Zakoni koje seksualne radnice zaista žele

Svi imaju mišljenje o zakonima koje treba donijeti o seksualnom radu (treba li ih ozakoniti, zabraniti ili čak oporezivati)... ali što same radnice misle da bi bilo najbolje? Aktivistica Toni Mac objašnjava četiri modela zakona koji se koriste diljem svijeta i pokazuje nam model za koji ona vjeruje da bi najbolje osiguravao seksualne radnice i nudio veće samoodređenje. "Ako vam je stalo do ravnopravnosti spolova ili siromaštva ili migracija ili javnog zdravlja, tada vam je stalo do prava seksualnih radnica", kaže ona. "Napravite mjesta za nas u svojim pokretima." (Teme za odrasle)

Želim razgovarati o seksu za novac.

Nisam kao većina ljudi
koju ste ikada čuli da govori

o prostituciji.

Nisam policajka ili socijalna radnica.

Nisam znanstvenica,
novinarka ili političarka.

I kao što ste vjerojatno
saznali od Maryam,

nisam ni časna sestra.

(Smijeh)

Većina tih ljudi bi vam rekla
da je prodavanje seksa ponižavajuće,

da taj posao nitko ne bi odabrao,

da je opasno, žene zlostavljaju i ubijaju.

Zapravo, većina tih ljudi bi rekla,

"To bi trebalo zakonom zabraniti!"

Možda vam to zvuči razborito.

Meni je zvučilo razborito
do posljednjih mjeseci 2009.,

kad sam radila dva slabo plaćena
posla bez mogućnosti napredovanja.

Svaki mjesec bi moje plaće
samo pokrile minus.

Bila sam iscrpljena,
a moj život nije napredovao.

Kao mnoge druge prije mene,

odlučila sam da je seks za novac
bolja opcija.

Nemojte me krivo shvatiti --

radije bih da sam dobila na lutriji.

Ali to se ne bi uskoro dogodilo,

a trebalo je platiti stanarinu.

Stoga sam se prijavila
za svoju prvu smjenu u bordelu.

U godinama koje su prošle,

imala sam vremena za razmišljanje.

Promislila sam o idejama
koje sam nekoć imala o prostituciji.

Pomno sam razmislila o pristanku

i prirodi rada u kapitalizmu.

Razmišljala sam o
neravnopravnost spolova

i seksualnom i reproduktivnom radu žena.

Iskusila sam iskorištavanje
i nasilje na poslu.

Razmišljala sam što je potrebno

da se seksualne radnice
zaštite od tih stvari.

Možda ste i vi razmišljali o tome.

U ovom govoru,

provest ću vas kroz
četiri glavna zakonska pristupa

koja se primjenjuju na
seksualni rad u svijetu,

i objasniti zašto ne djeluju,

zašto zabranjivanje seksualne industrije
zapravo pogoršava povrede

kojima su seksualne radnice podložne.

Zatim ću vam reći što mi,
seksualne radnice, zaista želimo.

Prvi pristup je potpuna kriminalizacija.

Pola svijeta,

uključujući Rusiju, Južnu Afriku
i većinu SAD-a,

regulira seksualni rad
kriminalizirajući sve uključene.

To su prodavač, kupac i treće strane.

Zakonodavci ovih zemalja se valjda nadaju

da će strah od uhićenja
odvratiti ljude od prodavanja seksa.

Ali ako ste prisiljeni birati
između poštivanja zakona

i prehranjivanja sebe ili obitelji,

radit ćete to svakako,

i riskirati.

Kriminalizacija je zamka.

Teško je dobiti uobičajeni posao
kad imate policijski dosje.

Potencijalni poslodavci
vas neće zaposliti.

Ako još uvijek trebate novac,

ostat ćete u fleksibilnijoj,
neformalnijoj privredi.

Zakon vas tjera da i dalje prodajete seks,

što je upravo suprotno
od njegovog željenog učinka

Kad ste kriminalizirani,
i sama država vas može maltretirati.

Na mnogim mjestima mogu vas prisiliti
da platite mito

ili imate seksualni odnos s policajcem

da izbjegnete uhićenje.

Dokumentirano je da su
policajci i zatvorski čuvari u Kambodži

podvrgavali seksualne radnike

onome što se može opisati
samo kao mučenje:

prijetnje vatrenim oružjem,

batine, elektrošokovi, silovanje

i uskraćivanje hrane.

