Džejk Vud (Jake Wood): Nova misija za veterane - regovanje u vanrednim situacijama

Nakon mjeseci ili godina provedenih u borbi preko okeana, 92% američkih veterana kaže da želi da nastavi sa svojom službom. U isto vrijeme, jedna za drugom, prirodne katastrofe prave kolaps širom svijeta. Šta je zajedničko za ova dva izazova? Jedan od osnivača tima Rubikon, Džejk Vud, pruža dirljiv govor o tome kako veterani mogu efektivno da doprinesu reagovanju u vanrednim situacijama - i u isto vrijeme vrate sebi osjećaj svrhe, zajedništva i samopoštovanje.

Prije dvije godine, nakon služenja 4 godine

u Marincima SAD,

i rasporeda u Iraku i Avganistanu,

našao sam se u Port-o-Prensu,
gdje sam vodio tim

veterana i medicinskih profesionalaca

u nekim od najpogođenijih djelova tog grada,

tri dana nakon zemljotresa.

Išli smo na mjesta na koja
niko drugi nije htio da ide,

gdje niko drugi nije mogao da ide,
i nakon tri nedelje,

shvatili smo nešto. Vojni veterani

su veoma, veoma dobri u reagovanju
u vanrednim situacijama.

Kada smo stigli kući, moj partner i ja,

pogledali smo to i rekli,
postoje dva problema.

Prvi je to što je reagovanje
u vanrednim situacijama neadekvatno.

Sporo je, zastarjelo.
Ne koristi najbolje tehnologije

i ne koristi najbolje ljude.

Drugi problem kojeg smo postali svjesni

je veoma neadekvatna reintegracija veterana

i ovo je trenutno veoma aktuelna tema

dok se veterani vraćaju iz Iraka i Avganistana

i muče se sa reintegrisanjem u život civila.

Sjeli smo i pogledali ova dva problema

i nešto smo shvatili.
To nisu problemi.

To su zapravo rješenja.
Šta mislim ovim?

Možemo iskoristiti reagovanje u vanrednim
situacijama kao priliku

da se u službu stave veterani povratnici.

Skorašnje ankete pokazuju da 92% veterana želi

da nastavi sa svojom službom
nakon skidanja uniforme.

I možemo iskoristiti veterane da poboljšamo
reagovanje u vanrednim situacijama.

Površno gledano, ovo ima dosta smisla, i 2010.

reagovali smo na cunami u Čileu,

poplave u Pakistanu, poslali smo timove
za obuku na granicu Tajlanda i Burme.

Ali početkom ove godine, jedan od naših

prvobitnih članova natjerao nas je
da promijenimo fokus organizacije.

Ovo je Klej Hant.
On je bio u Marincima sa mnom.

Zajedno smo služili u Iraku i Avganistanu.

Klej je bio sa nama u Port-o-Prensu,
kao i u Čileu.

Početkom ove godine, u martu,
Klej je oduzeo sebi život.

Ovo je bila tragedija,
ali nas je stvarno natjeralo

da prebacimo fokus onoga što smo radili.

Znate, Klej se nije ubio zbog onoga što se desilo

u Iraku i Avganistanu.
Ubio se

zbog onog što je izgubio po povratku.

Izgubio je smisao.
Svoju zajednicu.

I možda najtragičnije,
izgubio je samopoštovanje.

Kako smo procjenjivali sve
i kako se slijegala prašina

ove tragedije, shvatili smo da,
od ta dva problema -

iz prvobitnog plana naše organizacije,

bili smo organizacija za reagovanje
u vanrednim situacijama koja je koristila

službu veterana.
Imali smo dosta uspjeha

i osjećali smo se kao da mijenjamo paradigmu
reagovanja u vanrednim situacijama.

Ali nakon Kleja smo prebacili fokus,
i odjednom

krećući se napred, vidimo sebe

kao organizaciju veterana koja
koristi reagovanje u vanrednim situacijama.

Jer smatramo da možemo veteranima vratiti

tu svrhu i tu zajednicu i samopoštovanje.

Tornada u Taskalausi i Džoplinu i kasnije

uragan Irena, dali su nam priliku da to i vidimo.

Na trenutak želim da zamislite dječaka od 18 godina

koji maturira u srednjoj školi u Kanzasu, u Misuriju.

Stupi u vojsku. Vojska mu daje pušku.

Pošalju ga u Irak.

Svakog dana napušta bazu sa misijom.

Misija je da brani slobodu porodice
koju je ostavio kod kuće -

da održi živim ljude oko sebe.

Da smiri selo u kome radi.

Ima svrhu. Ali kada se vrati u Kanzas u Misuriju,

možda ode na koledž ili se zaposli,

ali nema taj isti osjećaj svrhe.

Date mu motornu testeru.
Pošaljete ga u Džoplin, Misuri

nakon tornada i taj osjećaj se vraća.

Da se vratimo, taj isti osamnaestogodišnjak
maturira u srednjoj školi

u Kanzasu u Misuriju, stupi u vojsku,

vojska mu daje pušku i šalje ga u Irak.

Svakog dana gleda u iste oči oko njega.

Napušta bazu.
Zna da može da računa na te ljude.

Spavali su u istom pijesku.
Živjeli su zajedno.

Zajedno su jeli. Zajedno su krvarili.

Vraća se u Kanzas u Misuriju.

Napušta vojsku i skida uniformu.

Više nema tu zajednicu.

Ali kada 25 takvih veterana
ostavite u Džoplinu, Misuri,

vraća im se osjećaj te zajednice.

Još jednom, imate osamnaestogodišnjaka koji maturira

u srednjoj školi u Kanzasu.

Stupa u vojsku. Vojska mu daje pušku.

Šalju ga u Irak.

Na grudi mu stavljaju orden.
Vraća se kući za paradu.

Skida uniformu. Više nije narednik Džouns

u svojoj zajednici.
Sada je Dejv iz Kanzasa.

Više nema to samopoštovanje.

Ali kada ga pošaljete u Džoplin nakon tornada

i opet mu neko prilazi

i rukuje se s njim zahvaljujući mu
za njegovu službu,

opet ima to samopoštovanje.

Mislim da je to veoma bitno, jer trenutno

neko mora da istupi

i ova generacija veterana ima priliku

da uradi to ako im se pruži šansa.

Hvala vam puno. (Aplauz)