Naša nezdrava opsesija odlukama

Suočeni smo s beskrajnim nizom odluka, što u nama budi osjećaje tjeskobe, krivnje i boli da nismo dorasli donositi ispravne odluke. No, filozofkinja Renata Salecl postavlja pitanje: Je li moguće da nas individualne odluke odvraćaju od nečeg većeg - naše moći koju imamo kao društveni mislioci? Ovo je hrabar poziv da prestanemo shvaćati osobne odluke tako ozbiljno i da se usredotočimo na kolektivne odluke.

Kada sam pripremala ovaj govor,

potražila sam par citata

koje mogu podijeliti s vama.

Dobra je vijest da sam pronašla tri

koji su mi se posebno svidjeli,

prvi pripada Samuelu Johnsonu,
koji je rekao,

"Kada u životu donosite odluke,

nemojte zaboraviti živjeti,"

drugi je Eshilov, koji nas podsjeća da je

"sreća odluka koja zahtijeva trud,"

a treći pripada Grouchu Marxu

koji je izjavio, "Ne bih
izabrao da pripadam

ijednom klubu koji bi me imao za člana."

Loša je vijest da

nisam znala koji od ovih citata

izabrati i podijeliti s vama.

Slatka briga izbora.

U današnje vrijeme
postindustrijskog kapitalizma,

izbor, zajedno s individualnom slobodom

i idejom o samoostvarenju,

pretvoren je u ideal.

Uz to, vjerujemo i u

beskonačni napredak.

No, s druge strane ove ideologije je

porast tjeskobe,

osjećaja krivnje,

osjećaja nedostatnosti,

osjećaja da podbacujemo u našim izborima.

Na žalost, ova ideologija
individualnog izbora

spriječila nas je da razmišljamo
o društvenim promjenama.

Čini se da nas je ta ideologija

vrlo učinkovito onesposobila

kao političke i društvene mislioce.

Umjesto da kritiziramo društvo,

sve se više bavimo kritiziranjem sebe,

ponekad do točke samouništenja.

Kako to da je ta ideologija izbora

još uvijek toliko moćna,

čak i kod ljudi koji

nemaju puno toga na biranje?

Kako to da se čak i siromašni ljudi

još uvijek snažno poistovjećuju
s idejom izbora,

onom racionalnom idejom izbora

koju smo prigrlili?

Ideologija izbora vrlo nam uspješno

otvara prostor za promišljanje

o nekoj zamišljenoj budućnosti.

Dat ću vam primjer.

Moja prijateljica Manya,

dok je studirala na sveučilištu u Kaliforniji,

zarađivala je novac

radeći za prodavača automobila.

Kada bi Manya naišla na

tipičnog kupca, raspravljala bi s njim

o njegovu životnom stilu,

koliko je spreman platiti,

koliko djece ima,

za što mu je potreban automobil.

Obično bi došli do dobrog zaključka

koji bi automobil bio idealan.

Prije no što bi njen kupac otišao kući

i promislio o svemu,

rekla bi mu,

"Automobil koji sada kupujete je savršen,

ali za nekoliko godina,

kada će vam djeca napustiti dom,

kada ćete imati malo više novca,

onaj drugi automobil će biti idealan.

No, ovo što sada kupujete je odlično."

Većina Manyjinih kupaca

kada bi se vratili idući dan

kupili bi onaj drugi auto,

auto koji nisu trebali,

koji je bio preskup.

Manya je postala toliko uspješna
u prodavanju automobila

da se brzo prebacila na
prodaju zrakoplova.

(Smijeh)

Dobro poznavanje ljudske psihologije

pripremilo ju je dobro za
njen sadašnji posao,

psihoanalitičara.

Zašto su Manyjini klijenti
bili toliko iracionalni?

Njen uspjeh je bilo to što je uspijevala

u njihovim umovima stvoriti sliku

idealizirane budućnosti,

sliku njih samih

kada su već bili uspješniji, slobodniji,

i za njih je odabir drugog automobila

bilo približavanje tom idealu

u kojem ih je Manya već mogla vidjeti.

Rijetko donosimo zaista
potpuno racionalne odluke.

Na naše odabire utječe
naša nesvjesna strana,

naša zajednica.

Često biramo

tako što pogađamo, što bi drugi ljudi

mislili o našoj odluci.

Odabiremo i tako što

gledamo što drugi odabiru.

Također pogađamo koji je odabir
društveno prihvatljiv.

