Moja kćer, Malala

Pakistanski učitelj Ziauddin Yousafzai podsjeća svijet na jednostavnu istinu koju mnogi ne žele čuti: Žene i muškarci zaslužuju jednake prilike za obrazovanje, autonomiju, nezavisan identitet. Priča priče iz svog života i života svoje kćeri, Malale, koju su Talibani upucali 2012. godine samo zato što se usudila ići u školu. "Zašto je moja kćer tako snažna?" Yousafzai pita. "Jer joj nisam podrezao krila."

U mnogim patrijarhalnim i plemenskim društvima,

očevi su uobičajeno poznati po svojim sinovima,

ali ja sam jedan od nekolicine očeva

koji je poznat po svojoj kćeri,

i ponosan sam na to.

(Pljesak)

Malala je počela svoju kampanju za obrazovanje

i ustala za svoja prava 2007.

i kada je njen trud priznat 2011.

i dana joj je nacionalna mirovna nagrada za mlade,

postala je vrlo slavna,

vrlo popularna mlada djevojka u svojoj zemlji.

Prije toga, bila je moja kćer,

ali sada sam ja njen otac.

Dame i gospodo,

ako pogledamo ljudsku povijest,

priča žena

je priča nepravde,

nejednakosti,

nasilja i iskorištavanja.

Vidite,

u patrijarhalnim društvima,

od samog početka,

kada je djevojčica rođena,

njeno rođenje se ne slavi.

Ona nije dobrodošla,

niti njenom ocu niti njenoj majci.

Susjedstvo dolazi

i suosjeća s majkom,

i nitko ne čestita ocu.

I majci je vrlo neugodno

zato što ima djevojčicu.

Kada rodi prvu djevojčicu

prvu kćer, tužna je.

Kada rodi drugu kćer,

ona je šokirana,

i u isčekivanju sina,

kada rodi treću kćer,

osjeća se krivom kao da je zločinac.

Ne samo da pati majka,

ali i kćer, novorođena kćer,

kada ostari,

ona također pati.

U petoj godini života,

kada bi trebala ići u školu,

ostaje kod kuće

i njena braća su upisana u školu.

Do dvanaeste godine, nekako,

ima dobar život.

Može se zabavljati.

Može se igrati s prijateljima na ulici

i može se kretati ulicom

kao leptir.

Ali kada uđe u pubertet,

kada napuni trinaest godina,

zabranjeno joj je izaći iz kuće

bez muške pratnje.

Zatvorena je unutar četiri zida svog doma.

Nije više slobodna individua.

Postaje takozvana čast

svog oca i braće

i svoje obitelji,

i ako prekrši

kodeks takozvane časti,

može čak biti ubijena.

I također je zanimljivo da ovaj takozvani

kodeks časti,

ne utječe samo na život djevojčice,

također utječe na život

muških članova obitelji.

Poznajem obitelj sa sedam sestara i jednim bratom,

i taj jedan brat,

je emigrirao u zemlje Zaljeva,

kako bi zarađivao za svojih sedam sestara

i roditelje,

jer misli da bi bilo ponižavajuće

da njegovih sedam sestara nauči vještinu

i izađe iz doma

i zaradi novac za život.

Tako da ovaj brat,

on žrtvuje radost u svom životu

i sreću svojih sestara

na oltaru takozvane časti.

I postoji još jedna norma

patrijarhalnog društva

koja se zove poslušnost.

Dobra djevojčica trebala bi biti

vrlo tiha, iznimno ponizna

i vrlo podložna.

To je kriterij.

Uzorna dobra djevojčica bi trebala biti vrlo tiha.

Trebala bi biti tiha

i trebala bi prihvaćati odluke

svog oca i majke

i odluke starješina,

čak i ako joj se ne sviđaju.

Ako je udana za muškarca koji joj se ne sviđa

ili je udana za starca,

mora to prihvatiti,

zato što nije htjela biti označena

kao neposlušna.

Ako je udana vrlo rano,

mora to prihvatiti.

Inače će ju nazvati neposlušnom.

I što se na kraju dogodi?

Riječima pjesnika,

ona je udana, smještena u krevet,

i onda rađa još sinova i kćeri.

I to je ironija situacije,

da ta majka,

podučava iste lekcije poslušnosti

svoju kćer

i istu lekciju časti svojim sinovima.

I ovaj okrutni ciklus se nastavlja i nastavlja.

Dame i gospodo,

ova tlapnja milijuna žena

mogla bi se promijeniti

ako razmišljamo drugačije,

ako žene i muškarci razmišljaju drugačije,

ako muškarci i žene u plemenskim i patrijarhalnim društvima

u zemljama u razvoju,

mogu razbiti nekoliko normi

obitelji i društva,

ako mogu poništiti diskriminacijske zakone

sustava u svojim državama,

koji idu protiv osnovnih ljudskih prava

žena.

Draga braćo i sestre, kada je Malala rođena,

i po prvi put,

vjerujte mi,

ne volim novorođenčad, da budem iskren,

ali kada sam joj pogledao u oči,

vjerujte mi,

osjećao sam se iznimno povlašteno.

I puno prije nego je rođena,

razmišljao sam o njenom imenu,

i fascinirala me herojska

legendarna borkinja za slobodu u Afganistanu.

Njeno ime je Malalai od Maiwanda,

i nazvao sam svoju kćer po njoj.

Nekoliko dana nakon što je Malala rođena,

nakon što je rođena moja kćer,

moj rođak je došao --

i to je bila slučajnost --

došao je u moju kuću

i donio obiteljsko drvo,

obiteljsko drvo obitelji Yousafzai,

i kada sam pogledao obiteljsko drvo,

pratilo je povijest naših predaka u posljednjih 300 godina.

