Naša priča o silovanju i pomirenju

Godine 1996. Thordis Elva bila je u tinejdžerskoj vezi s Tomom Strangerom, učenikom iz Australije na razmjeni . Nakon školskog plesa Tom je silovao Thordis, poslije čega su se njihovi putevi razišli na dugi niz godina. U ovom izvanrednom govoru Eva i Stranger prolaze kroz dugogodišnju kronologiju srama i tišine te nas pozivaju da razgovaramo o sveprisutnom problemu seksualnog nasilja na novi, pošteni način. Ukoliko imate piranja za govornike, posjetite go.ted.com/thordisandtom.

[Ovaj govor sadrži eksplicitan jezik
i opise seksualnog nasilja.

Poželjna je diskrecija gledatelja]

Tom Stranger: Godine 1996.,
kada sam imao 18 godina,

imao sam sjajnu priliku sudjelovati
u međunarodnom programu razmjene.

Ironično, Australac sam
koji više voli jako hladno vrijeme

pa sam bio i uzbuđen i tužan
kada sam se ukrcao na zrakoplov za Island

nakon što sam se oprostio
s roditeljima i braćom.

Divna islandska obitelj
pružila mi je dobrodošlicu u svom domu.

Vodili su me u šetnje

i pomogli mi u razumijevanju
melodičnog islandskog jezika.

Na početku mi je nedostajao dom.

Bavio sam se daskanjem na snijegu

i puno sam spavao.

Dva sata kemije na jeziku
koji ne razumijete sasvim

dobar su sedativ.

(Smijeh)

Predložili su mi da
se prijavim za ulogu u predstavi

kako bih se više uključio u društvo.

Nisam dobio ulogu,

ali tako sam upoznao Thordis.

Imali smo lijepu tinejdžersku romansu,

nalazili smo se
u stankama i držali se za ruke,

šetali starim dijelom Reykjavika.

Upoznao sam njezinu obitelj
i ona moje prijatelje.

Bili smo na početku veze,
nešto dulje od mjeseca,

kada je održan školski božićni ples.

Thordis Elva: Imala sam 16 godina
i bila sam prvi put zaljubljena.

Zajednički odlazak na ples

bila je javna potvrda naše veze

i osjećala sam se kao
najsretnija djevojka na svijetu.

Nisam više bila dijete,
nego mlada žena.

Opijena novootkrivenom zrelošću

te sam večeri odlučila
prvi put probati rum.

Bila je to loša zamisao.

Jako mi je pozlilo,

gubila sam svijest

između napadaja povraćanja.

Zaštitari su željeli pozvati hitnu,

no Tom se ponio kao moj vitez-zaštitnik

i rekao im da će me odvesti kući.

Bilo je to poput bajke,

iz svog snažnog naručja

spustio me u sigurnost mog kreveta.

No zahvalnost prema njemu
uskoro se pretvorila u užas

kada je krenuo skidati
moju odjeću i našao se na meni.

U glavi mi se razbistrilo,

no tijelo je još bilo
preslabo da se odupre,

a bol je bila zasljepljujuća.

Mislila sam da će me prepoloviti.

Kako ne bih izgubila razum,

tiho sam brojala sekunde na satu.

I od te noći

znam da dva sata
traju 7,200 sekundi.

Iako sam danima šepala
i tjednima plakala,

događaj nije odgovarao
mojim predodžbama o silovanju.

Tom nije bio naoružani luđak;

bio je moj dečko.

To se nije dogodilo u mračnoj uličici,

nego u mom vlastitom krevetu.

Do trenutka kada sam ono što mi se
dogodilo bila spremna nazvati silovanjem,

on je već završio program razmjene

i otišao u Australiju.

Rekla sam sebi da je uzaludno
baviti se onim što je prošlo.

Osim toga,

sigurno je to nekako bila moja krivnja.

Odgajana sam u svijetu
koji je učio djevojke

da se silovanje događa s razlogom.

Suknja je bila prekratka,

osmijeh preširok,

dah im je mirisao na alkohol.

Sve se to odnosilo na mene

pa je i sramota bila moja.

Dugo je trebalo da shvatim

da jedino što je moglo
spriječiti silovanje te noći

nije bila moja suknja,

nije bio moj osmijeh,

nije bilo moje djetinje povjerenje.

Spriječiti silovanje te noći

mogao je samo
muškarac koji me silovao --

da je zaustavio sebe.

