Budi tvorac prilika

Svi mi želimo koristiti svoje talente kako bismo učinili nešto značajno sa svojim životima. Ali kako uopće započeti? (I što ako ste sramežljivi?) Spisateljica Kare Anderson priča svoju priču o kroničnoj sramežljivosti i o tome kako je otvorila svoj svijet pomažući drugima da iskoriste vlastite talente i strasti.

Odrasla sam

s dijagnozom sramežljivosti
do razine fobije

i kao barem 20 drugih ljudi

u prostoriji ove veličine

mucala sam.

Usudite li se podići ruku?

I to ostaje s nama. Uistinu ostaje

jer kad nas se tako tretira,

ponekad se osjećamo nevidljivo

ili mislimo da se o nama priča.

Tako sam počela promatrati ljude.

a to je zapravo jedino što sam radila,

primijetila sam da neki ljudi

uistinu žele pažnju i priznanje.

Sjetite se da sam tada bila mlada.

I što su oni radili?

I što mi još uvijek prečesto radimo?

Pričamo o sebi.

A promatrala sam i ljude koji su imali

ono što sam nazivala "uzajaman
način razmišljanja."

U svakoj situaciji oni su nalazili načine
da pričaju o "nama"

i stvore ideju "nas".

Moja ideja da reinterpretiram svijet

predstavlja ideju svijeta u kojemu
smo svi mi

tvorci prilika s drugima i za druge.

Nema veće prilike

ili poziva na djelovanje za nas

nego da postanemo tvorci prilika

koji koriste svoje najveće talente češće

za veće dobro

i postižu stvari koje mi sami
ne bismo bili u stanju.

Želim s vama razgovarati o tome

jer veća od davanja,

veća od davanja

naša je sposobnost da napravimo nešto
pametnije,

zajedno, za veće dobro

koje će nas i podići

a može rasti.

Zato sam ovdje.

Ali želim vam i ukazati na nešto:

Svatko od vas

bolji je od bilo koga u nečemu.

To opovrgava popularno mišljenje

da ako ste najpametnija osoba u prostoriji,

onda ste u pogrešnoj prostoriji.

(Smijeh.)

Ispričat ću vam priču o holivudskom tulumu

na kojemu sam bila prije dvije godine.

Ondje sam upoznala glumicu u usponu

i ubrzo smo počele razgovarati o našoj

zajedničkoj strasti: javnoj umjetnosti.

Ona je snažno vjerovala

da bi svaka nova zgrada u Los Angelesu

trebala imati javnu umjetnost.

Htjela je to zakonski regulirati

i strastveno je počela —

koliko vas je iz Chicaga? —

strastveno je počela pričati o

reflektirajućim skulpturama u obliku graha

u Millennium Parku

kojima bi ljudi prilazili

i smijali se svom odrazu

i pozirali bi i

slikali selfije zajedno

i smijali bi se.

I dok je ona to pričala, meni je
nešto palo na pamet.

Rekla sam: "Znam nekoga koga trebaš
upoznati.

Izlazi iz San Quentina za
nekoliko tjedana." —

(Smijeh) —

"i on dijeli tvoju strast za umjetnosti

koja bi trebala animirati
i povezivati ljude."

Proveo je pet godina u samici i

upoznala sam ga kad sam držala govor
u San Quentinu.

Dobar je govornik

i oku ugodan jer je mišićav.

Imao je program vježbanja koji je
radio svakodnevno.

(Smijeh)

Mislim da se tad zainteresirala.

Rekoh, "Bio bi ti neočekivan saveznik."

I ne samo to. Tu je i James, arhitekt i

profesor, ljubitelj građenja, a

građenje je kad imate one

minijaturne trgove i urbane
staze za šetanje

i ondje gdje su oslikane,

gdje ljudi crtaju i dolaze i nekada i
razgovaraju.

Mislim da bi bili dobri suradnici.

I doista su bili.

Sastali su se. Pripremali su se.

Držali su govore pred Gradskim koncilom LA-a.

I članovi koncila ne samo da su
odobrili regulaciju

već je i polovica njih došla i kasnije se
htjela slikati s njima.

Bili su sjajni, neodoljivi i uvjerljivi.

To se ne može kupiti.

Želim da vi razmislite o tome

kakvi tvorci prilika mi
možemo postati,

jer više od bogatstva,

lijepih titula

ili gomile poznanstava, naša sposobnost
da se povežemo oko

tuđih boljih osobina koje
ćemo izvesti na vidjelo.

Ne kažem da je to jednostavno i

sigurna sam da su mnogi od vas
napravili neke pogrešne poteze

po pitanju toga s kim ste se željeli
povezati,

ali ono što ja tvrdim jest

da je ovo prilika.