Ali kada sam pogledao, svi su bili muškarci,

i uzeo sam svoju olovku,

povukao crtu od svog imena,

i napisao, "Malala."

I kada je postala starija,

kada je imala četiri i pol godine,

upisao sam ju u svoju školu.

Pitat ćete se zašto spominjem

upis djevojčice u školu?

Da, moram to spomenuti,

možda se uzima zdravo za gotovo u Kanadi,

u Americi, u mnogim razvijenim zemljama,

ali u siromašnim zemljama,

u patrijarhalnim društvima, plemenskim društvima,

to je velik događaj za život djevojčice.

Upis u školu znači

priznavanje njenog identiteta i imena.

Upis u školu znači

da je ušla u svijet snova

i težnji

gdje može istraživati svoj potencijal

za budući život.

Imam pet sestara,

i nijedna od njih nije mogla ići u školu,

i zapanjit ćete se,

dva tjedna prije,

kada sam popunjavao Kanadski obrazac za vizu,

i ispunjavao sam dio obrasca o obitelji,

nisam se mogao prisjetiti

prezimena nekih od mojih sestara.

I razlog je bio taj

da nisam nikad, nikad vidio imena

mojih sestara napisana na nekom dokumentu.

To je bio razlog zbog kojeg

sam cijenio svoju kćer.

Ono što moj otac nije mogao dati mojim sestrama

i svojim kćerima,

pomislio sam da to moram promijeniti.

Cijenio sam inteligenciju

i briljantnost svoje kćeri.

Poticao sam ju da sjedi sa mnom

kada bi moji prijatelji došli.

Poticao sam je da ide sa mnom na različite sastanke.

I sve te dobre vrijednosti,

pokušao sam ih usaditi u njenu osobnost.

I to nije bila samo ona, nije bila samo Malala.

Usadio sam sve ove dobre vrijednosti

u moju školu, ženskim i muškim učenicama i učenicima.

Koristio sam obrazovanje za emancipaciju.

Naučio sam svoje djevojčice,

naučio sam svoje učenice,

da zaborave lekciju poslušnosti.

Naučio sam svoje učenike

da zaborave lekciju takozvane pseudo-časti.

Draga braćo i sestre,

težili smo većim pravima žena,

i borili smo se da imamo više,

i više prostora za žene u društvu.

Ali smo se susreli s novim fenomenom.

Bio je smrtonosan za ljudska prava

i osobito za prava žena.

Zvao se Talibanizacija.

Znači potpuno negiranje

ženskog sudjelovanja

u svim političkim, ekonomskim i društvenim aktivnostima.

Stotine škola su izgubljene.

Djevojčicama je zabranjeno ići u školu.

Žene su prisiljene nositi veo

i spriječene su u odlasku na tržnice.

Glazbenici su utišani,

djevojke su bičevane

i pjevači su ubijani.

Milijuni su patili,

ali rijetki su progovorili,

i to je bilo najstrašnije

kad oko sebe imate takve ljude

koji ubijaju i bičuju,

i progovarate za svoja prava.

To je zaista najstrašnija stvar.

Sa 10 godina,

Malala je ustala, ustala je za pravo

na obrazovanje.

Pisala je dnevnik za BBC blog,

odlučila je biti dijelom

dokumentaraca za New York Times,

i govorila je koristeći svaku dostupnu platformu.

I njen glas je bio najsnažniji glas.

Širio se kao kreščendo svuda po svijetu.

I to je bio razlog zašto Talibani

nisu mogli tolerirati njenu kampanju,

i 9. listopada 2012. godine

upucana je u glavu sa male udaljenosti.

To je bio kraj svijeta za moju obitelj i mene.

Svijet se pretvorio u veliku crnu rupu.

Dok je moja kćer bila

na rubu života i smrti,

šapnuo sam u uho moje žene.

"Trebam li sebe kriviti za ovo što se dogodilo

mojoj i tvojoj kćeri?"

I bez oklijevanja mi je rekla,

"Molim te ne krivi sebe.

Zastupao si pravu stvar.

Riskirao si svoj život

za stvar istine,

za stvar mira,

i za stvar obrazovanja,

i tvoja kćer je inspirirana od tebe

pridružila ti se.

Oboje ste bili na pravom putu

i Bog će je zaštiti."

Ovih nekoliko riječi mi je puno značilo,

i nisam ponovno postavio to pitanje.

Kada je Malala bila u bolnici,

i prolazila je kroz strašne bolove

i imala je snažne glavobolje

jer joj je živac u licu oštećen,

viđao sam tamnu sjenu

kako se širi licem moje žene.

Ali moja kćer se nikad nije žalila.

Rekla bi nam,

"Sviđa mi se moj iskrivljeni osmijeh

i neosjetljivost u licu.

Bit ću dobro. Molim vas ne brinite."

Bila nam je utjeha,

i tješila nas je.

Draga braćo i sestre,

naučili smo od nje kako biti ustrajni

u najtežim vremenima,

i drago mi je što sam s vama podijelio

da unatoč tome što je ikona

za prava djece i žena,

ona je kao i svaka druga šesnaestogodišnja djevojčica.

Plače kada njena zadaća nije dovršena.

Svađa se sa svojom braćom,

i jako sam sretan zbog toga.

Ljudi me pitaju,

što je tako posebno u mom mentorstvu

što je Malalu učinilo tako smjelom

i hrabrom i tako glasnom i staloženom?

Kažem im, ne pitajte me što sam učinio.

Pitajte me što nisam učinio.

Nisam joj podrezao krila, to je sve.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala vam. Hvala vam puno. Hvala vam. (Pljesak)