TS: Mutna su mi sjećanja na sljedeći dan:

posljedice alkohola,

praznina koju sam nastojao zatomiti.

Ništa više.

Ali nisam otišao k Thordis.

Važno je napomenuti

da nisam bio posve
svjestan onoga što sam učinio.

Riječ "silovanje" nije odzvanjala
u mom umu kao što je trebala,

a ja se nisam mučio
uspomenama na prošlu noć.

Nije to bilo svjesno nijekanje,

nego kao da je
bilo zabranjeno priznati stvarnost.

Moja definicija vlastitog ponašanja
opovrgavala je priznanje

neizmjerne traume
koju sam uzrokovao Thordis.

Iskreno,

danima poslije nijekao sam cijeli čin

kao i dok sam to činio.

Poricao sam istinu uvjeravajući se
da je to bio seks, a ne silovanje.

I zbog te laži osjećam užasnu krivnju.

Prekinuo sam s Thordis
nekoliko dana kasnije,

poslije sam je nekoliko puta vidio

tijekom ostatka moje
godine na Islandu,

svaki sam put osjetio
težinu oko srca.

Duboko u sebi znao sam
da sam učinio nešto jako loše.

Ne planirajući to,
duboko sam potopio sjećanja,

vežući ih kamenom.

Sljedeće razdoblje od devet godina

može se opisati kao
"Poricanje i bijeg."

Kada sam dobio priliku
identificirati muku koju sam izazvao,

nisam mirovao dovoljno da bih to mogao.

Odvraćanjem pažnje,

opijatima,

adrenalinskim sportovima

ili savjesnim nadziranjem
unutarnjeg monologa,

odbijao sam biti miran i tih.

I uz tu buku,

crpio sam i ostale dijelove života

kako bih stvorio sliku sebe.

Bio sam surfer,

student društvenih znanosti,

prijatelj dobrim ljudima,

voljeni brat i sin,

voditelj rekreativnih aktivnosti,

a radio sam i s mladima.

Čvrsto sam se držao
stajališta da nisam loša osoba.

Nisam to imao u sebi.

Bio sam bolji od toga.

Dok su me brižno odgajali,

moja proširena obitelj i uzori,

bliski ljudi bili su topli i iskreni

u svom poštovanju prema ženama.

Trebalo mi je dugo da se zagledam
u taj mračni kutak sebe

i postavim pitanja.

TE: Devet godina nakon božićnog plesa,

imala sam 25 godina

i bila na putu da doživim živčani slom.

Osjećaj vlastite vrijednosti
bio je zakopan pod teretom tišine

koja me izolirala
od svih do kojih mi je bilo stalo,

a mene su izjedali pogrešno
usmjerene mržnja i ljutnja

koje sam usmjerila na sebe.

Jednom sam izjurila van u suzama

nakon svađe s voljenom osobom

i ušla u lokal,

gdje sam konobaricu zamolila za olovku.

Uvijek sam sa sobom imala bilježnicu,

tvrdeći da mi je trebala kako bih
zapisala zamisli u trenucima nadahnuća,

no zapravo sam imala potrebu
stalno se meškoljiti

jer bih se u trenucima tišine

zatekla kako opet brojim sekunde.

Toga sam se dana čudila
riječima koje su tekle iz mene

stvarajući najvažnije pismo
koje sam ikada napisala,

oslovljeno na Toma.

Zajedno s opisom nasilja
kojemu me podvrgao,

riječi "Želim pronaći oprost"

zurile su u mene,

ne iznenađujući nikoga više od mene same.

Duboko u sebi shvaćala sam
da je to moj izlaz iz patnje.

Neovisno o tome je li on
zaslužio moj oprost ili nije,

ja sam zaslužila mir.

Vrijeme srama za mene je završilo.

Prije nego što sam poslala pismo,

pripremila sam se za sve
oblike negativih odgovora

ili za ono što sam smatrala
najvjerojatnijim: nikakav odgovor.

Jedini ishod za koji se nisam pripremila

bio je onaj koji sam dobila --

natipkanu Tomovu ispovijest,
punu razoružavajućeg žaljenja.

Ispostavilo se da je i on
bio zatočenik šutnje.

To je označilo početak
osmogodišnjeg dopisivanja,

što nikada nije bilo lako,

ali je uvijek bilo iskreno.

