Utjecaj trauma iz djetinjstva na zdravlje tijekom cijelog života

Trauma iz djetinjstva nije nešto što se jednostavno preraste. Pedijatrica Nadine Burke Harris objašnjava kako ponovljeni stres zlostavljanja, zanemarivanja i stresa zbog roditelja koji se bore s duševnim bolestima ili ovisnostima ima prave, opipljive posljedice na razvoj mozga. Razvija se tijekom cijelog života, a oni koji su iskusili visoke razine traume u djetinjstvu imaju triput veće rizike za obolijevanje od bolesti srca i raka pluća. Ovo je jedna strastvena molba da se pedijatrija hrabro pozabavi prevencijom i liječenjem trauma.

Sredinom devedesetih

CDC i Kaiser Permanente

otkrili su izloženost
koja značajno povećava rizik

za sedam od deset
vodećih uzroka smrti u SAD-u.

Visoke razine utječu na razvoj mozga,

imunološki i endokrini sustav,

pa čak i način na koji se
naš DNK čita i prepisuje.

Oni koji su izloženi visokim razinama

imaju triput veće šanse obolijevanja
od bolesti srca i raka pluća

i dvadeset godina kraći životni vijek,

no suvremeni doktori nisu dovoljno
obučeni za rutinske preglede i liječenja.

Izloženost o kojoj ovdje govorim
nisu pesticidi ili kemikalije,

već se radi o traumama iz djetinjstva.

A o kakvim traumama govorim?

Ne mislim na jedinicu iz testa
ili poraz na košarkaškoj utakmici.

Mislim na prijetnje koje su
toliko ozbiljne ili sveobuhvatne

da nam se doslovno zavuku
pod kožu i promijene nam psihu:

stvari poput zlostavljanja, zanemarivanja,

odrastanja s roditeljem
koji pati od duševne bolesti

ili koji je ovisnik.

E sad, dugo sam

promatrala te stvari onako
kako su me učili da ih promatram,

ili kao društveni problem
koji se tiče socijalnih službi -

ili kao duševni problem
koji se tiče službi za mentalno zdravlje.

No onda se dogodilo nešto
zbog čega sam preispitala svoj pristup.

Kada sam završila sa stažiranjem,

htjela sam otići negdje
gdje sam mislila da sam zaista potrebna,

negdje gdje bih mogla nešto promijeniti,

pa sam otišla raditi za CPMC,

jednu od najboljih privatnih bolnica
u Sjevernoj Kaliforniji

i zajedno smo otvorili kliniku
u Bayview-Hunters Pontu,

jednom od najsiromašnijih,
najzanemarenijih kvartova u San Francisku.

Prije toga

postojao je samo jedan pedijatar
u cijelom Bayviewu

koji je bio zadužen
za više od 10 000 djece,

pa smo postavili pločicu
i mogli smo pružiti kvalitetnu njegu

bez obzira na sposobnost plaćanja.

Bilo je jako fora. Bavili smo se
tipičnim zdravstvenim nejednakostima:

pristup brizi, razine imunizacije,
razine hospitalizacije zbog astme

i postigli sve naše brojeve.

Bili smo jako ponosni na sebe,

ali onda sam počela primjećivati
jedan uznemirujući trend.

Mnogo mi je djece bilo poslano
zbog sumnje na ADHD,

odnosno poremećaja
hiperaktivnosti i deficita pažnje,

ali nakon što sam obavila detaljan
pregled povijesti bolesti i sistematski,

otkrila sam da većini pacijenata

ne mogu dijagosticirati ADHD.

Većina djece koja su mi dolazila
doživjela su toliko teške traume

da se činilo kao da se nešto drugo događa.

Nekako mi je promaklo nešto bitno.

Prije nego što sam odstažirala,
dobila sam diplomu za javno zdravstvo,

a jedna od stvari kojima te tamo nauče

jest da ukoliko ste doktor

i vidite 100 djece
koja piju iz istog bunara,

a 98 dobije proljev,

slobodno možete napisati

ispisati recepata
i recepata za antibiotike

ili možete doći i zapitati:
"Što nije u redu s ovim bunarom?"

Počela sam čitati sve što sam stigla

o tome kako izloženost nedaćama

utječe na razvoj mozga i tijela u djece.

Jednog dana kolega mi je došao u ured

i rekao: "Dr. Burke,
jeste li vidjeli ovo?"

U ruci je držao kopiju istraživanja

pod nazivom: "Studija
o nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu."

Taj mi je dan promijenio
i kliničku praksu, a i karijeru.

To je istraživanje

nešto s čime svatko treba biti upoznat.

Proveo ga je Dr. Vince Felitti
na Kaiseru i Dr. Bob Anda na CDC-u.

Zajedno su ispitali 17 500 odraslih
o njihovoj povijesti izloženosti

nečemu što su nazvali "nepovoljna
iskustva u djetinjstvu", tj. ACE.