Druga zabrinjavajuća stvar:

ako prodajete seks u Keniji,
Južnoj Africi ili New Yorku,

policajac vas može uhititi
ako vas uhvati da nosite kondome,

jer se kondomi mogu iskoristiti
kao dokaz da prodajete seks.

Očigledno, to povećava rizik od HIV-a.

Zamislite da znate,
ako vas uhvate s kondomima,

da će ih iskoristiti protiv vas.

To je prilično jak razlog
da ih ostavite kod kuće, zar ne?

Seksualne radnice na tim mjestima
prisiljene su na težak izbor

između riskiranja uhićenja
ili rizičnog seksa.

Što biste vi izabrali?

Biste li nosili kondome na posao?

Što ako ste zabrinuti

da će vas policajac silovati
kad uđete u kombi?

Drugi pristup reguliranju seksualnog
rada koji vidimo u tim zemljama je

djelomična kriminalizacija,

pri kojoj je kupovanje i prodavanje
seksa legalno,

ali okolne aktivnosti,

voditi bordel ili tražiti klijente
na ulici, su zabranjene.

Ovakvi zakoni --

imamo ih u UK i u Francuskoj --

poručuju seksualnim radnicama,

"Hej, ne smeta nam što prodajete seks,

ali se pobrinite da ste
iza zatvorenih vrata

i potpuno same."

A vođenje bordela, usput,

određeno je kao dvije ili više
seksualne radnice koje surađuju.

Ako je to ilegalno, znači
da mnoge od nas rade same,

što nas očigledno čini ranjivima
na nasilne prijestupnike.

Ali smo također ranjive

ako odlučimo prekršiti zakon
i raditi zajedno.

Prije nekoliko godina,

prijateljica je bila uzrujana
nakon što je napadnuta na poslu,

pa sam joj rekla da se neko vrijeme
može nalaziti s klijentima kod mene.

U tom razdoblju,

još je jedan čovjek postao neugodan.

Rekla sam mu da ode ili ću zvati policiju.

On nas je pogledao i rekao,

"Ne možete vi zvati policiju.

Radite zajedno, ovo mjesto je ilegalno."

Bio je u pravu.

Na kraju je otišao,
a da nije postao fizički nasilan,

ali znanje da mi kršimo zakon

osnažilo ga je da nam prijeti.

Bio je uvjeren da će se izvući s tim.

Zabrana ulične prostitucije
također uzrokuje više štete

nego što spriječi.

Prvo, kako bi izbjegli uhićenje,

radnice na ulici riskiraju
da ne budu viđene,

a to znači da rade same

ili na osamljenim mjestima,
kao mračnim šumama

na kojima su izloženije napadima.

Ako vas uhvate da prodajete seks vani,

platite kaznu.

Kako ćete platiti tu kaznu,
a da se ne vratite na ulicu?

Upravo vas je
potreba za novcem

poslala na ulice.

I tako se kazne nagomilaju,

a vi ste zapeli u okrutan krug

prodavanja seksa da platite kazne
koje ste dobili za prodavanje seksa.

Da vam ispričam o Mariani Popa,
koja je radila u Redbridgu, istočni London.

Ulične radnice iz njezinog kvarta
su obično u grupama čekale klijente

zbog sigurnosti u grupi

i kako bi upozorile jedna drugu
kako da izbjegnu opasne momke.

Ali tijekom strožih policijskih mjera
prema seksualnim radnicama i klijentima,

bila je prisiljena raditi sama
kako ne bi bila uhićena.

Nasmrt je izbodena u ranim jutarnjim
satima 29. listopada 2013. godine.

Radila je kasnije nego inače

da plati kaznu koju je dobila
za traženje mušterija.

Ako kriminaliziranjem
seksualnih radnica njima škodimo,

zašto ne kriminaliziramo samo
ljude koji kupuju seks?

To je cilj trećeg pristupa

o kojem bih govorila --

Švedski ili Nordijski model
zakona o seksualnom radu.

Zamisao iza ovog zakona

jest da je prodavanje seksa
istinski štetno

i da seksualnim radnicima
pomažete ukidanjem te mogućnosti.

Unatoč rastućoj podršci

za ono što se često opisuje kao
pristup "kraj potražnji",

nema dokaza da je učinkovit.

U Švedskoj je prostitucija
jednako učestala kao i prije.

Zašto je to tako?