Oslobodila sam se tereta
koji sam nepravedno nosila,

a on je svesrdno priznao
krivnju za ono što je učinio.

Naša je korespondencija postala platforma

za seciranje posljedica te noći,

koje su bile i potresne

i neopisivo iscjeljujuće.

Ipak, nije mi to donijelo mir.

Možda jer dopisivanje preko
interneta nije bilo dovoljno osobno,

možda jer je lako biti hrabar

kada se skrivaš iza
računala na drugom kraju svijeta.

No započeli smo dijalog

i htjela sam to u potpunosti istražiti.

Nakon osam godina dopisivanja

i gotovo 16 godina nakon te strašne noći,

skupila sam hrabrost
i predložila nešto ludo:

osobni susret

tijekom kojeg ćemo se suočiti s prošlošću.

TS: Island i Australija
geografski ovako izgledaju.

Među njima je Južna Afrika.

Odlučili smo se za grad Cape Town,

gdje smo se viđali tijekom 7 dana.

Sam grad pokazao se
kao iznimno moćno okruženje

za usredotočenost
na pomirenje i oprost.

Nigdje iscjeljenje
i ogorčenost nisu toliko iskušavani

kao u Južnoj Africi.

Kao nacija, Južna Afrika
nastojala je prihvatiti svoju prošlost

i poslušati detalje svoje povijesti.

Svijest o tome samo je pojačala
učinak koji je Cape Town imao na nas.

Tijekom tog tjedna,

jedno drugom
ispričali smo svoju životnu priču

od početka do kraja.

Analizirali smo našu prošlost.

Iskrenost je bila pravilo
kojeg smo se strogo pridržavali

i to je podrazumijevalo određeno
ogoljavanje,

otvorenu ranjivost.

Bile su to bolne ispovijesti

i trenuci u kojim jednostavno
nismo mogli pojmiti

iskustvo druge osobe.

O potresnim učincima seksualnog nasilja
govorili smo naglas i osjećali ih,

licem u lice.

Katkad smo pak,

pronalazili uzvišenu bistrinu

pa čak i neočekivani,
no oslobađajući smijeh.

Jednostavno,

nastojali smo
pažljivo slušati jedno drugo.

I naše su osobne stvarnosti
odisale nefiltriranom čistoćom

koja nije mogla ništa
osim olakšati naše duše.

TE: Želja za osvetom
ljudska je emocija --

čak instinktivna.

Godinama sam samo željela

povrijediti Toma onako
kako je on povrijedio mene.

No da nisam pronašla izlaz
iz mržnje i ljutnje,

nisam sigurna da bih danas ovdje stajala.

To ne znači da nisam imala dvojbi.

Kada je zrakoplov sletio u Cape Town,

pomislila sam,

"Zašto si jednostavno
ne nađem terapeuta i bocu votke

kao što bi učinio netko normalan?"

(Smijeh)

Katkad se naša potraga
za razumijevanjem u Cape Townu

činila gotovo nemogućom misijom

i sve što sam željela bilo je odustati

i vratiti se voljenom suprugu, Vidiru,

i našem sinu.

No usprkos teškoćama,

putovanje je završilo
s pobjednonosnim osjećajem

da je svjetlo pobijedilo tamu,

da se nešto konstruktivno
može izgraditi iz ruševina.

Negdje sam pročitala

da trebamo nastojati biti osobe
kakve smo trebali kada smo bili mlađi.

Kada sam bila adolescent,

trebala mi je spoznaja
da sram nije moj,

da postoji nada poslije silovanja,

da je čak moguće pronaći sreću,

kakvu danas dijelim sa svojim suprugom.

Zato sam grozničavo počela pisati
kada sam se vratila iz Cape Towna,

tako je nastala knjiga
koju supotpisujem s Tomom,

a koja će nadamo se biti korisna
ljudima s obje strane,

žrtve i počinitelja.

Ako ništa drugo,

to je priča koju smo
trebali čuti kada smo bili mlađi.

S obzirom na prirodu naše priče,

postoje riječi kojima
je uvijek popraćena --

žrtva, silovatelj --

njima označavamo koncepte,

no mogu biti
dehumanizirajuće u svojim značenjima.

Kada je netko označen kao žrtva,

puno je lakše strpati ga
u ladicu oštećenoga,

obeščašćenoga,

manje vrijednoga.