Ta iskustva uključuju fizičko,
emocionalno i seksualno zlostavljanje;

fizičko ili emocionalno zanemarivanje;

duševna bolest roditelja,
ovisnost, zatvorski staž;

odvajanje roditelja ili razvod;

nasilje u obitelji.

Za svako "da", dobijete
bod na ACE-testu.

Zatim su

usporedili ACE-rezultate
i zdravstvene ishode.

Saznanja su bila zapanjujuća.

Dvije stvari.

Prvo, ACE-ovi su jako uobičajeni.

Čak 67% populacije
imalo je barem jedan ACE,

a 12,6%, svaki osmi ispitanik,
imao je 6 ili više ACE-ova.

Drugo -

postoji odnos doza - odgovor

između ACE-ova i ishoda zdravlja:

što je ACE-rezultat viši,
to su gori ishodi zdravlja.

Osoba s ACE-rezultatom
od četiri pa naviše

ima veći relativni rizik
od kroničnih respiratornih poremećaja

dva i pol puta veći od nekoga
s ACE-rezultatom od nula.

Za hepatitis također dva i pol puta.

Za depresiju četiri i pol puta.

Za sklonost samoubojstvu dvanaest puta.

Osoba s ACE-rezultatom od sedam pa naviše

ima triput veće rizike
za obolijevanje od raka pluća

i tri i pol puta za obolijevanje
od ishemičke bolesti srca,

vodećeg uzroka smrti u SAD-u.

Naravno, to ima smisla.

Neki su proučili
te rezultate i rekli: "Ma daj!

Imao si teško djetinjstvo,
pa si skloniji pušenju i opijanju,

a sve će ti te stvari
uništiti zdravlje.

To nije znanost,
to je samo loše ponašanje."

Ispada da znanost
upravo tu uskače.

Sad bolje nego ikad razumijemo

kako izloženost ranim nedaćama

utječe na razvoj
mozga i tijela u djece.

Utječe na područja poput
nucleus accumbensa,

centra u mozgu zaduženog
za užitak i nagradu

koji je zahvaćen u ovisnostima.

On onemogućuje prednju koru mozga

koja je nužna za kontroliranje
impulsa te izvršnu funkciju,

ključno područje za učenje.

Na MR-skeniranju

vidljive su mjerljive razlike u amigdali,

centru u mozgu zaduženog
za reakciju na strah.

Pravi neurološki razlozi objašnjavaju

zašto su oni koji su izloženi
visokim razinama nedaća

skloniji visokorizičnim
oblicima ponašanja,

a to je važno znati.

No, čak i ako se ne uključite
u visokorizična ponašanja,

još ste uvijek skloniji obolijevanju
od bolesti srca ili od raka.

Razlog za to ima veze s hipotalamusom,
hipofizom i nadbubrežnom žlijezdom,

sustavom reakcije na stres mozga i tijela

što upravlja reakcijama
za borbu ili bijeg.

Kako funkcionira?

Zamislite da šetate šumom
i ugledate medvjeda.

Hipotalamus odmah šalje signal hipofizi

koja šalje signal nadbubrežnoj žlijezdi:

"Pusti hormone stresa!
Adrenalin! Kortizol!"

Srce vam počne lupati,

zjenice se prošire,
zračni putevi otvore

i spremni ste ili na borbu
s medom ili na bijeg od njega.

To je super

ako ste u šumi i naletite na medu.

(Smijeh)

No problem nastaje
kad medo dolazi kući svake noći,

a ovaj se sustav iznova i iznova aktivira

te od prilagodbenog sustava
ili sustava za spašavanje života

preraste u maladaptivni sustav
ili sustav koji ugrožava zdravlje.

Djeca su posebno osjetljiva
na ovakvu ponovljenu aktivaciju stresa

jer im se mozak
i tijelo još uvijek razvijaju.

Visoke razine nedaća ne utječu samo
na strukturu i funkcioniranje mozga

već i na razvoj imunološkog

i endokrinog sustava,

pa čak na način na koji se
naš DNK čita i prepisuje.

Ovi podatci za mene potpuno su
obezvrijedili moje dotadašnje znanje

jer kad razumijemo mehanizam bolesti,

kad znamo ne samo
koji su putevi zapriječeni već i kako,

onda smo kao doktori
dužni iskoristiti tu znanost

za prevenciju i liječenje.

To je naš posao.

U San Francisku otvorili smo
Centar za zdravlje mladih

kako bismo spriječili, uočili i zaliječili
utjecaje ACE-a i toksičnog stresa.

