barem neki
veći broj imama u džamiji

dopustiti da raširimo svoj transparent.

Možda poživim još toliko da doživim
da malena djevojčica

ne mora svoju kćer obrezivati.

Onda se moj život zbilja isplatio.

Apeliram na svakoga tko je ovo sada čuo

ili vidio, da sudjeluje.

Već to da ne sudjelujete čin
je slaganja s njima.

Moramo se riješiti tog običaja.

Neću još sići s ove pozornice.

Želim vam za kraj

pokazati nacrt svog transparenta.

Ovo je Annette, moja sudionica.

A ovo je ...

(pljesak)

na svim jezicima svijeta,
a ovdje gore na arapskom.

[arapski] U ime Alaha.

Milostivog. Samilosnog.

To uvijek mora pisati.

Ovdje dolje piše i na njemačkom:

Žensko obrezivanje nespojivo je s

Kuranom i etikom islama,

to je drsko približavanje Bogu
i obespravljivanje islama.

Hvala.

(pljesak)

Hvala lijepa.

(pljesak)