Isto tako, ako je netko
obilježen kao silovatelj,

puno je lakše nazvati ga čudovištem --

neljudskim.

No kako ćemo razumjeti
što u ljudskom društvu

izaziva nasilje,

ako odbijamo prepoznati
ljudskost u onima koji nasilje počine?

I kako --

(Pljesak)

Kako ćemo osnažiti preživjele,
ako se osjećaju manje vrijedno?

Kako ćemo razgovarati o rješenjima
za neke od najvećih prijetnji

životima žena i djece diljem svijeta

kada su same riječi
koje koristimo dio problema?

TS: Naučio sam iz svega

da je moje ponašanje te noći 1996.
bilo usredotočeno na mene samoga.

Osjećao sam da
zaslužujem Thordisino tijelo.

Bio sam izložen pozitivnim
društvenim utjecajima

i primjerima ponašanja
utemeljenog na jednakosti.

No tom prilikom,

poveo sam se za lošim principima.

Onima prema kojima su
žene manje vrijedne,

a muškarci imaju prešutno
i simboličko pravo na njihova tijela.

Govorim o vanjskim utjecajima.

U toj sam sobi ja donosio odluke,

nitko drugi.

Kada priznaš nešto

i zaista prihvatiš svoju krivnju,

može se dogoditi nešto iznenađujuće.

Nazivam to paradoksom priznanja.

Mislio sam da ću se slomiti
pod teretom odgovornosti,

da će potvrda
moje ljudskosti nestati.

Umjesto toga, ponuđeno
mi je da preuzmem krivnju,

no otkrio sam da ona
nije preuzela sve ono što ja jesam.

Jednostavno rečeno,

nešto što ste učinili
nije nužno zbroj onoga tko ste.

Jenjavala je buka u mojoj glavi.

Samosažaljenje kojem sam se
prepustio ostalo je bez kisika

i zamijenio ga je
čisti zrak prihvaćanja --

prihvaćanja činjenice da sam
povrijedio ovu divnu osobu pored mene;

prihvaćanja da sam dio velike
i svakidašnje skupine muškaraca

koji su izložili
partnerice seksualnom nasilju.

Ne podcjenjujte moć riječi.

Kada sam rekao Thordis da sam je silovao,
promijenio se moj odnos prema sebi samom,

kao i prema njoj.

No najvažnije,

krivnja je s Thordis prešla na mene.

Prečesto

odgovornost preuzimaju
žene koje su preživjele seksualno nasilje,

a ne muškarci koji su ga počinili.

Prečesto

zbog poricanja i bijega
obje strane odu predaleko od istine.

Trenutno je aktualna javna rasprava

i kao mnogi

drago nam je da je sve manje izbjegavanja

ove teške, ali važne rasprave.

Osjećam se odgovornim
da joj pridonesem svojim glasom.

TE: Ono što smo učinili nije
formula koju propisujemo ostalima.

Nitko nema pravo drugome govoriti
kako se nositi s najdubljom boli

ili najvećom pogrješkom.

Nikada nije lako prekinuti šutnju,

a ovisno o tome
gdje u svijetu se nalazite,

može biti i smrtonosno
progovoriti o silovanju.

Uvidjela sam da čak i
najtraumatičniji događaj u mom životu

svjedoči o mojoj privilegiranosti

jer mogu o njemu govoriti,
a da me ne stigmatiziraju

ili čak ubiju.

No s privilegijom prava glasa

dolazi i odgovornost
da se to pravo iskoristi.

Dugujem to preživjelima
koje nemaju tu privilegiju.

Naša je priča jedinstvena,

a opet i tako uobičajena
jer je seksualno nasilje poput epidemije.

No ne mora biti tako.

Na putu iscjeljenja pomogla mi je

edukacija o seksualnom nasilju.

Čitam, pišem

i govorim o ovome više od deset godina,

obilazim konferencije diljem svijeta.

Iz osobnog iskustva,

te konferencije posjećuju
gotovo isključivo žene.

Moramo se prestati ponašati kao da je
seksualno nasilje ženski problem.

(Pljesak)

U većini slučajeva seksualnog nasilja
prema ženama i muškarcima

počinitelji su muškarci.

No oni u ovoj raspravi
gotovo i ne sudjeluju.

Svi se trebaju uključiti.

Zamislite patnju koju možemo izbjeći

usudimo li se zajedno
suočiti s ovim problemom.

Hvala vam.

(Pljesak)