Počeli smo s rutinskim pregledima
svakog djeteta

na redovnim sistematskim

jer znam da ukoliko moja pacijentica
ima ACE-rezultat od 4 i naviše,

dva i pol puta je sklonija obolijevanju
od hepatitisa ili kroničnih bolesti,

četiri i pol puta je sklonija depresiji

i dvanaest puta sklonija
pokušati oduzeti vlastiti život

u usporedbi s pacijentima s rezultatom 0.

Znam to dok se nalazi u mojoj ordinaciji.

Za pacijente koji ostvare
pozitivan rezultat

imamo tim multidisciplinarnog tretmana
koji pokušava smanjiti razinu nedaća

i liječiti simptome koristeći se najboljim
postupcima poput kućnih posjeta, njege,

brige za duševno zdravlje, prehrane,

holističkih zahvata,
pa i lijekova kada je to potrebno.

Također educiramo roditelje
o učincima ACE-a i toksičnog stresa

onako kako ih educiramo o prekrivanju
utičnica ili trovanju živom,

a brigu o astmatičarima
i dijabetičarima oblikujemo

na način koji ukazuje na to
da će im možda trebati agresivniji tretman

imajući u vidu njihov
endokrini i imunološki sustav.

Kad shvatite tu znanost,

poželite o njoj vikati na sav glas

jer to nije problem samo djece u Bayviewu.

Pretpostavila sam
da će čim svi čuju za to,

uslijediti rutinski pregledi,
multidisciplinarni timovi za tretiranje

te da će se utrkivati do najuspješnijih
protokola kliničkih tretmana.

Aha, to se nije dogodilo.

Puno sam naučila iz toga.

Ono što sam smatrala
najboljom kliničkom praksom

sada smatram pokretom.

Riječima dr. Roberta Blocka,

bivšeg predsjednika
Američke pedijatrijske akademije,

"Nepovoljna iskustva u djetinjstvu

jedan su od najvećih zanemarenih
prijetnji javnom zdravstvu

naše nacije."

Mnoge ljude to zaprepašćuje.

Domet i težina problema
čine se toliko veliki da je previše

čak i razmišljati o tome
kako se s njim suočiti,

ali meni baš ta činjenica daje nadu

jer kad imamo pravi okvir,

kada ovo prepoznamo
kao zdravstvenu krizu,

tek ćemo onda početi koristiti
pravu opremu da dođemo do pravih rješenja.

Od nikotina, trovanja živom,
pa sve do HIV-a/AIDS-a

SAD ima dobar učinak

po pitanju bavljenja
zdravstvenim pitanjima,

ali ponavljanje tih uspjeha
s ACE-ovima i toksičnim stresom

zahtijevat će odlučnost i predanost,

a kada pogledam kako se
dosad prema tome odnosila naša nacija,

pitam se,

zašto to nismo ozbiljnije shvatili?

U početku sam mislila
da smo marginalizirali problem

jer nas se ne tiče.

Tiče se one djece u onim kvartovima,

što je čudno jer podatci to ne pokazuju.

Originalno ACE-istraživanje
obavljeno je na populaciji

od 70% bijelaca,

70% fakultetski obrazovanih ljudi,

ali što više razgovaram s ljudima,

to više počinjem misliti
da sam sve krivo shvatila.

Da pitam koliko je ljudi u ovoj prostoriji

odraslo uz člana obitelji koji je
bolovao od duševne bolesti,

kladim se da bi nekoliko podiglo ruke.

A da vas pitam koliko vas je
imalo roditelja koji je pio

ili koji su vjerovali da je
"batina u raju izrasla",

kladim se da bi još nekoliko podiglo ruke.

Čak i u ovoj prostoriji, to je problem
koji se tiče mnogih od nas

i počinjem vjerovati
da marginaliziramo taj problem

jer nas se tiče.

Možda ga je lakše uočiti drugdje

jer mi sami ne želimo gledati u njega.

Radije bismo bili bolesni.

Srećom, napredak znanosti
i gospodarske realnosti

tu mogućnost čine sve manje održivom.

Znanost je jasna;

rane nedaće znatno utječu
na cjeloživotno zdravlje.

Tek sad počinjemo shvaćati
kako omesti napredak

od rane nedaće do bolesti
i preuranjene smrti,

a za trideset godina,

to dijete s visokim ACE-rezultatom,

čiji se bihevioralni simptomi
ne primijete,

čije se liječenje astme ne povezuje

i koji oboli od visokog tlaka,

preuranjene bolesti srca ili raka

bit će jednako anomalan kao i
šestomjesečna smrtnost od HIV-a/AIDS-a.

Ljudi promotre situaciju i zapitaju se:
"Što se to ovdje događa?"

To se može liječiti,

može se pobijediti.

Najvažnija stvar koja nam je
u današnje vrijeme potrebna

jest hrabrost da se suočimo s problemom

i kažemo da je stvaran
i da se tiče svih nas.

Vjerujem da smo mi taj pokret.

Hvala vam.

(Pljesak)