Zbog toga,

čak i nakon što smo odabrali,

na primjer, kupili automobil,

još neprekidno čitamo kritike o autima,

kao da se još uvijek želimo uvjeriti

da smo donijeli pravu odluku.

Izbori potiču osjećaj tjeskobe.

Vežu se uz rizike, gubitke.

Vrlo su nepredvidivi.

Zbog toga,

ljudi imaju sve više problema

tako da ništa ne odabiru.

Nedavno sam bila na vjenčanju,

i upoznala prelijepu mladu ženu

koja mi je odmah počela govoriti
o svojem strahu kod donošenja odluka.

Rekla mi je, "Trebalo mi je mjesec dana

da odaberem koju ću haljinu nositi."

Nastavila je, "Tjednima sam istraživala

u kojem ću hotelu provesti ovu jednu noć.

A sada trebam odabrati donatora sperme."

(Smijeh)

Pogledala sam je šokirano.

"Donatora sperme? Čemu žurba?"

Odgovorila je, "Krajem godine
navršavam 40 godina,

i dosad sam jako loše odabirala muškarce."

Budući da se veže uz rizik, odabir

izaziva tjeskobu,

i već je poznati

danski filozof Søren Kierkegaard

istaknuo da je tjeskoba

povezana s mogućnošću mogućnosti.

Danas mislimo da možemo spriječiti rizike.

Imamo bezbrojne analize tržišta,

predviđanja budućih prihoda.

Čak i s tržištem, koje se svodi na slučaj,

nasumičnost, mislimo da možemo
racionalno predvidjeti

kamo ono ide.

Slučajnost postaje vrlo traumatična.

Prošle godine moj prijatelj Bernard Harcourt

sa Sveučilišta u Chicagu,
organizirao je događaj,

konferenciju o ideji o slučajnosti.

Sastali smo se na vijeću,

netom prije no što smo trebali
prezentirati svoje radove -

nijedan od nas nije znao
o čemu će onaj drugi govoriti -

odlučili smo slučajnost shvatiti ozbiljno.

Objasnili smo našoj publici

da je ono što će ubrzo čuti

neki nasumičan rad,

mješavinu naša dva rada,

s kojima nismo bili međusobno upoznati.

Tako smo održali konferenciju.

Bernard je pročitao svoj prvi paragraf,

ja sam pročitala svoj prvi paragraf,

Bernard je pročitao svoj drugi paragraf,

ja sam pročitala svoj drugi paragraf,

i tako do kraja naših radova.

Iznenadit će vas to

da većina naše publike

nije mislila da je upravo slušala

potuno nasumičan rad.

Nisu mogli vjerovati da

bismo, govoreći kao autoriteti,

budući da smo oboje profesori,

uzeli slučajnost tako ozbiljno.

Mislili su da smo zajedno pripremili radove

i da se samo šalimo da je rad nasumičan.

Živimo u vremenu s puno informacija,

velikih podataka,

puno saznanja o
unutrašnjosti našeg tijela.

Dekodirali smo genom.

Znamo o našem mozgu više no prije.

No, začudo, ljudi sve više

ignoriraju to znanje.

Sve je više neznanja i poricanja.

U odnosu na sadašnju gospodarsku krizu,

vjerujemo da ćemo se samo opet probuditi

i da će sve biti kao i prije,

i da nam nisu potrebne
nikakve političke ili društvene promjene.

U odnosu na ekološku krizu,

mislimo da ne treba još ništa učiniti,

ili da drugi trebaju
nešto napraviti prije nas.

Čak i kada se dogodi ekološka kriza,

kao katastrofa u Fukushimi,

često se dogodi da ljudi žive
na tom istom području

s jednakom količinom informacija,

i polovicu njih brinut će radijacija

a druga će je polovica ignorirati.

Psihoanalitičari jako dobro znaju

da ljudi, nekim čudom, nemaju

strast za znanjem

već strast za neznanjem.

Što to znači?

Recimo da kada se suočavamo

sa smrtnom bolešću,

mnogi ljudi to ne žele znati.

Radije bi poricali bolest,

pa nije mudro da im se to kaže

ako sami ne pitaju.

Začudo, istraživanja pokazuju da ponekad

ljudi koji poriču svoju bolest

žive dulje od onih koji racionalno odabiru

najbolje liječenje.

Međutim, to neznanje

ne pomaže puno na društvenoj razini.

Kada ne znamo kamo idemo,

to može prouzročiti mnogo društvene štete.

