Priče: Nasljeđa onoga tko smo - Awele Makeba

Pripovjedač i nastavnik Awele Makeba kombinira umjetnost i povijest kako bi ispričala snažn priču iz Američkog pokreta za ljudska prava.

Ja sam Awele, kćer Alice, unuka Ruth,

praunuka velike mame Alice i Madir Corine

prapraunuka Anne Zitii Benyen.

Nadam se da

ću naći najbolju verziju sebe
u službi drugih.

Sad, moj tata? On mi je pričao priče.

Moj tata bi rekao:

"Želim da znaš tko si i odakle dolaziš.

To ćete voditi prema onome što moraš biti.

Sad slušaj ovu priču,
čuješ li me djevojčice?

To neće biti u knjizi.

To ti tvoj učitelj neće reći,

ali moraš shvatiti tko si."

To mi je postao vodeći princip

u pričama koje sam htjela pričati.

Priče o nasljeđu toga tko smo.

Slušala sam cijelo vrijeme
da su djeca budućnost,

ali što taj kliše znači

i kako se pripremamo za to?

Pa sam pogledala priče o mladim ljudima

i nasljeđu koje donose

kao agenti promjene.

Moć koju sada imate.

Danas, 2. ožujka 1955,

priča koju želim vam ispričati

dolazi iz 1955, 2. ožujka.

Radi se o hrabroj djevojčici od 16 godina,

Claudette Colvin.

I danas se do kraja zaokružila,

jer prije tjedan dana, u San Franciscu,

moji učenici iz osnovne škole,

izvodili su program koji sam napisala.,

"Agenti promjene"

počevši sa uprizorenjem
Plessy protiv Ferguson

od 1892. do 1896.,

te Brown ptotiv Odbora i učeničkog štrajka

Barbare Rose Johns,

skočivši do Claudette Colvin
i Bojkota autobusa u Montgomeryu

a završivši 1960. sa pokretom sjedenja,

nenasilnim pokretom vođenim
od strane studenata.

Podijelit ću s vama priču

i želim podijeliti rad koji činim s njom

kao primjerom prakse.

Platila sam novčić u prednjem dijelu,
i onda sam otrčala do stražnjih vrata

sa ostalom obojenom djecom
kako vozač ne bi otišao

prije nego se ukrcamo.

Također, pa bijelci ne žele
da hodamo pored njih prolazom.

Kada sam se vratila u bus
dio za obojane bio je pun,

pa sam sjela u srednji dio.

Uzela sam sjedalo u zadnjem redu lijevo,

bilo je točno pored prozora,

nisam ni o čem posebnom razmišljala.

"Hej."

Nisam znala ni djevojku pored mene,
stariju djevojku.

Pa sam samo gledala kroz prozor.

Vozač je išao dalje,
više ljudi se ukrcavalo,

obojenih i bijelih.

Uskoro, više nije bilo mjesta.

"Dajte mi ta mjesta," vozač je rekao.

Obojani ljudi počeli su se ustajati.

Bijelci su zauzimali ta mjesta,
ali ja sam ostala sjediti.

Djevojka pored mene i dvije prekoputa,
ostale su sjediti.

Znala sam da to nije zabranjeno područje.

"Na noge lagane!"

Djevojka pored mene je ustala.

Stajala je u prolazu, a zatim i druge dvije.

Ali rekla sam si, ovo nije zabranjeno područje.

Vozač je pogledao gore,

gore u prozor, to ogledalo.

Stao je sa strane.
Trudnica, gđa Hamilton, ušla je.

Potrčala je otraga i ušla,

ne znajući da želi da se odreknem mjesta.

I sjela je odmah pored mene.

"Vas dvije morate ustati
kako bih nastavio voziti."

"Gospodine, platila sam vožnju.

Moje je pravo, znate, ustavno..."

"Ustavno? Ha, ha, čekaj
da pozovem policiju."

Sišao je s busa i pozvao dva motorista

i oni su došli.

I ti motoristi ušli su u bus.

Pogledali su gospođu Hamilton,

"Vas dvije morate se ustati
kako bi vozač nastavio vožnju."

"Gospodine platila sam. Trudna sam.

Ako se sada pomičem
bit će mi muka gospodine."

"Gospodine i ja sam platila, znate,
i to je moje pravo,

moje ustavno pravo.

Ja sam građanin Sjedinjenih Država.

