Bojni poklik protiv dječjeg braka

Život Memory Bande krenuo je drukčijim smjerom nego život njene sestre. Kada joj je sestra ušla u pubertet, poslali su je u tradicionalni "inicijacijski kamp" u kojem se podučava djevojčice "kako seksualno zadovoljiti muškarca". Tamo je zatrudnjela - u dobi od 11 godina. Međutim, Banda je to odbila. Umjesto toga, organizirala je druge djevojke i tražila od vođe svoje zajednice da sastavi uredbu prema kojoj nijedna djevojka ne bi smjela biti prisiljena na brak prije nego što navrši 18 godina. Gurala je sve do državne razine... s nevjerojatnim rezultatima za djevojke diljem Malavija.

Započet ću

tako što ću podijeliti
s vama jednu pjesmu

koju je napisala moja
prijateljica iz Malavija,

Eileen Piri.

Eileen ima tek 13 godina,

ali kada smo prolazili kroz zbirku
poezije koju smo napisali,

njena pjesma me toliko zaintrigirala,

i motivirala.

Pročitat ću je.

Naslovila ju je "Udat ću
se kada ja to želim".

(Smijeh)

"Udat ću se kada ja to želim.

Moja majka me ne može prisiliti na udaju.

Moj otac me ne može prisiliti na udaju.

Moj ujak, moja ujna,

moj brat ili sestra,

ne mogu me prisiliti da se udam.

Nitko na ovom svijetu

ne može me prisiliti da se udam.

Udat ću se kada ja to želim.

Čak i ako me tučete,

čak i ako me naganjate,

čak i ako mi učinite išta loše,

udat ću se kada ja to želim.

Udat ću se kada ja to želim,

no ne prije nego što se dobro obrazujem,

i ne prije nego što potpuno odrastem.

Udat ću se kada ja to želim."

Ova pjesma vam se može učiniti neobična,

s obzirom da ju je napisala
trinaestogodišnjakinja,

no tamo odakle ja i Eileen dolazimo,

ova pjesma koju sam vam upravo pročitala,

je bojni poklik.

Ja sam iz Malavija.

Malavi je jedna od
najsiromašnijih zemalja,

jako siromašna,

gdje je ravnopravnost spolova upitna.

Odrastajući u toj zemlji,

nisam mogla sama donositi
svoje životne odluke.

Čak nisam mogla niti istraživati

osobne mogućnosti u životu.

Ispričat ću vam priču

o dvije različite djevojčice,

dvije predivne djevojčice.

Te djevojčice odrasle su

pod istim krovom.

Jele su istu hranu.

Ponekad bi dijelile odjeću,

čak i cipele.

No njihovi životi su se na kraju razišli,

krenuli u dva različita smjera.

Druga djevojčica je moja mlađa sestra.

Imala je samo 11 godina

kada je zatrudnjela.

To je jako bolno.

Nije povrijedilo samo nju, već i mene.

I ja sam prolazila kroz težak period.

U mojoj kulturi je normalno da

kada djevojčica uđe u pubertet,

mora krenuti u inicijacijski kamp.

U tim kampovima,

uči vas se kako seksualno
zadovoljiti muškarca.

Postoji jedan poseban dan,

koji nazivaju "Jako poseban dan"

kada muškarac kojeg
je angažirala zajednica

dođe u kamp

i spava s djevojčicama.

Zamislite traume koje te djevojčice

doživljavaju svaki dan.

Većina njih zatrudni.

Čak obole od HIV-a i side

i drugih spolno prenosivih bolesti.

Moja mlađa sestra je zatrudnjela.

Danas ima samo 16 godina

i ima troje djece.

Njen prvi brak nije uspio,

kao ni njen drugi brak.

S druge strane, postoji
jedna druga djevojka.

Fenomenalna je.

(Smijeh)

(Pljesak)

Kažem da je fenomenalna jer je to istina.

Sjajna je.

Ta djevojka sam ja. (Smijeh)

Kada sam imala 13 godina,

bilo mi je rečeno da sam odrasla,

da sam postala punoljetna,

i da bih trebala otići
u inicijacijski kamp.

Moj odgovor je bio, "Što?

Neću ići u inicijacijske kampove."

Znate li što su mi govorile žene?

"Glupa si. Tvrdoglava.

Ne poštuješ tradicije
našeg društva i zajednice."

Odbila sam jer sam znala kamo idem.

Znala sam što želim u životu.

Kao djevojčica imala sam mnogo snova.

Željela sam se dobro obrazovati,

i pronaći neki dobar posao.

Zamišljala sam se kao odvjetnicu,

kako sjedim na ovoj velikoj stolici.

To su bile maštarije

koje su mi se vrtile po glavi svaki dan.

I znala sam da ću jednoga dana

pridonijeti nečemu, nekoj
maloj stvari u mojoj zajednici.

No svaki dan nakon mog odbijanja,

žene bi mi govorile,

"Pogledaj se, sva si već odrasla.
Tvoja mlađa sestra ima bebu.

