Zvjezdasta sjenica u obliku cvijeta koja bi nam mogla pomoći da nađemo planete slične Zemlji

Astronomi vjeruju da svaka zvijezda u galaksiji ima planet, od kojih bi petina mogla biti nastanjena. Samo što nismo vidjeli nijedan — još. Jeremy Kasdin i njegov tim žele to promijeniti sa dizajnom i stvaranjem izvandrednog komada opreme: "zvjezdaste sjenice" koja dozvoljava teleskopu udaljenom 50000 kilometara da fotografira planete. To je, kako kaže, "najbolja moguća znanost."

Svemir je prepun planeta.

Želim da mi, u sljedećem desetljeću

izgradimo teleskop koji bi mogao uslikati

Zemlju kod druge zvijezde

i utvrditi može li podržati život.

Moje kolege u NASA-inom
labosu za mlazni pogon

na Princetonu i ja radili smo na tehologiji

koja će moći baš to u dolazećim godinama.

Astronomi vjeruju da svaka zvijezda

u galaksiji ima planet,

i procjenjuju da petina njih

ima planet sličan Zemlji

koji bi mogao podržati život,

ali nismo vidjeli nijedan od njih.

Samo smo ih uočili indirektno.

Ovo je slavna NASA-ina
slika blijede plave točke.

Uslikao ju je Voyager 1990.,

kada se okretao dok je izlazio
iz sunčeva sustava

kako bi uslikao Zemlju

sa udaljenosti od
šest milijardi kilometara.

Želim napraviti takvu sliku

planeta nalik Zemlji kod druge zvijezde.

Zašto to nismo učinili?
Zašto je to tako teško?

Pa da vidimo, zamislimo da uzmemo

Hubble Svemirski Teleskop

i okrenemo ga i pomaknemo

do orbite Marsa.

Vidjet ćemo nešto poput toga,

pomalo mutnu sliku Zemlje,

jer smo poprilično mali teleskop

u orbiti Marsa.

Udaljimo se deset puta više.

Sada smo kod orbite Urana.

Postala je manja, ima manje
detalja, manju razlučivost.

Još uvijek možemo vidjeti mali mjesec,

no idemo još deset puta dalje.

Sada smo na rubu Sunčevog sustava,

kod Kuiperovog pojasa.

Sada nema razlučivosti.

To je ona plava točka Carla Sagana.

Ali udaljimo se još deset puta.

Sada smo kod Oort oblaka,

izvan Sunčevog sustava,

i počinjemo vidjeti Sunce

kako ulazi u vidno polje

i dolazi na mjesto gdje je planet.

Još jednom, deset puta dalje.

Sada smo kod Alpha Centauri,

nama najbliže zvijezde,

i planet je nestao.

Sve što vidimo je velika
blješteća slika zvijezde

koja je deset milijardi puta
sjajnija od planeta,

koji bi trebao biti u onom
malom crvenom kružiću.

To je ono što želimo vidjeti.
Zato je teško.

Svjetlo zvijezde se defraktira.

Raspršuje se unutar teleskopa,

stvarajući vrlo svijetlu sliku

koja ispire planet.

Tako da bismo vidjeli planet,

moramo učiniti nešto vezano uz to svjetlo.

Moramo ga se riješiti.

Imam puno kolega koji rade na

zaista odličnim tehnologijama
kako bi to napravili,

ali danas vam želim pričati o jednoj

koja je stvarno najbolja,

i možda najizglednija da nam pribavi Zemlju

u sljedećem desetljeću.

Prvo ju je predložio Lyman Spitzer,

otac svemirskog teleskopa, 1962.,

i dobio je inspiraciju iz pomrčine.

Svi ste to vidjeli. To je pomrčina Sunca.

Mjesec se pomaknuo ispred Sunca.

Blokira većinu svjetla

tako da možemo vidjeti
prigušeni vijenac oko njega.

Ista stvar bi bila da stavim palac

i blokiram to svjetlo koje
dolazi u moje oko,

vidim vas u stražnjem redu.

Pa, što se događa?

Mjesec

baca sjenu na Zemlju.

Stavimo li teleskop ili kameru u tu sjenu,

gledamo na Sunce,

i većina svjetla je uklonjena

i možemo vidjeti tu prigušenu,
finu strukturu

u vijencu.

Spitzerov prijelog je bio
da ovo učinimo u svemiru.