Jer osobe koje prodaju seks

često nemaju druge mogućnosti prihoda.

Ako trebate taj novac,

jedini učinak koji će imati
pad u poslovanju

je što ćete morati sniziti cijene

ili ponuditi riskantnije seksualne usluge.

Ako vam treba više klijenata,

možda ćete potražiti pomoć menadžera.

Stoga vidite, umjesto da prekinete

ono što se inače zove svodništvo,

ovakav zakon potiče nastanak

potencijalno nasilne treće strane.

Kako bih ostala sigurna u svom poslu,

nastojim ne uzimati ponude od nekoga

tko me zove sa skrivenog broja.

Ako je posjet u kući ili u hotelu,

nastojim saznati puno ime i detalje.

Kad bih radila po Švedskom modelu,

klijent bi se previše bojao
dati mi te podatke.

Možda ne bih imala izbora

nego prihvatiti ponudu čovjeka
kojem se ne može ući u trag

ako se ispostavi da je nasilan.

Ako trebate njihov novac,

trebate zaštititi klijente od policije.

Ako radite vani,

to znači da radite sami ili
na osamljenim mjestima,

baš kao da se i kriminalizirate.

Možda ćete brže ući u auto,

kraće pregovaranje znači brze odluke.

Je li on opasan ili samo nervozan?

Možete li preuzeti taj rizik?

Možete li ga odbiti?

Često čujem,

"Prostitucija bi bila u redu

da je legaliziramo i reguliramo."

Taj pristup zovemo legalizacija,

i koriste ga zemlje kao
Nizozemska, Njemačka

i Nevada u SAD-u.

Ali to nije dobar model za ljudska prava.

A u prostituciji pod kontrolom države,

komercijalni seks je moguć samo

u zakonski uređenim
područjima ili mjestima,

a seksualne radnice se pridržavaju
posebnim ograničenjima,

kao što su registracija
i prisilni zdravstveni pregledi.

Regulacija zvuči odlično na papiru,

ali političari namjerno donose
odredbe oko seksualne industrije

koje je skupo i teško poštivati.

To stvara dvoredni sustav:
legalni i ilegalni rad.

Katkad to zovemo
"potajna kriminalizacija".

Bogati, dobro povezani vlasnici bordela
mogu poštivati odredbe,

ali marginalizirani ljudi

teško nadilaze te prepreke.

A čak i ako je to u načelu moguće,

dobivanje dozvole ili dobrog mjesta
zahtijeva vrijeme i novac.

Neće biti opcija

nekome tko je očajan
i treba novac večeras.

Možda su izbjeglice
ili bježe od obiteljskog nasilja.

U ovom dvorednom sustavu,

najranjiviji ljudi su prisiljeni
raditi ilegalno,

zato su i dalje izloženi
svim opasnostima kriminalizacije

koje sam ranije spomenula.

Dakle.

Čini se da svi pokušaji kontroliranja

ili sprječavanja seksualnog rada

čine okolnosti opasnije
za osobe koje prodaju seks.

Strah od provođenja zakona tjera ih
da rade sami na osamljenim mjestima,

i dozvoljava klijentima i policiji

da postanu nasilni zbog spoznaje
da neće biti kažnjeni.

Kazne i policijski dosjei tjeraju ljude
da i dalje prodaju seks,

umjesto da im omogućuju da prestanu.

Strože kazne za kupce tjeraju prodavače
na opasan rizik

i u ruke potencijalno nasilnih menadžera.

Ovi zakoni pojačavaju stigmu i mržnju
prema seksualnim radnicama.

Kad je Francuska prije dvije godine
privremeno uvela švedski model

obični građani su to shvatili kao znak

za početak opreznih napada

na ljude koji rade na ulici.

Ankete u Švedskoj su pokazale

da puno veći broj ljudi želi
uhićenje seksualnih radnika sada

nego prije uvođenja tog zakona.

Ako je zabrana ovoliko štetna,

možda se pitate, zašto je tako popularna?

Prvo, seksualni rad jest i uvijek
će biti strategija preživljavanja

za sve vrste
nepopularnih manjinskih skupina:

ne-bijelci,

migranti,

osobe s invaliditetom,

LGBTQ osobe,

osobito transseksualke.

Ove skupine su najizdvojenije

i kažnjene prohibicionističkim zakonom.

Ne vjerujem da je to slučajnost.