Što je s tobom?"

To je bila glazba koju
sam slušala svaki dan,

i koju svaki dan slušaju djevojke

kada ne učine nešto što
od njih zahtijeva zajednica.

Kada sam usporedila dvije
priče moje sestre i mene,

pitala sam se zašto ne mogu nešto učiniti.

Zašto ne mogu promijeniti nešto
što se već dugo vremena događa

u našoj zajednici.

Tada sam pozvala druge djevojke

koje, poput moje sestre, imaju djecu,

koje su išle u školu, ali su
zaboravile čitati i pisati.

Rekla sam im "Hajde,
možemo se zajedno podsjetiti

kako čitati i pisati,

kako držati olovku, kako držati knjigu."

Naše zajedničko vrijeme je bilo sjajno.

Nisam ih samo površno upoznala,

već su mi one ispričale
svoje osobne priče,

kroz što su prolazile svaki dan

kao mlade majke.

Tada sam se upitala

"Zašto ne možemo sve ove
stvari koje nam se događaju

podijeliti s našim majkama,
s tradicionalnim vođama,

da uvide koliko su to loše stvari."

To nije bilo jednostavno,

jer su ti tradicionalni vođe,

već bili naviknuti na sve te stvari

koje su se događale od pamtivijeka.

Bilo je teško to promijeniti,

ali je dobra stvar barem pokušati.

Pa smo probale.

Bilo je vrlo teško, ali smo bile uporne.

Sada sam ovdje da vam
kažem za svoju zajednicu,

koja je bila prva zajednica u kojoj se,

nakon što su djevojke uporno gurale,

naš vođa zauzeo za nas i rekao
da se nijedna djevojka ne mora udati

prije nego što navrši 18 godina.

(Pljesak)

U mojoj zajednici,

to je bilo prvi puta

da su morali donijeti uredbu,

prvu uredbu koja štiti djevojke

u našoj zajednici.

Nismo stale na tome.

Gurale smo dalje.

Bile smo odlučne u borbi za djevojke
ne samo u mojoj zajednici,

već i u drugim zajednicama.

Kada se u veljači predstavljao
prijedlog zakon o dječjem braku,

bile smo ispred Parlamenta.

Svaki dan, kada su članovi
Parlamenta ulazili u zgradu,

molile smo ih da podrže
taj prijedlog zakon.

Nemamo toliko tehnologije kao vi ovdje,

ali imamo malene telefone.

Pa nam je sinulo da bismo mogle saznati
njihove brojeve i poslati im poruke.

To smo i napravile. To je bilo dobro.

(Pljesak)

Kada je prijedlog zakon prošao,
ponovo smo im poslale poruke,

zahvaljujući im što su ga podržali.

(Smijeh)

Kada ga je potpisao predsjednik,

i učinio ga zakonom,
to je bila velika stvar.

Sada je u Malaviju 18 legalna dob za brak,
od 15 do 18 godina.

(Pljesak)

Dobro je znati da je zakon prošao,

no reći ću vam ovo:

postoje zemlje u kojima je
18 legalna dob za brak,

no ne čujemo li vapaj
žena i djevojaka svaki dan?

Svaki dan trate se životi djevojaka.

Krajnje je vrijeme da vođe
poštuju svoju obavezu.

Poštivanje te obaveze

znači uvijek imati na umu
probleme djevojaka.

Ne treba nas se pokoravati
kao drugorazredne osobe,

nego trebaju znati da žene,
poput nas u ovoj dvorani,

nismo samo žene, samo djevojke,

mi smo posebne.

Možemo više.

A druga stvar koja se tiče Malavija,

i ne samo Malavija već i drugih zemalja:

zakoni postoje,

ali znate da zakon nije
zakon dok se ne provodi.

Zakon koji je tek nedavno prošao

postojeći zakoni u drugim zemljama,

moraju biti objavljeni na lokalnoj razini,

na razini zajednice,

gdje su problemi djevojaka frapantni.

Djevojke se u svojim zajednicama
suočavaju s teškim problemima svaki dan.

Ako te mlade djevojke znaju
da postoje zakoni koji ih štite,

moći će se zauzeti za sebe i braniti se

jer će znati da ih zakon štiti.

Još bih nadodala da su

glasovi djevojaka i žena

predivni, da postoje,

ali same ne možemo mnogo učiniti.

Muški pobornici moraju se angažirati,

uskočiti i surađivati s nama.

To je zajednički posao.

Trebamo isto što i sve
druge djevojke trebaju:

dobro obrazovanje, i iznad svega,
da se ne udamo s 11 godina.

Nadalje,

znam da zajedno

možemo izmijeniti pravni,

kulturni i politički okvir

koji liši djevojke njihovih prava.

Danas stojim ovdje

i izjavljujem da možemo zaustaviti
dječje brakove u jednoj generaciji.

Ovo je trenutak

kada će jedna, dvije i milijuni
djevojaka diljem svijeta

moći reći,

"Udat ću se kada ja to želim."

(Pljesak)

Hvala. (Pljesak)