Kako popraviti pokvarenu školu? Vodi neustrašivo i voli jako

Prvi dan na mjestu ravnateljice jedne od lošijih škola u Sjevernoj Philadelphiji Linda Cliatt-Wayman bila je odlučna postaviti nova pravila. Uskoro je shvatila da je njezin posao puno kompleksniji nego je mislila. S opipljivom strašću govori o tri principa koja su joj pomogla preobraziti tri škole obilježene kao "loše i konstantno opasne". Njezina odlučnost da bude dobar vođa i da voli učenike, bez obzira na sve, model je pravog vodstva u svim poljima.

Bilo je to 1. studenoga 2002.

moj prvi dan
na mjestu ravnateljice,

ali ne i prvi dan
u philadelphijskom školskom okrugu.

Maturirala sam u jednoj
od državnih škola u Philadelphiji,

a predavala učenicima s posebnim
potrebama idućih dvadeset godina

u školama niskih
budžeta i slabih rezultata

u Sjevernoj Philadelphiji,

gdje je stopa kriminala strašno visoka

a siromaštvo jedno
od najtežih u državi.

Ubrzo nakon što sam
ušetala u svoju novu školu,

izbila je tuča među djevojčicama.

Nakon što smo smirili situaciju,

odmah sam sazvala sastanak

u školskoj dvorani

kako bih se predstavila
kao nova ravnateljica škole.

(Pljesak)

Ušetala sam ljuta,

pomalo nervozna --

(Smijeh) --

ali bila sam odlučna

postaviti standarde za svoje nove učenike.

Počela sam što sam
snažnije mogla nabrajati

svoja očekivanja
u vezi njihova ponašanja

i svoja očekivanja
u vezi onoga što će naučiti u školi.

Iznenada,

djevojčica u stražnjem dijelu dvorane,

ustala je

i viknula, "Gospođo!

Gospođo!"

Kad su nam se susreli pogledi, rekla je,

"Zašto stalno nazivate ovo školom?

Ovo nije škola."

U jednoj rečenici,

Ashley je izrekla ono što sam osjećala

a nikad nisam mogla staviti u riječi

o svom iskustvu
kad sam išla u slabiju školu

u istom susjedstvu,
puno, puno, puno godina ranije.

Ta škola definitivno nije bila škola.

Prebacujem se desetljeće kasnije, u 2012.

bila sam ravnateljica u
svojoj sad već trećoj slabijoj školi.

Trebala sam biti četvrta ravnateljica
škole Strawberry Mansion u četiri godine.

Bila je označena kao "škola slabih
rezultata i dugotrajno opasna"

zbog loših rezultata na ispitima

i velikoj količini oružja,

droge, napada i uhićenja.

Ubrzo nakon što sam se
približila vratima svoje nove škole

i pokušala ući,

i vidjela da su vrata zaključana lancima,

čula sam Ashleyjin glas u sebi

"Gospođo! Gospođo!

Ovo nije škola."

Hodnici su bili mračni
i tamni zbog slabog osvjetljenja.

Uokolo su bile hrpe
starog, neupotrebljivog namještaja

i stolova u učionicama,

i bilo je puno neiskorištenih materijala
i sredstava.

To nije bila škola.

Kako je godina odmicala,

primijetila sam da su
učionice gotovo prazne.

Učenici su bili uplašeni,

bojali su se sjediti u redovima
da se nešto ne bi dogodilo,

bojali su se jer su često bili ismijavani
u kantini jer jedu besplatnu hranu.

Bojali su se zbog
tučnjava i zlostavljanja.

To nije bila škola.

S druge strane, učitelji

koji su bili zabrinuti za svoju sigurnost,

pa su imali niska očekivanja i
od učenika i od sebe samih,

i bili su potpuno nesvjesni svoje uloge

u uništenju školske kulture.

To je bilo ono najgore.

Vidite, Ashley je bila u pravu,

i to ne samo u vezi svoje škole.

Za previše škola,

za djecu koja žive u oskudici,

škole uopće nisu škole.

No to se može promijeniti.

Ispričat ću vam kako se to
radi u srednjoj školi Strawberry Mansion.

Svi koji su ikada radili samnom reći
će vam

da sam poznata po svojim sloganima

(Smijeh)

Danas ću koristiti tri

koje su bile vrhovne u
našem traganju za promjenom.