Ovi zakoni imaju političku podršku

upravo zato što ciljaju ljude

koje glasači ne žele vidjeti
ili znati za njih.

Zašto bi inače ljudi podržavali zabranu?

Mnogi imaju razumljiv
strah od trgovanja ljudima.

Ljudi misle da se strankinje, otete
i prodane u seksualno ropstvo,

mogu spasiti gašenjem cijele industrije.

Zato razgovarajmo o trgovanju ljudima.

Prisilni rad se javlja u mnogim
industrijskim granama,

osobito u kojima su radnici migranti
ili na drugi način ranjivi,

i time se treba baviti.

A najbolje ga je riješiti zakonima
koji ciljaju određene slučaje,

ne cijelu industriju.

Kad su se 23 neprijavljena
kineska migranta

utopila dok su brali školjke u
Zaljevu Morecambe 2004. godine,

nije bilo poziva za
zabranjivanje cijele industrije

da se spase žrtve.

Rješenje je jasno dati
radnicima više pravne zaštite,

dopustiti im da se odupru zlostavljanju

i prijave vlastima bez straha od uhićenja.

Način na koji se razbacujemo
"trgovanjem ljudima"

implicira da je sva nezabilježena
migracija u prostituciju prisiljena.

Zapravo, mnogi migranti su odlučili,

iz ekonomske potrebe,

staviti se u ruke krijumčara ljudi.

Mnogi to rade iako jasno znaju

da će prodavati seks
kad stignu na odredište.

Da, često se događa

da krijumčari zahtijevaju
pretjerane naknade,

prisiljavaju migrante
na posao koji ne žele

i zlostavljaju ih kad su ranjivi.

To vrijedi za prostituciju,

ali također i za rad u poljoprivredi,

ugostiteljstvo i služenje u kući.

Na kraju, nitko ne želi biti
prisiljen raditi bilo kakav posao,

ali to je rizik koji su mnogi
migranti spremni prihvatiti,

zbog onoga što ostavljaju.

Da je ljudima dopušteno legalno migrirati

ne bi morali stavljati svoje živote
u ruke krijumčara ljudi.

Problem nastaje

zbog kriminalizacije migriranja,

kao i zbog kriminalizacije

samog seksualnog rada.

To je lekcija iz povijesti.

Ako pokušate zabraniti nešto što
ljudi žele ili trebaju raditi,

bilo da je to piti alkohol
ili prijeći granice

ili pobaciti

ili prodavati seks,

stvarate više problema nego što rješavate.

Zabrana skoro ništa ne znači

ljudima koji zaista čine te stvari.

Ali znači puno

za njihovu sigurnost dok ih čine.

Zašto bi inače ljudi podržavali zabranu?

Kao feministkinja, znam
da je seksualna industrija

mjesto duboko ukorijenjene
društvene nejednakosti.

Činjenica je da većinu kupaca seksa
čine muškarci s novcem,

a većinu prodavača žene bez novca.

Možete se slagati s time -- kao ja --

a i dalje misliti da je zabrana
užasna odluka.

U boljem, ravnopravnijem svijetu,

možda bi bilo puno manje ljudi
koji prodaju seks kako bi preživjeli,

ali ne možete samo
zakonima ostvariti bolji svijet.

Ako netko treba
prodavati seks jer je siromašan

ili jer je beskućnik

ili jer nema dokumente
i ne može pronaći zakonit posao,

uzimanje ove opcije
ne čini ih manje siromašnima

ne daje im kuću

ili mijenja status imigranta.

Ljudi se brinu da je
prodavanje seksa ponižavajuće.

Zapitajte se: je li to veće poniženje
nego biti gladan

ili vidjeti svoju djecu gladnu?

Nema poziva na zabranu bogatih ljudi
za zapošljavanje dadilja

ili odlazaka na manikure,

iako taj posao većinom rade
siromašne migrantice.

Samo činjenica da siromašne
migrantice prodaju seks

nekim feministkinjama stvara neugodu.

I mogu razumjeti

zašto seksualna industrija
izaziva snažne osjećaje.

Ljudi imaju svakakve komplicirane osjećaje

kad se radi o seksu.

Ali ne možemo stvarati politiku
samo na temelju osjećaja,

a pogotovo bez uključivanja ljudi

na koje ona zapravo utječe.

Ako se usredotočimo
na ukidanje seksualnog rada,

na kraju se više brinemo
o određenom pokazivanju

spolne nejednakosti,

nego o njezinim uzrocima.