Počela sam razmišljati o tome još dok

sam bila novinarka na Wall Streetu i
bila sam

u Europi i trebala sam
izvještavati o trendovima i

trendovima koji su bili izvan
granica biznisa,

politike ili životnog stila.

Stoga sam morala imati kontakte

u svjetovima drugačijim od moga jer

drugačije ne bih mogla uočiti trendove.

I kao treće, trebala sam napisati priču,

nekako se staviti u čitateljevu kožu,

tako da bi oni mogli vidjeti kako ti
trendovi utječu na njihove živote.

To rade tvorci prilika.

I ovo je ono što je u tome čudno:

Za razliku od sve većeg broja Amerikanaca

koji rade i žive i igraju se s
ljudima

koji razmišljaju nalik njima samima,

jer tada postajemo rigidniji
i ekstremniji,

tvorci prilika aktivno traže situacije

s ljudima drugačijima od njih samih

i stvaraju odnose

i upravo zbog toga

imaju odnose temeljene na povjerenju

u kojima mogu složiti pravi tim

i unajmiti ih da riješe problem
brže i bolje i

kako bi ugrabili više prilika.

Njih ne sprječavaju razlike,

već ih one fasciniraju,

a to je ogroman pomak u stanju uma

i jednom kada to osjetite, htjet će te
ga sve više i više.

Svijet vas poziva na kolektivno
stanje uma,

a ja u to vjerujem.

To je posebno važno u ovom trenutku.

Zašto baš sad?

Jer se mogu razvijati stvari poput dronova

i lijekova i prikupljanja podataka,

a više ih ljudi može razvijati jeftinije

u plemenite svrhe i

tada, kao što znamo iz
svakodnevnih vijesti,

mogu se koristiti i u neplemenite svrhe.

Zove nas, svakoga od nas,

na viši poziv.

Ali evo šlag na torti:

ovo nije samo prva prilika

koju ćete ugrabiti s nekim drugim

u nečemu u čemu ste
vjerojatno najbolji,

kao institucija ili pojedinac.

Poslije tog iskustva

vjerujete jedno drugome.

To su neočekivane stvari

koje stvarate kasnije, a

o kojima nikad niste mogli ni sanjati.

Npr., Marty, suprug one glumice o kojoj
sam govorila,

promatrao ih je dok su vježbali

i ubrzo je počeo razgovarati s Wallyjem,

mojim prijateljem bivšim zarobljenikom,

o vježbanju.

I pomislio je kako

ima set racquetball terena na kojima bi

taj tip mogao podučavati.

Mnogi ljudi koji ondje rade su članovi
na mojim terenima.

Često putuju.

Mogli bi vježbati u
hotelskim sobama,

bez opreme.

Tako se Wally zaposlio.

I to nije sve. Nekoliko
godina kasnije

i on je podučavao o racquetballu.

Nekoliko godina poslije toga,

podučavao je učitelje racquetballa.

Pokušavam reći da kad se povežemo
s ljudima oko

zajedničkog interesa i djelovanja,

naviknut ćete se na brojne

stvari koje će se tek dogoditi,

a mislim da se tome približavamo.

Otvorimo se tim prilikama,

a u ovoj su prostoriji ključni
sudionici i tehnologija,

ključni sudionici jedinstveno
pozicionirani

da zajednički skaliraju
sisteme i projekte.

Ja vas zapravo pozivam na ovo.

Zapamtite tri osobine tvoraca prilika.

Tvorci prilika uporno usavršavaju svoje
najjače oružje

i tragaju za uzorcima.

Uključuju se svjetove koji su drugačiji
od njihovih

kako bi zaradili povjerenje
i kako bi vidjeli te uzorke

i komuniciraju kako bi se povezali

oko zajedničkih interesa.

Ja od vas ovo tražim,

svijet je gladan.

Ja uistinu vjerujem, zahvaljujući
iskustvu iz prve ruke,

svijet od nas želi

da se ujedinimo kao tvorci prilika

i da oponašamo takvo ponašanje

kao što mnogi od vas već čine —

znam to iz prve ruke —

a kako bismo reinterpretirali svijet

u kojem svoje najveće
talente koristimo zajednički

i češće za veća postignuća

od onih koje bismo ostvarili kada bismo
bili prepušteni sami sebi.

Samo zapamtite,

kao što je Dave Liniger jednom rekao,

"Ne možeš uspjeti

ako na objed dolaziš samo s vilicom."

(Smijeh)

Puno vam hvala.

Hvala vam. (Pljesak)