Izgradimo veliki zaslon,
lansiramo ga u svemir,

stavimo ga ispred zvijezde,

blokiramo većinu svjetla,

lansiramo teleskop u sjenu koju je stvorio,

i bum, vidimo planete.

To bi izgledalo otprilike ovako.

Tu je taj veliki zaslon,

i nema planeta,

jer na nesreću ne radi vrlo dobro,

jer se valovi svjetlosti i svjetlo i valovi

raspršuju oko zaslona

isto kao u teleskopu.

To je kao da se voda
uvija oko kamena u potoku,

i svo to svjetlo jednostavno
uništava sjenu.

To je užasna sjena.
I ne možemo vidjeti planete.

Ali Spitzer je znao odgovor.

Ako možemo omekšati rubove,
učiniti ih paperjastima

tako da možemo kontrolirati rasipanje,

onda možemo vidjeti planet,

i u zadnjih 10 godina došli smo do

optimalnog rješenja da to učinimo.

Izgleda otprilike ovako.

Zovemo to zvjezdasta sjenica
u obliku cvijeta.

Ako napravimo rubove tih latica kako treba,

ako kontroliramo njihov oblik,

možemo kontrolirati rasipanje,

i sada imamo odličnu sjenu.

To je 10 milijardi puta
prigušenije nego je bilo prije,

i možemo vidjeti kako
se pojavljuju planeti.

To bi naravno moralo biti
veće od mog palca.

Ta zvjezdasta sjenica je otprilike

veličine pola nogometnog igrališta

i mora letjeti 50000 kilometara
od teleskopa

koji mora biti točno u njenoj sjeni,

i onda možemo vidjeti planete.

To zvuči zastrašujuće,

ali briljantni inžinjeri, moji kolege
na JPL-u [Laboratorij za Mlazni Pogon]

smislili su odličan dizajn
kako bi to napravili

i izgleda ovako.

Započinje omotan oko osnove.

Odvaja se od teleskopa.

Latice se razmataju, otvaraju se,

teleskop se okreće.

Onda ćete ju vidjeti kako se
preokreće i odlijeće

tih 50000 kilometara od teleskopa

Pomaknut će se ispred zvijezde

baš tako, stvarajući divnu sjenu.

Bum, dobijemo planete
koji se kreću oko zvijezde.

(Pljesak)

Hvala vam.

To nije znanstvena fantastika.

Radimo na tome posljednjih
pet ili šest godina.

Prošlog ljeta napravili smo test

u Kaliforniji, na Northrop Grummanu.

Ove su četiri latice.

Ovo je manja zvjezdasta sjenica.

Velika je upola kao ona što ste vidjeli.

Vidjet ćete kako se latice odmataju.

Te četiri latice izgradila su četiri preddiplomca

dok su bila na praksi.

Sad ćete vidjeti kako se pokreću.

Te latice se moraju zarotirati na mjesto.

Baza ovih latica

mora ići na isto mjesto svakog puta

sa točnošću od desetine milimetra.

Radili smo ovaj test 16 puta,

i 16 puta je došao na potpuno isto mjesto

u desetinu milimetra.

Ovo mora biti učinjeno vrlo precizno,

ali ako to možemo učiniti,
ako možemo izgraditi ovu tehnologiju,

ako možemo to poslati u svemir,

možda ćete vidjeti nešto poput ovoga.

To je slika jedne od naših
najbližih susjednih zvijezda

uslikana sa Hubble Svemirskim Teleskopom.

Ako možemo sličan teleskop,

malo veći,

poslati u svemir,

poslati zaklanjač ispred njega,

ono što bi mogli vidjeti je
nešto poput toga --

to je obiteljski portret našeg
Sunčevog sustava -- ali ne našeg.

Nadamo se da će to biti tuđi Sunčev sustav

viđen kroz zaklanjač,

kroz zvjezdastu sjenicu.

Možete vidjeti Jupiter, Saturn,

Uran, Neptun i tamo u središtu,

blizu ostataka svjetlosti

je ta plava blijeda točka. To je Zemlja.

Želimo to vidjeti, ima li vode,

kisika, ozona,

stvari koje bi nam mogle
reći da može podržavati život.

Mislim da je ovo najbolja moguća znanost.

Zato sam se time počeo baviti,

jer mislim da će to promijeniti svijet.

To će promijeniti sve kada to vidimo.

Hvala vam.

(Pljesak)