Prvi slogan je:

ako ćeš voditi, vodi.

Uvijek sam vjerovala

da sve što se dogodi ili ne dogodi u
školi

ovisi o ravnatelju.

Ja sam ravnateljica,

i zbog toga se od mene očekuje da vodim.

Nisam planirala ostati u uredu,

Nije mi palo na pamet proslijediti
moj posao,

I nisam se plašila baviti stvarima

koje nisu bile dobre za djecu,

voljeli me zbog toga ili ne.

Ja sam vođa,

i znam da ne mogu napraviti puno sama.

Zbog toga sam sastavila
vrhunski tim voditelja

koji je vjerovao u mogućnosti sve djece,

zajedno smo se bavili malim stvarima,

kao što je ponovno, ručno postavljanje
svih kombinacija za ormariće

kako bi svaki učenik imao siguran ormarić.

Ukrasili smo svaki pano u zgradi

sa svijetlim, šarenim
i pozitivnim porukama.

Skinuli smo lance sa
ulaza škole.

Zamjenili smo žarulje,

i očistili smo sve
učionice od stropa do poda,

reciklirali svaki, ali baš svaki
udžbenik koji nam nije trebao,

i bacili na tisuće
starog materijala i namještaja.

Trebalo nam je dva kontejnera dnevno.

I, naravno, naravno,

bavili smo se i velikim stvarima,

kao što je ponovno pisanje
cijelog školskog proračuna

kako bismo mogli preusmjeriti sredstva za
zapošljavanje učitelja i pomoćnog osoblja.

Napravili smo potpuno
novi raspored nastave

ubacili različite termine početka i kraja,

dopunske, dodatne sate

izvannastavne aktvnosti
i savjetovanja,

sve za vrijeme nastave.

Sve za vrijeme nastave.

Kreirali smo razvojni plan

koji je specificirao gdje ce biti
svaka pomocna osoba ili policajac

svaku minutu u danu,

i pratili smo svaku sekundu dana,

a naš najbolji izum ikada,

kreirali smo školski disciplinski program

i nazvali ga "Bez pregovaranja".

To je sustav temeljen na ponašanju

kreiran kako bi promicao
pozitivno ponašnje u svim situacijama.

Rezultati?

Strawberry Mansion ukonjena je
sa popisa opasnih škola

prvu godinu nakon --

(Pljesak) --

nakon što smo pet za redom bili na popisu.

Vođe ono što je nemoguće čine mogućim.

To me dovodi do mog drugog slogana:

Pa što? Što sada?

(Smijeh)

(Pljesak)

Kada smo pogledali podatke,

i susreli se sa osobljem,

bilo je puno isprika

za to što škola ima loše rezultate i
za to što je opasna.

Rekli su da samo 68% djece
redovito dolazi u školu,

100% njih živi u siromaštvu,

samo 1% roditelja sudjeluje,

puno djece

dolazi iz zatvora i iz
domova s jednim roditeljom,

39% učenika je s posebnim potrebama,

i državni podatci otkrili su

da je 6% učenika vješto u matematici,

a 10% u književnosti.

Kada su nam ispričali sve priče

o tome kako su uvijeti i djeca grozni,

pogledala sam ih,

i rekla "Pa što? Što sada?"

Što ćemo učiniti po tom pitanju?

(Pljesak)

Uklanjanje isprika na svakom koraku
postalo je moja prva zadaća.

Odgovorili smo na svaku od tih isprika

kroz obvezno profesionalno usavršavanje,

praveći put za fokus
na poučavanje i učenje.

Nakon puno promatranja,

utvrdili smo da učitelji znaju
što poučavati

ali ne i kako to poučavati

toliko puno djece sa
puno mogućnosti.

Zbog toga smo razvili model poučavanja

koji se fokusirao na
poučavanje manjih grupa,

i omogućio da se individualno pobrinemo
za potrebe svih učenika

u učionici.

Rezultati?

Nakon godine, državni podatci otkrili su

da su nam rezultati
iz matematike bolji za 171%,

a iz književnosti za 107%.

(Pljesak)

Imamo još puno za raditi,

jako puno za raditi,

ali sada svakoji prepreci prilazimo
sa "Pa što? Što sad?" stavom.

To me dovodi do trećeg i zadnjeg slogana.