Samo pročitajte 13. i 14. amandman --

ondje to piše.

Poznajem zakon.
Učiteljica nas je učila u školi."

Vidite, učiteljica nas je podučila Ustavu,

Povelji o pravima,
deklaraciji neovisnosti,

govoru Patricka Henrya --
naučila sam ga napamet.

Moja učiteljica, bockala bi naš um,

da vidi o čem razmišljamo.

Rekla bi, "Tko ste vi? Hmm?

Tko ste vi dok sjedite upravo sada ovdje?

Osoba koju ljudi misle da vide

izvana?

Tko ste vi unutra? Kako razmišljate?

Kako se osjećate? U što vjerujete?

Bi li bili voljni ustati za ono
u što vjerujete

iako vas netko pokušava spriječiti

jer ste drugačiji?

Volite li svoju prekrasnu
smeđu kožu djeco? Hmm?

Jeste li Amerikanci?

Što to znači biti Amerikanac? Ha?

Današnja zadaća, napišite esej:
Što to znači biti Amerikanac?

Morate znati tko ste djeco!"

Moja učiteljica učila bi nas povijest
i trenutne događaje.

Rekla je da tako možemo razumjeti sve
što se događa

i nešto učiniti u vezi toga.

"Gospodine, sve što znam je da
mrzim Jima Crowa.

Znam da ako nemam
nešto za što vrijedi živjeti,

nemam ništa za što vrijedi umrijeti.

Dajte mi slobodu ili mi dajte smrt!

Au! Nije me briga! Vodite me u zatvor."

Odvukli su je s busa.

Sljedeća stvar.
Claudette Colvin je na sjedištu,

stražnjem sjedištu policijskog auta,

lisičinama svezana za prozor.

Sljedeće godine, 11. svibnja 1956.,

ona je glavni svjedok u saveznon slučaju

Browder vs. Gayle.

Ona, 18-godišnja djevojka

i dvije druge žene, gospođe Browder.

Njihov slučaj, Browder protiv Gayle
došao je do vrhovnog suda.

Za petama Brown protiv Odbora, i 14. amandmana

te njenog snažnog svjedočanstva toga dana,
ostalo je povijest.

Sad zašto mi ne znamo tu priču?

Bojkot buseva u Montgomeryu --

čujemo Rosa Parks, Martin Luther King,

njih će zauvijek uzdizati.

Ali uloga žena u tom pokretu,

uloga Claudette kao nekoga tko je ustao,

uči nas važnim lekcijama
koje nas izazivaju danas.

Što znači biti sudionikom?

Odgovornim građaninom demokracije?

I lekcijama hrabrosti i vjere?

Pronalazim povijest pokreta za slobodu
koja uključuje mlade

kako bi oni mogli istraživati
te velike ideje

identiteta, svog odabranog identiteta

i postavljenog identiteta.

Što znači članstvo u društvu?

Tko ga ima? Kako se iskupimo?

Rasa i nasilje u Americi,

kao i sudjelovanje u građanstvu.

Te priče dozvoljavaju mi da vodim razgovore,

da pričam neizgovorivo, kojih se mnogi boje.

Jednom u Eugenu, Oregon,
mladi plavokosi i plavooki dječak

na kraju izvedbe rekao je,

"Ali gospođo Awele, rasizam je gotov, zar ne?

I ne želeći mu odgovoriti, rekla sam

"Okreni se prema osobi pored sebe.

Vidi možeš li naći dokaz."

I dala sam im četiri minute za razgovor.

Uskoro su počeli pričati priče
o dokazima rasizma u svojim zajednicama.

Djevojka mi je pisala,
iz srednje škole u San Franciscu:

"Mislila sam markirati ali sam čula
da imamo skup pa sam došla.

I nakon slušanja razgovora studenata
i vaše izvedbe,

pomislila sam da trebam
organizirati prijatelje

i trebamo otići na sastanak odbora

i reći im da želimo napredne satove

za potrebe od A do G."

I tako, danas vam govorim ovu priču

u čast nasljeđa mladih ljudi prije nas

kako bi imali vodilje i znakove

da budu promjena koju
žele vidjeti u ovom svijetu,

kao što je to bila Claudette Colvin.

Zato što je napala ustavnost
odijeljenih sjedala

u Montgomeryu, Alabami.

Hvala vam.

(Pljesak)

Hvala vam.