Uz suočavanje s neznanjem,

danas se suočavamo i

s nekom vrstom očitosti.

Francuski filozof

Louis Althusser istaknuo je

kako ideologija djeluje na način

da stvara veo očitosti.

Prije no što počnemo kritizirati društvo,

trebamo podići taj veo očitosti

i promisliti na malo drukčiji način.

Ako se vratimo ideologiji

individualnog, racionalnog odabira,

koji često prihvaćamo,

upravo je ovdje potrebno

podići tu očitost

i drukčije promisliti.

Za mene je često pitanje

zašto još uvijek prihvaćamo
tu ideju o samoostvarenom čovjeku

u koju se pouzdavao kapitalizam
od svog početka?

Zašto vjerujemo da smo
zaista veliki gospodari

naših života da možemo racionalno

donositi najidealnije odabire,

pa da ne prihvaćamo gubitke i rizike?

Za mene je šokantno vidjeti
vrlo siromašne ljude,

na primjer, koji ne podupiru ideju

o višim porezima za bogate.

Vrlo često se poistovjećuju

s mentalitetom lutrije.

Možda ne misle da će oni uspjeti

u budućnosti, ali možda vjeruju

da će im sin postati sljedeći Bill Gates.

A tko bi htio oporezivati vlastitog sina?

Moje sljedeće pitanje je

zašto ljudi koji nemaju
zdravstveno osiguranje

ne bi htjeli prihvatiti univerzalno zdravstvo?

Ponekad to ne prihvate,

poistovjećujući se opet s idejom o izboru,

no, zpravo nemaju nikakav izbor.

Margaret Thatcher izgovorila je
poznatu rečenicu

kako nema ničeg poput društva.

Društvo ne postoji, već samo pojedinci

i njihove obitelji.

Na žalost, ova ideologija
još uvijek dobro funkcionira,

zbog čega bi se siromašni mogli

sramiti svog siromaštva.

Možemo neprestano osjećati krivnju da

ne donosimo pravilne odluke,

i da je to razlog zašto nismo uspjeli.

Stahujemo da nismo dovoljno dobri.

Zato toliko puno radimo,

puno sati na radnom mjestu,

i jednako toliko vremena na
ponovnom samoizgrađivanju.

Kada strepimo pred odlukama,

ponekad lako izdajemo svoju moć izbora.

Poistovjećujemo se s guruom

koji nam govori što da činimo,

terapeutom za samopomoć,

ili prihvatimo ulogu totalitarnog vođe

koji ne sumnja u svoje odluke,

koji na neki način zna što čini.

Ljudi me često pitaju,

"Što si naučila proučavanjem odluka?"

Naučila sam važnu lekciju.

Kada razmišljam o odlukama,

više ih ne shvaćam preozbiljno, osobno.

Prvo sam shvatila da
puno odluka koje donosim

nisu racionalne.

Povezane su s mojom nesvjesnom stranom,

mojim nagađanjima što drugi odabiru,

ili koja je društveno prihvatljiva odluka.

Također sam prihvatila ideju

da se trebamo odmaknuti od

razmišljanja o individualnim odlukama,

da je jako bitno opet promisliti
o društvenim odlukama,

budući da nas je ta ideologija
individualne odluke umrtvila.

Spriječila nas je u razmišljanju
o društvenim promjenama.

Toliko vremena provodimo
odabirući stvari za sebe

da se jedva sjetimo

kolektivnih odluka koje možemo donositi.

Ne smijemo zaboraviti da se izbor

uvijek veže uz promjenu.

Možemo donositi individualne promjene,

ali i društvene promjene.

Možemo odabrati da imamo više vukova.

Možemo odabrati promjenu našeg okoliša

kako bi imali više pčela.

Možemo odlučiti da imamo
druge agencije za rangiranje.

Možemo odlučiti kontrolirati korporacije

umjesto da im dopustimo
da one kontroliraju nas.

Imamo mogućnost donijeti promjene.

Počela sam citatom Samuela Johnsona,

koji je rekao da kada
u životu donosimo odluke,

ne smijemo zaboraviti živjeti.

Napokon, možete vidjeti

da sam zaista imala mogućnost

odabrati jedan od ona tri citata

s kojim sam htjela započeti svoj govor.

Imala sam izbor,

kao što kao nacije, ljudi,

imamo mogućnost ponovo promisliti

u kakvom bismo društvu
htjeli živjeti u budućnosti.

Hvala.

(Pljesak)