(Smijeh)

Ako ti danas nitko nije rekao volim te,

sjeti se da te ja volim,
i voljet ću te uvijek.

Moji učenici imaju probleme:

socijalne, emocionalne
i ekonomske probleme

kakve ne možete zamisliti.

Neki od njih sami su sebi roditelji,

neki su potpuno sami.

Kad bi me netko pitao moju tajnu

kako Strawberry Mansion guram naprijed,

morala bih reći da
volim svoje učenike

i vjerujem u njihove mogućnosti

bezuvijetno.

Kada ih pogledam

vidim samo ono što mogu postati,

a to je zbog toga što sam jedna od njih.

I ja sam odrasla u siromaštvu
u Sjevernoj Philadelphiji.

I ja znam kako je ići
u školu koja nije škola.

I ja znam kako je pitati se

postoji li put iz siromaštva.

Ali zbog moje nevjerojatne majke,

ja sam imala mogućnost sanjati

bez obzira na siromaštvo
koje me okruživalo.

Zbog toga --

(Pljesak) --

ako ću gurati učenike

prema njihovom snu i
njihovoj svrsi u životu,

moram znati tko su oni.

Moram provoditi vrijeme s njima,

zbog toga vodim ručak svaki dan.

(Smijeh)

I dok sam tamo,

razgovaram s njima
o osobnim stvarima,

a kada im je rođendan,

pjevam "Sretan rođendan"

iako uopće ne znam pjevati.

(Smijeh)

Često ih pitam,

"Zašto želite da pjevam,
kad ne znam pjevati? "

(Smijeh)

A oni odgovaraju,

"Zato što se volimo osjećati posebno."

Održavamo mjesečne sastanke

kako bi saslušali njihove brige,

i saznali što im je na umu.

Postavljaju pitanja kao:
"Zašto moramo slijediti pravila?"

"Zašto je toliko puno poslijedica?"

"Zašto ne mošemo raditi što želimo?"

(Smijeh)

Oni pitaju, a ja iskreno odgovorim
na sva pitanja,

i ova razmjena pomaže
u otklanjanju svih nesporazuma.

Iz svakog trenutka se može nešto naučiti.

Moja nagrada,

a moja nagrada

za to što ne pregovaram
o svojim pravilima i posljedicama

je njihovo zasluženo poštovanje.

Ja inzistiram na tome,

i zbog toga postižemo
stvari zajedno.

Oni shvaćaju što očekujem od njih,

a ja ponavljam te stvari svaki dan
kroz javno obraćanje.

Podsjećam ih --

(Smijeh)

Podsjećam ih na osnovne vrijednosti

na fokus, tradiciju, izvrsnost,

integritet i ustrajnost,

i podsjećam ih svaki dan

kako im obrazovanje može promjeniti život.

I svako obraćanje završavam jednako:

"Ako ti danas nitko nije rekao volim te,

sjeti se da te ja volim,

i voljet ću te uvijek."

Ashleyne riječi

"Gopođo, gospođo,

ovo nije škola"

zauvijek su urezane u moje pamćenje.

Ako stvarno želimo napraviti pomak

kad je u pitanju siromaštvo

onda se moramo pobrinuti

da je svaka škola
koja služi siromašnoj djeci

prava škola,

škola, škola --

(Pljesak)

škola koja im daje znanje,

i mentalni trening kako bi
plovili svijetom oko sebe.

Ja ne znam sve odgovore,

ali znam da mi koji smo privilegirani

i imamo odgovornost voditi školu koja
služi siromašnoj djeci,

mi stvarno moramo voditi,

a kada smo suočeni sa
nevjerojatnim izazovima,

moramo stati i upitati se
"Pa što? Što sad?

Što ćemo učiniti u vezi toga?"

I dok vodimo,

ne smijemo zaboraviti

da je svaki od naših učenika

samo dijete,

često uplašeno zbog onoga što
mu svijet govori da bi trebalo biti,

i bez obzira na to što
im svijet govori da trebaju biti,

uvijek im trebamo pružati nadu,

nepodijeljenu pažnju

nepokolebljivu vjeru u njihov potencijal.

dosljedna očekivanja,

i moramo im često govoriti,

ako vam nitko danas nije rekao da vas voli

sjetite se mi vas volimo, i uvijek hoćemo.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala ti, Isuse.