Ljudi inzistiraju na pitanju,

"I, bi li htjela da tvoja kći to radi?"

To je krivo pitanje.

Umjesto toga, zamisli da ona to radi.

Koliko je sigurna noću na poslu?

Zašto nije sigurnija?

Pogledali smo potpunu kriminalizaciju,

djelomičnu kriminalizaciju,
Švedski ili Nordijski model

i legalizaciju,

te kako su svi oni štetni.

Nikad nisam čula pitanje:

"Što seksualne radnice žele?"

Uostalom, mi smo
pod najvećim utjecajem tih zakona.

Novi Zeland je dekriminalizirao
seksualni rad 2003.

Važno je zapamtiti

da dekriminalizacija i legalizacija
nisu iste stvari.

Dekriminalizacija je ukidanje zakona

kojima je cilj kazniti seksualnu industiju

umjesto da tretira seksualni rad
kao svaku drugu vrstu posla.

U Novom Zelandu ljudi mogu raditi zajedno
radi sigurnosti,

a poslodavci seksualnih radnica
odgovaraju državi.

Seksualna radnica može bilo kada
odbiti vidjeti klijenta,

iz bilo kojeg razloga,

i 96% seksualnih radnica na ulici

izjavljuje da osjećaju da zakon štiti
njihova prava.

U Novom Zelandu nije zabilježen porast

broja ljudi koji se bave seksualnim radom,

ali dekriminalizacija
ga je učinila sigurnijim.

Ali lekcija iz Novog Zelanda

nije samo da su njegovi
posebni zakoni dobri,

nego najvažnije,

da su napisani u suradnji
sa seksualnim radnicama,

točnije, s Kolektivom prostitutki
Novog Zelanda.

Kad je trebalo seksualni rad
učiniti sigurnijim

bili su spremni izravno poslušati
seksualne radnice.

Ovdje u UK,

dio sam grupa koje vode seksualne radnice:
Otvoreno učilište seksualnih radnica

i Engleski kolektiv prostitutki.

Dio smo globalnog pokreta

koji zahtijeva dekriminalizaciju
i samoodređenje.

Opći simbol našeg pokreta
je crveni kišobran.

Naše zahtjeve podupiru globalna tijela
poput UNAIDS-a,

Svjetske zdravstvene organizacije

i Amnesty International.

Ali trebamo više saveznika.

Ako vam je stalo do ravnopravnosti spolova

ili siromaštva ili migracija
ili javnog zdravlja,

tada vam je stalo
i do prava seksualnih radnica.

Napravite nam mjesta u svojim pokretima.

To znači ne samo slušanje
seksualnih radnica kad govorimo,

nego i pojačavanje naših glasova.

Oduprite se onima koji nas utišavaju,

onima koji kažu da se prostitutka
prečesto proglasi žrtvom,

da je previše oštećena
da zna što je najbolje za nju,

ili previše privilegirana

i previše udaljena od pravih nevolja,

nije predstavnica
milijuna žrtava bez glasa.

Razlika između žrtava i osnaženih
je imaginarna.

Postoji samo kako bi seksualne
radnice izgubile ugled

i kako bi ih bilo lakše ignorirati.

Bez sumnje mnogi od vas rade za život.

Pa, seks je također rad.

Baš kao vi,

neke od nas vole svoj posao,

neke od nas ga mrze.

Naposljetku, većina nas ima
podijeljene osjećaje.

Ali ne radi se o tome

što mislimo o poslu.

A sigurno se ne radi ni o tome
što drugi misle o našem poslu.

Važno je da imamo pravo raditi
na sigurnom

i pod vlastitim uvjetima.

Seksualne radnice su stvarne osobe.

Imale smo složena iskustva

i složene odgovore na ta iskustva.

Ali naši zahtjevi nisu složeni.

Možete pitati skupe
dame u New York Cityju,

radnice u bordelima Kambodže,
radnice na ulicama Južne Afrike,

i svaku djevojku s popisa na mom
prošlom poslu u Sohou

i sve će vam reći isto.

Možete govoriti s milijunima
seksualnih radnica

i nebrojenim organizacijama
koje vodi seksualni rad.

Želimo potpunu dekriminalizaciju
i radnička prava kao radnice.

Ja sam samo jedna
seksualna radnica danas ovdje,

ali donosim poruku iz cijelog svijeta.

Hvala.

(Pljesak).